Zapisnik sa suđenja Stevanu Rajkoviću – Slobodan Kaluđerović – Montenegrina.net | Kultura, umjetnost i nasljeđe Crne Gore. Culture, Arts & Heritage of Montenegro.

ZAPISNIK SA SUĐENJA STEVANU RAJKOVIĆU, ATENTATORU NA KRALJA NIKOLU

Neuspjeli pokušaj Stevana Rajkovića da 1907. godine izvrši atentat na knjaza Nikolu, doveo je do suđenja učesnicima zavjere polovinom naredne godine; Slobodan Kaluđerović priredio je za štampu zapisnik sa tog sudskog procesa

Terazijski razgovori o ubistvu knjaza

Zvanični “Glas Crnogorca” objavio je 27.oktobra 1907. godine vijest da je osujećen pokušaj ubistva knjaza Nikole, odnosno, pokušaj prevrata u Crnoj Gori. Prema zvaničnom saopštenju, policija Knjaževine Crne Gore uhapsila je 23. oktobra 1907. crnogorskog državljanina Stevana Rajkovića, štamparskog radnika, koji je odranije bio poznat kao protivnik režima, i koji je jedno vrijeme živio u Beogradu. Rajković je 22. oktobra došao iz Beograda na Cetinje, donijevši sa sobom sedamnaest bombi, a crnogorskoj policiji Rajković je postao sumnjiv čim je došao na Cetinje. Policija je znala da je Rajković 27. septembra 1907. napustio Crnu Goru i krenuo za Srbiju, pa joj je bilo sumnjivo što se tako brzo vraća iz Beograda na Cetinje. Uz to, crnogorska tajna policija je imala pouzdane informacije da se u Beogradu, u hotelu “Balkan”, Stevan Rajković sastajao sa glavnim političkim protivnicima knjaza Nikole. Na jednom od tih sastanaka bilo je riječi i o ubistvu Gospodara. Jedan od crnogorskih emigranata u Beogradu, Simo Šobajić, rekao je pred Rajkovićem: “Mene je knjaz Nikola na smrt osudio, ali i ja sam njega”. Sa Šobajićem koji je “osudio” knjaza, Rajković se posebno susreo u jednoj kući u Knez Mihailovoj ulici. Imajući sva ova saznanja, crnogorskoj policiji nije mnogo trebalo da stavi pod poseban nadzor Rajkovića čim je stigao na Cetinje. Taj nadzor Rajković je odmah primijetio, pa je pokušao da bombe skloni kod nekog od svojih istomišljenika. Međutim, oni mu, plašeći se policije, nijesu htjeli pomoći. Našavši se u neugodnoj situaciji, uplašeni Rajković je odlučio da se preda. Prilikom predaje, Rajković je policiji predao i bombe, koje je donio iz Kraljevine Srbije, u namjeri da izvrši atentat na knjaza Nikolu.
Efikasnom istragom crnogorskih vlasti otkrivena je zavjerenička mreža koju su činila 52 lica, od kojih je njih trideset bilo u Crnoj Gori, a ostali u Beogradu. Nakon otkrivanja zavjere formiran je posebni sud za suđenje učesnicima ove zavjere, koja je u istoriografiji poznata kao “Bombaška afera”. Suđenje je otpočelo 12. maja 1908. godine, a prvooptuženi je bio Stevan Rajković, koji je na kraju procesa osuđen na 15. godina zatvora. Donosimo dio sudskog Zapisnika koji se odnosi na isljeđivanje Stevana Rajkovića, prvooptuženog u “Bombaškoj aferi”. Zapisnik sa ovog suđenja prvi put je publikovan u “Glasu Crnogorca” 1908. godine, i od tada nije objavljivan. Na osnovu te činjenice može se zaključiti da, osim nekolicini istoričara, ovaj Zapisnik i nije poznat crnogorskoj javnosti. S obzirom na to, njegovo objavljivanje nesumnjivo može doprinijeti otklanjanju mnogih nepoznanica u vezi sa ovim događajem, pa i osporavanju tvrdnje da je “Bombašku aferu” fabrikovao crnogorski dvor kako bi je iskoristio za optužbe protiv Kraljevine Srbije.
Dana 22. okt. 1907. g. Stevan Rajković, štamparski radnik, donio je bombe na Cetinje. 23. okt. uhvaćen je od policije i zatvoren. Kašnje je uhvaćen u Vasojevićima, na turskoj granici, Vaso Ćulafić s bombama, koje je kao i Rajković donio iz Biograda. Provedenim išljeđenjem konstatovano je, da su Rajković i Ćulafić članovi zavjereničkog komplota stvorenog u svrhu prevrata u Crnoj Gori, tj. protivu Nj. Kr. Visočanstva Knjaza Gospodara, članova Vladalačkog doma i postojećeg Ustava, kao i niže navedene osobe, protivu kojih u smislu čl. 5. “Zakona o ustrojstvu suda za suđenje anarhističkih zločina” podnosimo dolje potpisani tome sudu sljedeću Optužbu protivu: 1. Stevana Rajkovića, starog 24 g., rodom iz Kosijera u Riječkoj nahiji, vjere pravoslavne, po zanimanju tipografa; Okolnosti, koje vojuju protiv Rajkovića po njegovom priznanju:
1. Stevan Rajković, odpušten iz državne štamparije, kao buntovnik, riješenjem Ministra finansija od 24. avgusta 1907. g., stupa u pregovore sa Andrijom Radovićem, koji ga, povisivši mu platu, prima u nikšićku štampariju, gdje je štampan organ “narodne stranke” – “Narodna Misao”. Po prestanku njenom vraća se na Cetinje u društvu s doktorom Marušićem od D. Grada do Podgorice, upuštajući se s njim, kako Rajković tvrdi, u pertraktiranje političko-stranačkih prilika.
Na Cetinju 16. sept. 1907. g., dakle neposredno po svom dolasku, održava konferenciju u kafani Mihaila Jovanovića sa Andrijom Radovićem i Jovom Lazarevićem. Po savjetu g. Andrije Radovića ostaje na Cetinju do 27. sept. 1907. g. U tom vremenu sklapa bliže prijateljstvo sa: Markom Dakovićem, Petrom Novakovićem, Milijom Pavićevićem, Jovanom Đonovićem, koji malo kašnje – dva dana prije Rajkovića – polazi za Srbiju, te s Blažom Đukanovićem i Milošem Ivanovićem.
27. sept. 1907. pošao je Rajković put Kotora sa Jovanom Lazarevićem, u namjeri – bar kako on tvrdi – da traži mjesto u Glini u Hrvatskoj. Po želji Marka Dakovića svraća u Risan zajedno sa Jovom Lazarevićem, bajagi da isporuči Dakovićev pozdrav trgovcu Kovačeviću – rođaku Dakovićevu. Iz Risna se vraćaju, Rajković i Lazarević, u Kotor i noće kod ujaka Rajkovićeve majke, Nika Vuksanovića, u Škaljarima, kod kojega Rajković kašnje, pri povratku iz Beograda, ostavlja bombe.

