Svetozar Popović
Naši krajevi kroz Vjekove
Zagreda kao krajina odbrane
Na obroncima Garča u zaravnima i dolovima njegovom sredinom smještena je Zagreda. Taj pitomi ili bolje rečeno najpitomiji dio stare Crne Gore ima svoju priču svoje godine i svoje trajanje. To je mjesto za koje je kralj Nikola rekao, opisujući svoju kraljevinu, gdje ovca pase pod smokvom a planduje pod bukvom. To je jedinstven primjer gdje smokva kao južno voće i bukva kao drvo sjevera, hladnoće i planine, rastu zajedno. U svojoj bogatoj istoriji, kroz vjekove smjenjivali su se vladari i gospodari vojnici i proroci ali je Zagreda uvijek imala svoju granicu rijekom Sušicom i pripadala je Crnoj Gori. Do početka XVII vijeka naseljavali su je plemena iz priča poznata kao Kućani našto i danas podsjećaju imena mjesta, toponimi kućišta i gomile kamena koje govore o kamenovanju, načinu prijekog suda i odmazde prema grešnicima i onima kojima je narod sudio zatrpavajući ga živoga kamenjem kao nekoga ko je na taj načn morao ispostiti svoje grijehe. Narod ga je kamenovao do smrti a veličina kamenih gomila svjedoči o veličini njegovih grijehova. U ovom mjestu, na samoj granici sa Turcima, teško je bilo opstati, živjeti i sviti svoje porodično ognjište.
Krajem XVII vijeka u Zagredu dolazi pop Jovo Simov iz Prveti iz Katunske nahije. Kao najstariji sin popa Sima, kome je po porodičnom nasljedstvu pripadao krst, kandilo i mantija, doseljava se sa svojom porodicom u Zagredu, tačnije u zaseok Oselina. U Popovo guvno gradi svoje ognjište gdje i danas postoje zidine njegovog doma kao svjedočanstvo ove priče. Kako je njegov otac imao svoju parohiju u Katunskoj nahiji, a otac i sin nijesu mogli u isto mjesto biti parosi, Jovo odlazi, tražeći svoju parohiju i uz blagoslov svještenstva naseljava se u Zagredu na samoj granici sa Turskom imperijom. Nedaleko od kuće na proplanku odakle se vidi cijela bjelopavlićka ravnica, Turski utvrdjeni grad Spuž, dio Podgorice i sve do Povije, na temeljima oltara stare porušene Katoličke crkve, okrenutu po pravoslavnim pravilima, gradi svoju malu crkvu, koju pokriva slamom i započinje svoje bogosluženje u Božjoj i svojoj crkvi. Novo ognjište, nova crkva i stado ovaca i koza, nijesu mogli ostati nezapaženi od bjelopavlićkih Turaka, pa sve češće biva izložen upadima i pljačkama turskih pohodnika. Odolijevao je pop Jovo tim turskim upadima i prkosio svojom Božjom službom. Uz pomoć Boga podizao je svoju porodicu za koju se zna da je imao dva sina, od kojih je stariji nosio đedovo ime Simo a mlađi Lazar. Novo ognjište u Popovom guvnu i crkva ispod kuće nijesu ostali nezapaženi Turcima u Bjelopavlićima pa su u više navrata pokušavali zaplijeniti njegova stada na obroncima Garča. Pop Jovo je sa dva svoja nejaka sina i ženom uspješno odolijevao svim turskim zulumima i uspijevao se privremeno preko Međugarčeva skloniti od njihovog zuluma. Po onoj narodnoj-“sila Boga nemoli”, jednog jutra u sam rasvit zore, Turci su iznenadili popa Jova i zatekli ga u njegovu malu crkvu na božjoj službi sa mladjim sinom Lazarom i ubili ga 1711. godine. Zarobili su njegovog mladjeg sina, poharali svu imovinu, zapalili crkvu i plijenili stoku. Njegov stariji sin Simo uspio je sa majkom da umakne turskom zulumu i pobjegne glavom bez obzira. Prema pričanjima, njegovo ime se kasnije pominjalo u Hercegovini, ali osim toga o njemu, njegovim naslednicima i potomcima, autor ovog teksta, nezna ništa. Mlađi sin je u turskom Spužu proveo nekoliko godina, ali nije htio primiti njihovu vjeru već je vrebao priliku da pobjegne i vrati se svojoj Katunskoj nahiji. Njegova želja za bjekstvom ostvarila se jedne noći, pa je pobjegao i dočepao se Katunske nahije i svojih korijena. U Katunskoj nahiji ostao je nekoliko godina kod stričeva, Garda, kome je to bio nadimak i Mila, ali kada se oženio vratio se na ognjište svoga oca popa Jova i započeo život kao i svi Crnogorci toga vremena. Nije obukao i uzeo krst, jer to njega nije po pravu nasledstva pripadalo, već njegovog starijeg brata Sima o kome nije ništa znao i nikada ništa saznao. Spaljena crkva u kojoj je služio Bogu i narodu njegov otac pop Jovo, obavezivala ga je da je pokrije i takvu sačuva svojim naslednicima Popovićima u Zagredi. Popovići su je obnovili i poklonili crkvi kao sjećanje na svog pretka popa Jova, čiji se zemni ostaci nalaze u grobnici ispred crkve na čijoj nadgrobnoj ploči piše: “Ođe počiva pop Jovo Popović koji poginu od musalimanske puške 1711.godine služeći Božju leturđiju. Spomenik podigoše njegovi potomci sela Zagrede 1901.godine”
