Žanjev Do – Kroz magiju zapisa Miomira Maroša


Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista


            Malo je onih neimara u sferi kulture i medija koji poput dr Miomira Maroša svojom harizmom i ljubavlju krstare širom Crne Gore prenoseći nam one lijepe i drevne priče  i čarobne predjele planina, krša, izvora, rijeka, vrtača, uvala i dolova na kojima su se rađali gorštaci. Mali broj njih takođe zna da je Miomir Maroš kao dječak jedan dio svog djetinjstva proveo na padinama Lovćena, Štirovnika i sela Mirac za koje ga vežu brojne lijepe uspomene. Na tim magičnim prostorima đe izvorske vode žubore, a miris pelima i smilja vas opija dok mirački i pođanski putevi vas vode prema drevnom Olimpu, nastale su prve impresije boja i zvukova koji će Miomira Maroša odvesti u svijet lijepe riječi, medija i vizuelne umjetnosti.

            Odlučili smo da jedan dio Miomirove reportaže i mojih legendi o podlovćenskim selima u koja spada i Žanjev Do i katun Bižaljevac prenesemo okom filmske kamere gledaocima na malim ekranima u sklopu kultne emisije ,,Zapis” ranog subotnjeg jutra 24. septenmbra 2021. godine. Krenusmo s prijestonog Cetinja ka Lovćenu, dan prošaran oblacima i suncem koje nas povremeno miluje svojim zracima. Nižu se redom sela: Gornič, Bjeloši, katuni Pavlov krst, Duge njive, Kruševica, Ivanova korita, Mali i Velji Bostur. Što smo bliži Lovćenu magija je sve jača a Sveta planina okružena oblacima, poneka munja kao da usmjerava planinare i druge posjetioce prema njenom vrhu. Stigosmo do Međuvršja odakle vodi planinarska staza ka izvoru, ali i ka katunu Vuči do. Nastavismo vozilom pored planina Mali i Veliki Babljak odakle se pogled pruža na prostranu vrtaču i katun Kuk. Smjenjuju se čarobni prostori podlovćenskog krša i prvi prizori zlatnožutih boja jeseni sa plodovima divljih krušaka, divljih jabuka i crvenog gloga na djelimično ogoljelim granama. Liče na nizove dragulja kojima su mlade planinke kitile okućnice svojih ognjišta za zdravlje i sreću. Sa katuna Kuk pruža se pogled na čari Boke.

BIŽALJEVAC KATUN ŽANJEVDOLJANA

Sa desne strane puta neugledna makadamska staza, ostavljamo naše vozilo i ekipa TVCG predvođena sa mnom i Miomirom Marošem kreće u svoju jesenju avanturu.

Miomir Maroš radno na putu za katun Bižaljevac

Susrijeću nas reliktna stabla munike koja je u prošlosti krasila padine Lovćena, a sada se oporavlja i širi samom planinom. Nailazimo na dva ubla, zatvoreni i otvoreni. Zelena zdrava boja otvorenog ubla govori o ,,žici” dotoka žive vode koji se u prošlosti koristio kao pojilište za ovce i goveda. Drugi ubao je zatvoren svoltavanjem ogromnih kamena i iz njega se voda koristila za piće na katunima. Jedno stablo jabuke čiji miris i krupni zeleno-crveni plodovi nas mame da ih probamo. Nastaju prvi kadrovi samog katuna Bižaljevac i priča o btastvima Ljesara, Vulovića i Perovića. Sa samog katuna vodi manja staza ka Malom Štirovniku, a odatle samim grebenom k Velikom Štirovniku, odatle su najljepši pogledi na panoramu Njeguša, Lovćena i Boke. Tu su i brojne sniježnice koje su u prošlim vjekovima bile izvor prihoda jer se živjelo i  od prodaje leda i snijega različitim vladarima Boke. Nailazimo na omanje stado goveda koje na ovom bogatom pasištu uživa u obnovljenoj vegetaciji, poneka kap kiše kao da nas miluje po kosi i čelu. Prenosimo jednu legendu o jednoj od manje otrovnih zmija s padina Štirovnika – šarganu (Lat. Vipera ursinii macrops) koji se nalazi na ovom lokalitetu, tu su i omanji kameni ,,stanovi” pod stijenama u kojima je mogao boraviti samo po jedan pastir. Iskusni Miomir Maroš filigranskom preciznošću upotpunjuje priču o ovom katunu dajući posebno lijep tok nastanku ove emisije. Vrijeme neumitno prolazi. Sa samog katuna polako koračamo ka našim vozilima, velika izglačana stijena pored koje prolazimo bila je mjesto đe su u prošlosti pastiri sipali so za ovce, goveda, mazge pa se usljed dejstva životinja stijena izglačala. Pastiri bi u dugim ljetnjim noćima sjeđeli na stijenama na vunenim prostirkama, posmatrali bi nebo između Bižaljevca i Boke. Odsjaj plavetnog mora obasjanog mjesecom koji se prelivao u različite figure i poneka zvijezda padavica ličila bi na veliko filmsko platno i  razvijalo bi maštu pastira iz koje su nastale mnoge nestvarno lijepe priče i legende. Mnogi će se, vođeni tim magičnim pogledima i pričama, otisnuti u daleki svijet i izabrati jedno od najljepših i najtežih zanimanja koje se zove pomorac.  Korak nas vodi dalje, čeka nas Žanjev Do.