Bombe polaze iz Beograda ka Crnoj Gori

29. sept. Lazarević se vraća za Cetinje, a Rajković ostaje u Kotoru, kamo dolazi Marko Daković, Petar Novaković i Milija Pavićević, sa kojim održavaju konferenciju, poslije koje istoga dana Rajković odlazi direktno za Biograd, i ne svraćajući u Glinu, kamo je – po njegovom tvrđenju – krenuo s Cetinja. Stigavši u Biograd 2. oktobra 1907. god.,sastaje se istoga dana s Todorom Božovićem, referišući mu – bar po njegovu iskazu – o političkim prilikama u Crnoj Gori. 4.oktobra 1907. god. – vjerovatno na inicijativu Todora Božovića – održava sastanak u hotelu “Balkan” sa: Simom Šobajićem, Perom Vrbicom, Ljubom Pavićem, Todorom Božovićem, Milutinom Tomićem, Jovanom Đonovićem i Vasom Ćulafićem.
Nakon detaljnijeg pertraktiranja političkih prilika u Crnoj Gori reče Simo Šobajić: “Mene je Knjaz Nikola na smrt osudio ali i ja sam njega” na što dodade Ljubo Pavić kucnuvši se po grudima: “Široke su ove prsi, ima gdje tane udariti”. Mimogred budi već na ovom mjestu istaknuto, da je sa ove dvije rečenice nesumnjivo fiksiran pravac zaključaka konferencije. 9. okt. 1907.g. Rajković se sastaje u knjaz Mihailovoj ulici sa Simom Šobajićem, koji mu naročito preporučuje nepokolebljivost u izvađanju namjerene mu uloge, i saopštava mu, da je stigao iz Kotora Petar Novaković od Marka Dakovića, pa da treba da se na veče sastanu u hotelu “Balkan”. Na veče je u istini održana konferencija u pomenutom hotelu, kojoj su prisustvovali: Petar Novaković, Simo Šobajić, Todor Božović, Pero Vrbica i Stevan Rajković. Na inicijativu Novakovićevu sjutra dan, 10. okt., ponovo se održala konferencija u pomenutom hotelu, kojoj prisustvuju: T. Božović, Pero Vrbica, P. Novaković i Stevan Rajković, na kojoj Novaković, između ostalog, iznaša rezultate akcije s bombama u ružičastim bojama, akcentirajući naročito ulogu Stevana Rajkovića. 11. oktobra ponovo se sastaje Rajković sa Božovićem i Novakovićem pred hotelom “Balkan”, koji mu rekoše, da se već toga dana krene sa Jovanom Đonovićem sa bombama za Gruž, gdje će se pobrinuti i za stanove ostalih. Novaković mu ujedno daje dva dinara, da kupi platna i napravi kese za bombe, što ovaj i čini. Istoga dana, na ponovnom sastanku, Jovan Đonović, Vaso Ćufavić, S. Rajković, T. Božović i Novaković zaključuju, da Đonović i Rajković ne idu zajedno te večeri – kako je prije riješeno – nego sam J. Đonović. Kašnje im pristupi i Đuro Vojvodić, kojemu je Rajković – po iskazu Vojvodićevu – rekao, da je u Crnoj Gori revolucija. Razdvojivši se uz nužnu diskreciju, T. Božović dade znak Rajkoviću i Ćulafiću da pođu za njim, što ovi i učiniše. Uzgred im reče T. Božović: “Ovo je baš sve nešto kosovski, ta evo i moja ulica zove se kosovska”. Došavši u Božovićev stan, Božović naloži mlađemu bratu da ide iz sobe i da ne dolazi bar za po sata. Zatvori vrata, spusti zavjese na prozorima i izvadi ispod kreveta jedan kufer, iz kufera jedan kašetić, iz njega bombu na kojoj im pokaza kako se upotrebljuje. Zatim, istaknuvši V. Ćulafića kao prijatelja omladine i napredna čovjeka, stavlja mu u izgled slavu i spomenike, samo ako stvar u Vasojevićima dobro izvede. Božović im tom prilikom priča, kako su stupili u vezu sa ruskim anarhistima zbog oskudice u novcu, te će kroz koji dan dobiti i drugu vrstu bomba, koje se pale pomoću pada. Te će bombe nositi on, Božović, i drugovi mu, jer pri upotrebi istih mora se osobiti pažnja upotrebiti. Ujedno im ističe, da sama kapara za bombe iznaša 20,000 dinara, te da su do njih došli samo pomoću velikih prijatelja. Po tom su Rajković i Ćulafić pošli.
12. oktobra prije podne sastaju se u hotelu “Balkan”: Rajković, Ćulafić, Božović, Novaković i Pero Vrbica. Ćulafić im se požali da nema kufera za bombe, na što mu je Božović dao jedan napoleon, i onda su pošli Rajković i Ćulafić i kupili kufer za 6 dinara. Po podne istoga dana opet se sastaju u hotelu “Balkan”, odakle Božović sa Rajkovićem odlazi u svoj stan i predaje mu 5 komada velikih bomba, stavljenih u jednu kesu, koju mu pripaše ispod prsluka, i novac za putni trošak 1 i po napoleon i 17 dinara u srebru, rekavši mu, da će mu dosta biti do Gruža, gdje će naći Jovana Đonovića, a sigurno i Marka Dakovića. Pri rastanku upozori ga, da se dobro čuva austrijske policije. Ako bi ga pak uhvatila, neka reče, da ga je poslao s Cetinja Janko Vukotić na izvjesno mjesto u Biograd, i da on ne zna šta je to. Ujedno mu naglasi, da ih ne izda, jer se izdajstvo kazni smrću, i da reče Dakoviću, neka čini shodne, pripreme, jer će i oni doći za koji dan. Rajković izašavši iz stana Božovićeva srio se na putu s Ćulafićem i reče mu: “Ja pođoh čika Vaso”, na što Vaso odgovori, da će i on u 8 sati uveče, jer je prije bilo riješeno, da će Vaso ostale bombe nositi u Vasojeviće. Istoga dana, t.j. 12. oktobra, u 4 sata po podne, krenuo je Rajković iz Biograda preko Zemuna, Bosanskog broda, Sarajeva i Mostara za Gruž, kamo je stigao 14. okt. u 9 i po sati u veče, gdje je našao: Jovana Đonovića, Marka Dakovića i Radonju Popovića, i jednoga Rajkoviću nepoznatog, a za kojega se doznalo iz zapisnika Iva Pejovića, da se zove Marko Špadijer.

