Poštovani pośetioci, evo i treće priče ZAGUSLAJ GA SAD iz još neobjavljene knjige priča „Đavolja Natra“ – II, autora Mijodraga Mija Janjuševića. Prethodno smo objavili priče DR TUKA i BÂBIN FES. Ubijeđeni smo kad pročitate ove tri priče da ćete s nestrpljenjem iščekivati da gospodin Janjušević knjigu privede kraju i učini je dostupnom čitalačkoj publici. Uživajte.
Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa našeg portala i dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.
ZAGUSLAJ GA SAD
Više grdilo nijesam mogō po staros’ dočekati no što sam dočekō. Otkidoše mi nos i pred svijetom me bez obraza ostaviše. Poginuk paśi, kō niko moj. Otkad nam je askurđel na Gologlavu vatru propirio u našem tragu vake bruke i zastiđa nije bilo ni će bivati. Poginuk bez zrna baruta. Ostak za bruku i sprdnju za vijek vjekova. I to da od koga, no od svoga! Onoga koga sam osobio i uza se privio više no sve druge koji su mi od trbu’a otpali.
A bili smo glasita i poštovana kuća ko je’na poje’na. Još u tursko doba na glas nas iznese čukunđed Vukelja što ugrabi glavu nekakom turskom zulumćaru i gaziji i ostavi ga da nogom po ledini kopa. Zorili smo se i stijem uznosili, ajde jadan! Tada nas i prozvaše Zorlijama. I kako otad’, tako i do danas! Vazda puškonoše, `ajduci, komite. Barjačili u bunama i ratovima, kitili se ordenjem i gramatama. U pjesmarice uljegli na velika vrata. Guđelo se o nama na svakom skupu. A i ginulo se, bogami, i kosti ostavljane po dušmanskijem kazamatima.
Ja, na sreću, pretekok ovaj pošljednji rat s Njemcima i produžik lozu. Braća mi ne bijagu te sreće. Izginuše još u prvom naletu. Znaš već kako je: – junakova majka najprva zakuka! Ukrkačik spomenicu, a kasnije, kad zato dođe vrijeme, dobru penziju i sva priznanja. Oženik se kako valja i izrodik brojnu porodicu. Sve pozavršavalo škole i otišlo za poslom po svijetu. Bogomi, da ne lažem, lijepo se poživljelo u onoj zemlji da je umjedoše ove vrane sačuvati. Življelo se, brate, komotno i s radošću iako je bilo i oskudice. Ja provedok život na selu u radu ali i u ratluku. Kuća mi puna čeljadi, rođaka i komšija, svojte. Skupovi i sijela učestali. Ori se pjesma na sve strane. Ja voljak da zaguslam. Umio sam, a imō sam i dobre gusle, javorove. Gradio ig majstor manastirski što je ikone dubio, neki Radojko drvođelja iz Lađevaca. Nije ig gradio, no ig svoltō, kō da ig je od voska ljevō. Tak’og majstora nije bilo na daleko. Što je on rukom zametnuo, ljepotom je pjevalo. A na vr`u im glava od divokoze s onijem zakovrndanijem rogovima. Sad bi se, na moju dušu, zakleo da je živa, pa čekaš samo da silapi i u goru sune.
Rano sam se pri`vatio gusala. Najviše je za to kriv pokojni Mikailo. Ja nijesam volio one guslare što viganjaju pa im po vratu iskoče žile, kō klupčad zmija. A glava im nabrekne i pocrveni od napora i krvi što navre u nju, pa dođe kō crven bronzin. I nijesam volio da se od guslanja pravi vašir i pre`stava. Za mene je guslanje nešto svoje i posebno, kroz koje čo`ek more da izkaže ośećanja, muku, bol ili rados’. I da ig podijeli, ne sa svijetom i nepoznatijem, no sa svoijem najbližima. Bogami si mogō uz gusle ožaliti onoga za kim te srce boli bolje no ikaka tužilja. A njihovijem si zvukom i jaukom mogō kamen rasplakati i kameno srce razigrati, ljucku dušu nebu uznijeti i klonulom nadu povratiti. Za osvetom mržnju raspaliti al’ i vrući oganj utuliti…
KOMPLETNU PRIČU MOŽETE PROČITATI
AKO KLIKNETE NA SLJEDEĆU ILUSTRACIJU
Be the first to comment