Božidar Proročić i Miomir Maroš na padinama katuna Bižaljevac


DOLAZAK U ŽANJEV DO

Planinski prevoj Krstac je mjesto odakle se razdvajaju putevi karavanski. To je kapija između Boke, i ne samo Njeguša, već i stare Crne Gore, to je kapija na kojoj su se sudarili ,,stari i novi svijet” civilizacije naroda i prostora. Tu je karavanska staza đe su na svojim plećima planinke nosile sir, mlijeko,  krtolu, kastradinu na pazar u Kotor, ali i na svojim teško namučenim plećima nerijetko iznosile po džak brašna, žita ili burilo s vodom sa izvora Nozdrvce. Svaki kamen koji tu vidite je kao suze s njihovog lica, jednom pale i nastale kao dio njihovog tegobnog života u želji da othrane i podignu svoju nejaku đecu. Golublja pećina svojom impozantnošću nas podsjeća na vile koje su u njoj boravile da bi u dugim noćima do pred samu zoru igrale svoja kola po Lovćenu đe su  znale da zavedu mlade lijepe đevojke ili da ,,osvoje” mlade putnike koji bi kasnili na svojim karavanskim putovanjima i išli mjesečnim noćima. Pred sam ulazak u selo Žanjev Do je kuća Ljesara, tu nas čeka naš prvi sagovornik, upravitelj stroja Branislav-Branko Ljesar čija je kuća, a sada restoran, bilo mjesto na kom su se u prošlom vijeku sklanjali putnici namjernici, imali svoj konak.

Učesnici emisije Zapis ispred crkve Svetog proroka Jeremije-Žanjev do

Kada su bile olujne noći i nevrijeme, u neposrednoj blizini kuće, je u olujnim i sniježnim noćima bilo vezano čak po sedamdeset konja u obližnjoj šumi kako bi se sačuvali od nevremena. Pored sama kuće vodi karavanska staza za tovarne životinje. Branislav-Branko Ljesar s mornarskom šapkom i lulom, svojim imidžom, odaje utisak onih starih pomoraca kao da je upravo ,,izašao” iz knjige Gradimira Radivojevića: ,,Posejdonovi izazovi” koja govori o ovom teškom pozivu i životu pomoraca. U samoj kući-restoranu je dragocjenost, živi izvor ,,uokviren” kamenom u stijeni, jedinstven na ovim prostorima. Izvorska voda nas okrepljuje njenom pitkošću kao drevni nektari bogove s Olimpa. Brankov otac Rade koji je bio prosvjetni inspektor je tokom svog života sakupljao toponime Njeguša koje ja često koristim u mojim radovima, a često i ispravim neke jer prelaze u atare drugih sela. Branislav-Branko Ljesar razgovara s Miomirom Marošem, oko kamere sve prati. Smiren, tih i staložen Branislav-Branko Ljesar svojim mudrostima i pomorskim pričama itekako obogaćuje kadrove ,,Zapisa” ostavljajući tako dragocjena arhivska svjedočanstva. Nastavljamo ka kući Ljuba Vulovića, jednog od neumornih neimara, zapravo svaki dolazak u Žanjev Do ne može da se zamisli da se kod njega ne svrati, a upravo kod njega i supruge Radmile se okupljaju svi Žanjevdolci, Njeguši i prijatelji na čast, rakiju i mezu i to uvijek tako godinama. Ljubo je Žanjevdolac koji je svojim pravnim znanjem i sposobnostima doprinio afirmaciji Njeguša s brojnim aktivnostima. Mudar i odmjeren, pun harizme, šala i anegdota, ali i energije čini naš boravak posebno lijepim. Miomir Maroš, neumoran, trudi se da sa kamermanom Tripunovićem obogati brojnim kadrovima i lijepim detaljima ovu priču. Ogromna energija profesionalca koji ne prepušta ništa slučaju. Ako i zrak sunca i kap kiše se pojavi, on ga prenosi okom kamere.