Daković otkriva detalje plana

Na zapitkivanje Dakovićevo Rajković je sa nepovjerenjem bacio pogled na Radonju Popovića i Špadijera, na što mu Daković reče: “Mož slobodno govoriti, jer su to naši ljudi”. Rajković im tada ukratko isporuči poruku T. Božovića. U Gružu su i noćili. U jutru na sastanku zaključe, da toga dana, t. j. 15. okt. pođu Rajković i Daković u Novi, u svrhu da bi bombe gdje na sigurnom mjestu smjestili; ujedno da nađu zgodno mjesto blizu Novoga ili Risna za održavanje skupa; a J. Đonović i R. Popović, da ostanu u Gružu i dočekaju ostale, koji budu iz Biograda dolazili. Daković se žurio i zbog toga, da javi pristalicama u Crnoj Gori, da na dan izbora složno ustanu na oružje. Do Dubrovnika, gdje su i ručali, pratili su Rajkovića i Dakovića Đonović i Popović. Daković je tu između ostalog naglasio, da je vrijeme kratko za pripreme, ali i ako prođu izbori na miru, Skupština neće rješavati. Dan ustanka, reče Daković, odrediće se na opštem sastanku. Iz Dubrovnika vrate se Đonović i Popović u Gruž, a Daković i Rajković produže put. U putu od Dubrovnika do Cavtata otkriva Daković Rajkoviću revolucioni plan, ustanovljen na Cetinju na “Romanovoj Livadi” u oči njegovog polaska po njemu i devetorici njegovih prijatelja. Prema tome planu je riješeno, da svaki ide u svoje pleme, prikupi što više pristalica i u zgodnom času digne se ustanak, t. j. ako bi čuli za ustanak ma na kom kraju države, da svi ustanu na oružje. U protivnom slučaju da čekaju dok im se javi od Dakovića i drugova mu, koji se nalaze van granice. Daković će podići Grahovo, a sa njime će i Petar Novaković. J. Đonović će u Crmnicu, a ostali koji dođu rasporediće se prema prilikama.
Ćulafić će dići Vasojeviće, krenuti prema Podgorici. Njemu će se pridružiti Mihailo Ivanović sa Kučima. Njima će biti dužnost, kao i svima ostalima, poubijati sve po zlu poznate nasilnike, uz to razoriti Kaz. Zavod u Podgorici i pustiti sve zatvorenike. Sa Mitrom Vukčevićem pristaće njegovi rođaci, kojih ima skoro dvije čete. Spasoje Piletić dići će Pipere, a njemu će se pridružiti i Dr Marušić. B. Đukanović svakako će isto uraditi u Nikšiću. Taj će se pomamiti, kad čuje da su bombe stigle. Za Krstac kao vrlo važnu poziciju određeni su Rajković, a i R. Popović i T. Božović, ako nemognu prodrijeti u svoja plemena. Još reče Daković, da će sreća biti ako nađe u Kotoru Andriju Radovića. Moraće mu na samu bombu pare brojiti. U Novi su stigli 15. okt. u veče, tu noćili, a u jutru vaporom pošli za Kotor. U Kotoru Daković je pošao kod Koste Milinovića, a Rajković k već spomenutom Niku Vuksanoviću, ujaku svoje majke. Našavši kod kuće samu Nikovu majku, ostavi kod nje bombe, smještene u jednoj kesi. Naglasi joj, da su to opasne ljekarije i da ih ne dira. Po tome pođe k Dakoviću kod, kuće Koste Milinovića, gdje nađe i S. Đuraškovića i Miliju Pavićevića. Toga istoga dana, t. j. 16. okt., Rajković pođe u 2 sata po podne, po naredbi Dakovićevoj, na Cetinje, da spremi teren, prikupi što više pristalica i zaište novaca od Gavra Vukovića, Marka Vukotića i Mitra Đurovića. Na Cetinje je stigao između 10 i 11 sati u veče. 17. okt. u 2 i po sata po podne vratio se s Cetinja u društvu sa Ilijom Ivkovićem, mazalom, u Kotor. Brzom povratku njegovom dala je povoda okolnost, što je primijetio, da policija prati svaki njegov korak. Ipak, prije polaska s Cetinja pošao je Aleksi Martinoviću, predsjedniku radničkog društva na Cetinju, i saopštio mu, da su đaci došli u Kotor i da će na dan izbora upasti u Crnu Goru i dići bunu, te da bi dobro bilo, da su u te dane ukloni s Cetinja. U glavnome je isto ispričao i Blažu Radifkoviću, tipografu, kao i prvog dana na Njegušima Andriji Jovanoviću, učitelju. Rajković je posjetio prije polaska i Mihaila Jovanovića, koji ga je pitao za M. Dakovića, Novakovića i M. Pavićevića. Izvijestivši ga da su u Kotoru, Jovanović zapita: “Da li si što s njima razgovarao i da li će skoro ovamo”. Rajković mu je ispričao o bombama i sve drugo, te mu savjetovao da se u te dane skloni sa Cetinja. Ujedno je Rajković pred kafanom Paljokinom isporučio Dušanu Đonoviću poruku brata mu Jovana, da se s braćom ukloni sa Cetinja, jer je crnogorska omladina došla u Primorje i da će doći na Cetinje i dići revoluciju, koja će se raširiti po svoj Crnoj Gori. Još mu Rajković reče da je Ćulafić pošao preko Stare Srbije za Vasojeviće i odnio sa sobom bombe. Nakon gornjih razgovora krenuo je, kako gore spomenusmo – Rajković s Ivkovićem za Kotor, kamo je stigao u 9 sati u veče. Obojica su pošli kod kuće Koste Milinovića, gdje su našli: S. Đuraškovića, M. Pavićevića, M. Dakovića i R. Popovića. Na konferenciji, u posebnoj sobi, saopštio im je Daković, da su Božović i Đonović stigli u Risan, a Đuro Vojvodić ostao u Novom, da su donijeli neki dio zapaljivih bomba, od kojih su neke ostale u Risnu a neke donešene u Kotor. Daković još reče, da će jedan dio samozapaljivih bomba poslati Mihailu Ivanoviću u Kuče; na to dodade okrenuvši se Pavićeviću: “Ti si se Milija dosta odmarao, treba štogod da radiš. Poći ćes s Rajkovićem ili kojim drugim preko Budve do glave od Ovzovice, da ponesete nekoliko bomba i uputite ih Mihailu Ivanoviću u Kuče, kojemu ćemo javiti, da ih prihvati.

Plan o haosu i zauzeću Dvora

Pavićević se usprotivi i reče: “Zašto ne zoveš Andriju Radovića i Baja Gardaševića, a evo ti ih u Kotoru. Oni sve znaju, kao i ja”. Đurašković se tom prilikom izgovarao, da je bolestan, inače bi dragovoljno pomogao akciji. 18. okt. u 1 i po sat po podne vratio se Ivković na Cetinje. I Savo Đurašković pošao je toga dana iz Kotora. Milija Pavićević takođe je pošao. Istoga dana Rajković je gledao Baja Gardaševića u društvu sa Dakovićem, 18. okt. u veče došao je iz Novoga u Kotor Đ. Vojvodić i to kasno noću, te noćio u hotelu “Stadt Wien”, pošto nije mogao njih naći. 19. okt. održali su sastanak: Đ. Vojvodić koji je doputovao do Gruža sa T. Božovićem i donio sitne bombe, Daković, R. Popović, Rajković. Na sastanku su riješili, da Vojvodić sjutra dan t. j. 20. okt., pođe u Novi, da nebi bili u zajednici i pali u oči policiji, a ujedno da se pobrine i za stanove, jer kroz dva tri dana tamo će se održati opšti dogovor. Na noć 19. okt. Daković je zajedno sa Vojvodićem prenoćio u hotelu “Stadt Wien” a ostali kod Milinovića, kamo je u jutru i Daković došao. Novaković im je pričao tu, da se morao zadržati u Biogradu, jer je čekao uputstvo za rukovanje s bombama. Pokazao im je i opis na sprskom i njemačkom. Istoga dana rano došao je kod njih i Ivković s Cetinja, i reče: Ja sam predao ono pisamce Mitru Đuroviću, ali on mi reče, da neće da zna za to. Išao sam i kod vojvode Gavra i nije mi ništa dao; a takođe ni Marko Vukotić. Rajković navodi, da je Daković 18. okt. u jutro njemu, R. Popoviću i Ivkoviću pričao: Ja sam noćas izmislio plan da, kad to nijesmo mogli učiniti na dan izbora, sada nećemo ići po plemenima, nego ćemo svi zajedno upasti na Cetinje. Tamo organizovati nekoliko đaka i radnika, a imam skoro i 60 podoficira, od kojih naročito spomenu imena brata Gavrila Cerovića i sestrića doktora Marušića. Dakle, kad budemo sve uredili, upasti ćemo na Cetinje, bilo preko Lovćena, bilo preko Ovzovice. Razredićemo se svaki na svoga. Na određeni sat đaci će zapaliti biljardu. Požar će privući policiju i građanstvo. Time će oni, koji budu određeni da zapale Obl. Upravu i Drž. Savjet dobiti za to mogućnost. Poubijaćemo ministre i druge neke ličnosti. U momentu kad plamen bukne, približiće se dvojica trojica pred stari Dvor i pred kuću Knjaza Mirka, te će baciti jednu ili 2 dvije bombe u hodnik ili na balkon starog Dvora, a takođe u hodnik Knjaza Mirka. Lozinka će nam biti “Živio Knjaz Danilo”, da bi smo tim stvorili zabunu u narod. Poručićemo Mihailu Ivanoviću, Mitru Vukčeviću, Spasoju Piletiću i Dr. Marušiću, da nam pošalju 100 – 200 ljudi, da se nađu oko varoši, ako bi nas okolna plemena napala. Pošto se sve svrši sazvaćemo veliki narodni zbor i proglasiti Prestolonašljednika za Knjaza. On će naravno morati odobriti rad vlade, koju budemo mi istakli.
20. okt., u 10 sati prije podne, nastalo je pitanje, gdje da smjeste bombe, koje su bile smještene u hotelu Puhalovića kod Nikole, sina Toma M. Martinovića, u njegovom kuferu, a koji je u te dane bio došao s Cetinja, i mnogo se u Kotoru družio sa Dakovićem. Daković je na kratko vrijeme izašao, i povrativši se rekao Rajkoviću, da pođe u hotel Puhalovića i prihvati bombe od Nika Martinovića, kojemu je on već o tome govorio. Rajković je pošao kod Martinovića, koji je iz kufera izvadio dva pamukom ispunjena, u platno zašivena zavijutka, koji su bili udešeni za opasivanje. Rajković je ponio bombe kod kuće Milinovića, gdje je našao Ivkovića i Popovića. Tu je bombe zamotao u neki peškir. Pri kretanju dao mu je Ivković revolver bijele kalamide. Još mu je rekao, da je na Lučin dan veče bio kod Ljepave na slavi, i pošto je u nekoj zasebnoj sobi bilo nekoliko đaka, pričao im je o ovoj stvari i saopštio im, da opet ide u Kotor. Sin Ljepavin dao mu je taj revolver, da mu se nađe. Rajković je, ove bombe ostavio kod majke Nika Vuksanovića. Pri povratku od Vuksanovića srio je pri ulasku u grad Jovana Tomaševića i Jovana Kažića, koji su ga odmah počeli o svemu zapitkivati. 20. okt. u veče bili su na sastanku u kući Koste Milinovića: Rajković, Radonja Popović i Ivković, Daković, Jovan Milović – Brailo, Dušan Đonović i Đorđija Kontić. Tu je pretresan naprijed istaknuti Dakovićev plan. Daković je pitao D. Đonovića i Đ. Kontića, da li ima među đacima koliko, na koje se mogu uzdati. D. Đonović na to reče, da ima njih 7 – 8 koji su zaista pouzdani. Jovan Milović – Brailo došapnuo je Dakoviću, da je ono sretno prenešeno. Na pitanje Rajkovićevo, što je prenešeno Daković mu je rekao: “Poslao sam nekoliko bomba u Grahovo, a nekoliko u Nikšić. Jednu od onih za Nikšić dobiće Dr Marušić”. Jutrom 21. okt. Đonović i Kontić pošli su za Cetinje. Pri kretanju Daković im je dao tri krune za puni trošak. 22. okt. Daković, pozvan brzojavno, pošao je u Risan. Rajkoviću, R. Popoviću i Jovu Lazareviću naredio je, da ponesu za njim bombe u Risan, da ih sklone na sigurno mjesto, a oni da pođu u Novi na dogovor, gdje je bio Novaković i Vojvodić. Rajković je odmah po odlasku Dakovićevu uzeo bombe iz kuće Nika Vukasnovića, i kolima pošao za Cetinje. Bombe je držao u kašetu do na Njeguše. Tu, približivši se carinarnici, izvadio ih je iz kašete i opasao oko sebe. Uobičajeni pregled na granici prošao je ušljed toga bez opasnosti.