Dio panorame sela Žanjev do-Njeguši

Stižemo do crkve Svetog proroka Jeremije. Sveti prorok Jeremija je zaštitnik od zmija otrovnica. Zato je običaj da se na njegov dan razgone ovi gmizavci da ne bi preko ljeta ujedali pastire, žitelje i ovce. Žanjevdoljani bi išli 14. maja, na dan Svetog proroka Jeremije, u crkvu njemu posvećenu i govorili bi: „Jeremija u polje, a sve zmije u more! Samo jedna ostala, za zlo njeno ostala, oba oka izbola, na dva trna glogova, na četiri šipova, zlu kob izjela“. Sveti prorok Jeremija je uslišio njihove molitve pa je jednoj od otrovnica oduzeo njenu otrov pretvorivši je u jednu od najmanjih i najljepših zmija koju Njeguši nazvaše šargan (Lat. Viperaursinii macrops). Ubrzo su ovaj običaj preuzeli i drugi Njeguši moleći se Svetom proroku Jeremiji, zaštitniku od zmija otrovnica. 

Crkva Svetog proroka Jeremije u Žanjevom dolu-Njeguši

Naš sagovrnik je Niko Perović, službenik Uprave za šume Crne Gore, čovjek koji je svoju ljubav prema planini prenio na svoj posao jer su se šume čuvale i značile su. Dok priča o svom, selu s ljubavlju  nam pokazuje na brojna stabla jabuka koja su prepuna i koja svojim koloritom obogaćuju ovo selo. Nikada ljepše i slađe plodove jabuka nijesmo okusili. Ako ne svratiš u kuću kod Nika ili kod bilo kog mještanina, to je kao da nijesi ni bio u selu. Guvna, stare bistgijerne, ubao u sjenci, oranice s plodovima jeseni, kuće sa svoltanim podrumima, samo su dio ove ljepote. Majstor sav od kamene bijele prašine izgleda tako neobično, on na kući Gojka Ljesara svojim naboranim rukama i glijetom i macom kleše svoju životnu priču o ljudima s kamena na kamenu ispisijući i upisijući tako ,,gen”za sva buduća pokoljenja.

Božidar Proročić i Gojko Ljesar na Žanjevom dolu

Gojko Ljesar razgovara s Miomirem Marošem, neposredno, toplo i iskreno. Iskusni upravitelj pomorskog stroja danas u ulozi profesora s velikim žarom nam pokazuje i lijepo govori o svakom detalju sela od svoje porodične istorije, preko toponima, priči istaknutih pojedinaca. Svojom smirenošću, a s pričom gotovo pedagoškom, vidi se da je profesor pred kojim se polažu ispiti za pomorske bravete onih željnih novih znanja i iskustava. Na tom kršu i razmeđu između  planina, gora i mora Gojko kao da je izašao iz bilježnice njemačkog nobelovca Hesea koji je jednom zapisao: ,,Znanje se može saopšiti, ali mudrost ne može. Ona se može naći, u skladu s njom može se živjeti, ona može ponijeti, njome se mogu činiti čuda, ali se ne mogu izreći i poukom prenijeti.”

Miomir Maroš gleda da od svojih sagovornika izvuče maksimum kako bi ,,Zapisi” bili ono što i jesu – reprezent kulturne baštine Crne Gore. Ponekad to nije lako i treba veliki trud i požrtvovanje da se sklope svi lijepi detalji. No uz svoje kolege i dobre saradnike bude na neki način lakše. Tu je i Sveto Ljesar, selektor futsal reprezentacije Crne Gore, Miomirov sljedeći sagovornik. ako je rođeni brat Gojkov, evidentna je i razlika. Sveto je svojim sportskim duhom, načinom razgovora i stajlingom kao i visprenošću i hitrošću pokazao svoj nepokolebljivi sportski duh koji ga je uvijek vodio i nosio u životu, pa i dan danas.

Pogled sa katuna Bižaljevac na Tivatski zaliv i Kumborski tjesnac

Vrijeme tako brzo prolazi pod lozom kod Gojka Ljesara. Svi smo na okupu, sumiramo utiske ovog subotnjeg dana, zlatne boje grozdova grožđa mame nas svojim prezrelim mirisima i slatkoćom dok otkidamo po koje zrno. Za stolom šala, anegdote, priče o istoriji, ljudima i vremenima. Miomira Maroša i ekipu ,,Zapisa” čekaju drugi radni zadaci. No, naši domaćini ne dozvoljavaju da odemo a da ne bude pripremljen i postavljan ručak za svoje goste uz obavezne priganice, med, sir i pršut kao što su i njihovi preci u prošlim decenijama pa i vjekovima ugošćavali one koji su pohodili ove prostore. Pozdravismo se s njima, nastavismo naš put da snimimo posljednje kadrove u sami suton dok ja pričam priču kako su Žanjevdolci dobili pravo da za vrijeme francuske vladavine Bokom imaju oni isključivo pravo da izvoze led u Boku. Priča je sačuvana u zaostavštini Ilije Vulovića čiji je sin Ljubo koji je priču prenio na papir, a ja, ne samo u reportažu, već i u knjigu ,,Legende i priče sa Lovćena.” Nastavismo  put s planovima za neke nove emisije i priče koje će biti ovjekovječene u ,,Zapisima” zahvaljujući Miomiru Marošu koji godinama s nama nesebično dijeli ove dragulje koji krase Crnu Goru.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


16 + 6 =