Zavjerenik u rukama policije

Rajković je na Cetinje stigao oko 10 i po sati u veče; kucao je na prozor sobe Dušana Đonovića, da bi kod njega bombe ostavio. Ne našavši ga kod kuće, sakrio ih je u svojoj kući. Jutrom, 23. okt., poslao je svoga mlađega brata po Blaža Radifkovića i Dušana Đonovića, u namjeri da jednom od njih preda bombe. Oko 7 sati došao je k njemu Radifković. Rajković izazvavši ga u kužinu kaže mu, da je bombe donio, koje su đaci poslali. Radifković primi male bombe u kutiji; a velike mu Rajković pripasa, da ih ponese i preda Mihailu Jovanoviću dok se ne nađe za koji dan sigurnije mjesto. Dušan Đonović došao je odmah iza Radifkovića k Rajkoviću. Ovaj mu reče, da ga sad više ne treba i on ode. Poslije toga sastao se Rajković kraj Obilića Poljane s Radifkovićem. Ovaj mu reče, da Mihailo Jovanović nije htio primiti bombe, te ih je zaključao u radničku čitaonicu. Policijski organi, kojima je upao u oči njegov doista brzi povratak iz Biograda, a znajući da je i prije toga, za vrijeme svoga boravka u Crnoj Gori, privlačio na sebe pažnju, posumnjaju u njega, te ga pažljivo počnu pratiti. S jedne strane je polagao velike nade, vjerovatno i nedostatak kuraži i iskustva za izvođenje namjeravanog zločinskog djela, oduzeše mu sve po njemu predviđene pretpostavke za uspjeh; te ga primoraše na tako brzu kapitulaciju pred policijskim organima, kojima otkriva zavjeru i predaje bombe.
2) Rajkovića terete okolnosti, koje je za njega naveo Đuro Vojvodić, na ime: da su Rajković i Novaković donijeli pismo T. Božoviću od M. Dakovića i uvjeravali, da je u Crnoj Gori revolucija neizbježna, i da treba ponijeti bombe u Crnu Goru. Dalje, u okolnostima, u kojima Rajković ističe Vojvodića, Vojvodić se s njim u svojim protokolarnim saslušanjima slaže.
Dalje protiv Rajkovića stoji:
3) Ono, što je Đorđije Kontić o njemu kazao, a na ime: da mu je Dušan Đonović 27. sept. rekao, da je Rajković pošao u Kotor da donese dinamide, u ostalim okolnostima, gdje Rajković ističe Kontića, Kontić potvrđuje Rajkovićeve iskaze;
4) Ono, što je Dušan Đonović o njemu kazao, na ime: da mu je Rajković 27. sept. rekao: “Pridršte se junački do sjutra u veče, pa ću ja donijeti dinamide iz Kotora”;
5) Ono, što je Jovan Tomašević, đak karlovačke gimnazije, na pismu upućenom Mirku Begoviću, đaku cetinjske gimnazije, napisao pod markom: “Mirko, piši mi, kako se drži S. Rajković. Je li izdao Stevo?”; i
6) Ono, što za njega navodi Vaso Ćulafić glede primanja bomba i ostaloga u Biogradu, u čemu se s Rajkovićem slaže. U smislu gore navedenog optuženik se učinio krivcem zločina veleizdaje.
Predsjednik (zvoni): Neka se dovede Rajković.
Petar Plamenac: G. predsjedniče, Vi ste malo prije kazali, da ćete dati braniocima da kažu sve, što imaju, za vrijeme odbrane. No vi znate, da smo dobili akta sasvim dockan. Osim toga, Vi nam nijeste dozvolili, da se sastanemo sa našim klijentima, pa zato molim, da, za vrijeme pretresa, mognemo polagati sva pitanja, koja se tiču našijeh klijenata.
Predsjednik: To se razumije.
Petar Plamenac: Pošto se Rajković i Ćulafić ne slažu, i pošto optužbe nijesu na vrijeme razdate, pošto se pokazuje protivurječje, a čuo sam i ovdje, kada se optužba pročitala, da je Rajković kazao dva – tri put: “Nije istina”…
Predsjednik: Nemojte tražiti riječ sada za govor; ja ne dozvoljavam odbranu, naČko jedanput. Branioci mogu metati pitanja preko mene.
Petar Plamenac: Dobro bi bilo, da svi krivci budu ovdje prisutni, a ne samo jedan po jedan.
Predsjednik: Kad bi oni bili mirni, i da nijesu pokušali, da pokvare red, to bi i bilo.
Petar Plamenac: Nemojte, gospodine predsjedniče, da svi stradaju zbog nekijeh.
Predsjednik: Neka ustane Rajković. Jeste li vi Stevan Rajković?
Stevan Rajković: Jesam.
Predsjednik: Odakle ste rodom?
Stevan Rajković: Iz Kosijera, u Riječkoj nahiji.
Predsjednik: Što ste po zanimanju?
Stevan Rajković: Tipograf.
Predsjednik: Jeste li bili kad osuđeni zašto?
Stevan Rajković: Nijesam.
Predsjednik: Vi ste čuli tužbu od državnog tužioca. – Šta biste imali da kažete na tužbu u svoju odbranu? Ali prije toga predočavam vam, da ste pred sudom, da govorite samo istinu, kako u pogledu svoje krivice, tako i u pogledu krivice drugih oputženika jer u koliko budete govorili istinu, u pogledu svoje krivice, – biće vam olakšica a ukoliko budete govorili u pogledu drugijeh optuženika, biće vam također olakšica, i dušu nećete teretiti.
Stevan Rajković: Moja odbrana je vrlo kratka, i ona se sastoji u dvije – tri riječi. Poznat vam je moj rad i moji sastanci. Imam da primijetim, da nije istina, kako se pročitalo u tužbi, da sam ja iz Kotora poslat i uhvaćen na Cetinju. – Ja sam bez ikakve posredne sile sam došao na Cetinje, pokajanjem a nijesam nikako bio poslat iz Kotora, ili uhvaćen bio na Cetinju, tim prije, što sam došao pravim putem i niko nije znao. Došao sam na Cetinje, te i ako sam odstranio bombe od sebe, to je bilo vrlo opravdano, jer ja sam bio tvrdo uvjeren, da, kada ne bih ja odstranio bombe, policija bi te bombe našla kod mene.

Rajković poriče buntovništvo

Stevan Rajković: Ja sam ih odstranio, da bi dobio vremena, da se sam dobre volje prijavim kod policije, i počeo sam predavati svoj zapisnik kada sam doveden. Ako sam pokajao svoj grijeh, onda ću doplatiti samo ono što treba, ali samo onoliko, koliko sam skrivio, a ne dam nikome ni jednu dlaku, nego što sam skrivio. Nahodi se u tužbi, da sam ja bio buntovnik i kaže se, da sam imao neke sastanke sa A. Radovićem. To nije istina. Ja sam pozivao radnike u borbu sa biv. svojim jadnim stanjem. Ja sam poboljšao njihovo stanje i tri put pokret učinio u štampariji i tri put je bio posao narušen. – Jer dobavljati moga učenika i njemu davati pedeset fiorina mjesečno, a meni trideset – to nije pravo. Tako se ovdje radilo. U Nikšić sam pošao sa više razloga, i s toga sam rad, da vas upoznam sa glavnim razlozima moga odlaska u Nikšić i puta u inostranstvo.
Pošao sam s toga, što nijesam bio obavezan raditi u drž. štampariji, a razumije se, da imam pravo svoju radnu snagu dati onome, ko najbolje plati. Nikšićka štamparija nije bila podzemna, ili tajna. Tu je izlazio javno list, koji je prolazio kroz cenzuru. Dakle, ja sam imao pravo tu raditi. Put u inostranstvo nemam razloga braniti, jer iz Crne Gore nijesam tajno pošao, nego sam javno otišao sa Cetinja i pošao, da potražim sebi posla.
Predsjednik: Gdje ste mislili da potražite posla?
Stevan Rajković: Mislio sam poći u Glinu, u Hrvatskoj. A međutim dogodio se nekakav uzrok na putu, te nijesam pošao u Glinu, nego u Biograd.
Predsjednik: Kad ste otišli sa Cetinja?
Stevan Rajković: Sa Cetinja sam pošao u inostranstvo 27. septembra, i mislio sam, kao što rekoh, poći u Glinu. Pošto se u tužbi ističe, da sam ja otpušten iz službe, imam da rečem nekoliko riječi odnosno toga. Ja sam primljen kao učenik u ovdašnjoj štampariji 1897. godine. U ono doba bio je faktor štamparije Miloš Dragić, koji je u svoje doba bio upravitelj državne štamparije, pa uzgred budi rečeno, kaže se, da je uzeo 5 – 6.000. kr. Međutim, taj je čovjek najnižeg karaktera, kojega sam do danas vidio.
Predsjednik: Rajkoviću, nemojte nikoga vrijeđati.
Stevan Rajković: On me je istjerivao iz radionice šest puta i sve šest puta vraćao me je natrag. Ali tu je morao posredovati ili par pilića, ili oka rakije, ili suhi košet. Ovdje se ogleda njegov osobni karakter.
Predsjednik: Nemojte tako.
Stevan Rajković: To je glavni uzrok moga odlaska. Pored njegove beskarakternosti, nestručnosti i nespreme na polju štampe vještina njegova ostala je na nulu.
Predsjednik: Vi opet vrijeđate.
Stevan Rajković: Godine 1902. izašao sam iz Državne Štamparije i tvrdo se odlučio, da se u nju više ne povratim. Izašlo nas je šestorica u roku od pola godine. Godine 1906. u mjesecu novembru, vratio sam se natrag prema pozivu Ministarstva Finansija i Građevina. I onda se ne bi bio vratio, da je Miloš Dragić bio u štampariji. Tu sam proveo u borbi pola godine, – jedno u borbi sa oskudicom, a drugo u borbi za platu. Poslije nekog vremena dođe opet na upravu Miloš Dragić. Čim je došao rekao sam, da neću više raditi u Državnoj Štampariji i čekao sam priliku da se uklonim, jer sam znao, da će Dragić raditi, da me izbaci iz Štamparije. Koncem mjeseca jula prošle godine izašao je oglas da se u nikšićskoj štampariji traži slovoslagač. Ja sam se odmah prijavio g. A. Radoviću, koji nije imao volje da me primi, već se obratio pismom na Blaža Radifkovića u Sarajevu. Tek kad se ovaj nije javio, onda je mene primio. Moj je ugovor sa tom štamparijom bio 23. avgusta dovršen, u kom je predviđena bila moja mjesečna plata od 120 kruna, a da mi se od nove godine povisi na 150 kruna. 23. avgusta napisao sam ostavku na službu u Državnoj Štampariji, koja je bila uperena isključivo protiv zastupnika upravitelja, istoga Dragića, jer sam rekao, da neću biti pod upravom kojoj je na čelu takav čovjek. Već istoga dana došlo je riješenje ministra finansija i građevina, da me otpušta. Iza toga sam potražio g. Radovića, koji mi je na moju molbu, dao 20 kruna za putni trošak. Kod njega sam našao Spasoja Piletića. Radović mi je dao pismo, kojemu je predložio odnosni ugovor, na Cvjetka Cerovića.
Predsjednik: Kažete, da vam je Radović dao 20 kruna kada ste išli u Nikšić?
Stevan Rajković: Jest.
Predsjednik: Do kada ste tamo bili?
Stevan Rajković: Do 9. septembra. Toga jutra je Štamparija razrušena i ja ostadoh bez posla. Čekao sam dok akcionarni odbor riješi što će biti sa mnom – hoću li ostati ili otići. Međutim 4. septembra dobio sam 50 kruna a conto plate, jer mi je 8. istog bilo krsno ime. Osim toga dobio sam još 60 kruna i 40 kruna za putni trošak, dakle svega 150 kruna. Ja nijesam više ni tražio, jer sam vidio, da je njihova im-ovina uništena, pa nijesam imao duše da im više tražim. 15. septembra krenuo sam u kolima iz Nikšića. Do Danilova Grada putovao je sa mnom neki odža, a na Danilovom Gradu pridružio nam se pored dvojice Turaka još Dr. Marušić. U glavnom nije vođen nikakav neobičan razgovor. Pitao me je, kako je u Nikšiću. Ja sam mu pričao, tužio se na nasilje glavara i t.d. Njega je pozivao Oblasni Sud u Podgorici, s toga se žurio, da tamo stigne prije 5 sati, da uzmogne svršiti svoj posao. Izašao je u Podgorici na pjacu i ja ga poslije vidio nijesam.

Policija upozorava Dakovića

Stevan Rajković: Ja sam otišao u neku gostionicu Rogošića, gdje sam vidio g. Čupkovića sa Mitrom Počekom, no to je stvar bez vrijednosti. 16. septembra produžio sam put do Cetinja, kamo sam stigao oko 8 sati na veče. Još istu veče mislio sam da potražim g. Radovića, da mu saopštim što ću da radim. Otišao sam u kafanu Mihaila Jovanovića i tu sam se sastao sa Radovićem. On me je pitao, ko je razrušio štampariju i t.d., a ja sam mu ispričao i upitao ga, što da sada radim, na šta mi on reče, da počekam koji dan dok se sporazumije sa akcionarima, da vidi, hoće li me u Nikšiću primiti ili ne. Od 16. do 27. septembra bilo je moje kretanje u glavnom ovako: gotovo svaki dan svraćao sam u kafanu Mihaila Jovanovića. Tamo su dolazili. g. Miloš Ivanović, Andrija Radović, Ljubo Bakić, Milisav Dedović, Aleksa Martinović, Marko Daković, još i drugi. I mi se nijesmo uvijek u društvu sastali, nego sam nalazio nekad jednog, nekad dvojicu i tu se pretresalo o koje-čemu. 23. septembra pošao sam u kuću g. Radovića, tu sam našao g. Mitra Vukčevića sa gospođom i g. Radovića. Sio sam časkom, upitah ga, što ću raditi – je li što god riješeno. On mi je odgovorio ovako: “O nikšićkoj štampariji ne može biti ni pomena. Strpi se do nove godine, pa ako se do onda ne bude radilo u nikšićkoj štampariji, ja ću za svoj novac ovdje nabaviti štampariju i tebe primiti”. Prema tome nije mi ništa ostalo, no da idem u svijet. Jednoga dana, čitajući novine, našao sam da neki Jakić u Glini, u Hrvatskoj, traži jednog štamparskog pomoćnika. S toga sam namislio, da idem onamo, ali nijesam imao putnoga troška. S toga se obratih na Jova Lazarevića i uzeh pasoš za Austro-Ugarsku. Lazarević mi je skupio nekih 30-40 kruna putnog troška. 27. septembra spremio sam se na put. Prije polaska sastadoh se sa Lazarevićem radi novaca. On mi reče, da ne pođem dok se ne vidim sa Markom Dakovićem. Prije kretanja otišao sam u stan Jova Lazarevića, gdje sam našao Marka Dakovića. Zamolio me da idem u Risan kod njegovog prijatelja, da mu rečem, da pošalje nekoga njegovim na Grahovu, da koji od njih dođe na Cetinje, jer je Markov život u opasnosti. Doznao sam da je policija tih dana njih šesnaestoricu pozvala, i da im je saopštila, da za njihov život ne odgovara. Došao sam, dakle k Lazareviću, koji mi je dao 10 kruna i rekao, da mi ih je pozajmio od gostioničara Mihaila Jovanovića.
Predsjednik: Je li jošte ko davao novaca?
Stevan Rajković: Nešto je dobio od Mihaila Jovanovića, nešto od Andrije Radovića, a ne znam, da li je još od koga drugoga što dobio. Toga dana u 1 i po sat poslije podne otišao sam do Lazarevića i rekao, da putujem. Ja sam mislio ići pješke, ali pošto on reče, da pristaje, ali da pješke ne ide. S toga sam pogodio jedna kola, za koja sam platio 7 kruna. Ja sam na to otišao kući za neke stvari. Otputovali smo do Kotora, kamo smo stigli oko 9 sati u veče. Budući nijesmo imali mnogo novaca – zamolio sam Lazarevića, da idemo k jednom mome prijatelju, na što je on i pristao. Svratismo se kod nekog gostioničara, gdje smo prenoćili, a sjutra dan rano pođosmo, da nađemo jutarnji vaporet, da idemo u Risan. – Nije ga bilo. Našli smo jednu barku, koja je putovala za Risan i vozila nekog agenta. Pogodismo se i otputovasmo u Risan. Zaboravio sam reći, da sam bio u namjeri, da u Kotoru pođem u štampariju. Kad smo došli u Kotor, upitali smo za štampariju i doznali, da je predsjednik Bjeladinović, koji u Risnu stanuje. Kad smo došli u Risan, dogovorio sam se sa Lazarevićem, da se nađemo u 3 sata poslije podne u Srpskoj Čitaonici. Tako je i bilo. Oko 3 sata sastali smo se i otišli u kuću Bjeladinovića, gdje smo našli samo njegovu gospođu, koja je rekla, da je on otišao u Kotor. S toga smo otišli, da ga čekamo. Međutim smo ga zastali, i ja sam ga upitao radi tipografskog društva u Kotoru. On je rekao, da je predsjednik toga društva, ali što se tiče posla, ustupio je nekom Radanoviću u Kotoru. Lazarević se tužio, da mu je teško spavati kod Ugrinovića, kod koga je odsio, pa smo pošli da zajedno potražimo stan po gradu. Upitasmo jedno dijete, koje nas je povelo kod Koste Milinovića. Sutra dan je Lazarević otišao do Cetinja. 29. sep. je bilo, kad smo se iz Risna vratili u Kotor. Sjutra dan je Lazarević otputovao na Cetinje radi toga, što je 30. imao biti izbor u “Radničkom Društvu”.
Ja sam otišao u naše agenstvo u Kotoru, da potražim biljet za parobrod u pola cijene. Potvrđen mi je a zatim sam otišao u Ungaro-Kroatu. To je bilo 30. Na kasi parobrodskog društva našao sam u istom času, kad sam biljet vidio, Stevana Đurčića i sina Špira Popovića. Zatim sam se uputio u Škaljare u namjeri, da idem put Fijume i da produžim put za Glinu u Hrvatskoj. Došao sam blizu mosta i susrio sam diližancu iz Budve. Pođoh nekoliko koraka po rivi, kad mi se neko javi. Krenuh se i spazit Petra Novakovića, a pored njega Miliju Pavićevića i Marka Dakovića. Ja sam na to pošao po svoje stvari, i kad sam se vratio, srio sam M. Mrdovića, koji putovaše za Petrograd. Rekao sam mu, da su tu Daković, M. Pavićević i P. Novaković. S toga smo otišli pred kafanu, kamo je malo kasnije došao i Jovo Špirov, kavaz ruskog poslanstva na Cetinju. Oni su pisali karte.

Konstantno protiv Crne Gore

Stevan Rajković: Marko mi Daković reče, da ostanem još koji dan u Kotoru, na što sam mu ja odgovorio, ako još ostanem ovdje, da ću potrošiti sve što imam.
Predsjednik: Jeste li se razgovarali o prilikama ovdje?
Stevan Rajković: Jesmo o ovom i onom, ali to su bile sasvim obične stvari. Inače o ovoj stvari nije bilo kakvoga razgovora, koji bi imao s tim veze. U 1 sat, prošao sam na parabrod sa Milanom Mrdovićem i sa Jovom Špirovijem. Uz put pitao sam Dakovića, Pavićevića i Novakovića kuda misle, i kad su došli u Kotor, te otkud su došli od Budve. Pričaše mi, da su potajno noću prešli preko Obzovice i da nemaju novaca.
Novaković je rekao, da misli ići u Švajcarsku, Marko Daković da misli ići na Grahovo, a Milija Pavićević da ne zna kuda će ići.
Predsjednik: Kako na Grahovo, kad je pobjegao sa Cetinja?
Stevan Rajković: To se mene ne tiče. Kad sam pošao pozdravili smo se, Marko reče, zbogom i srećan put ako poginem. Ja sam se nasmijao. U glavnom nemam što da pričam do Zadra, s toga što je pošao Jovo Špirov da spava, a Ćurčića nijesam ni poznavao, a niti sa Ćićom Špirovim Popovićem, s kojim sam se tek sjutra upoznao, kad sam došao blizu Zadra. Ovo je bilo 10. septembra.
Predsjednik: Kuda ste pošli iz Kotora?
Rajković: Za Glinu.
Predsjednik: Jeste li svraćali u Glinu?
Rajković: Ja ću to ispričati. Pošto sam se u Zadru upoznao sa Ćurčićem, izašli smo. Pozva me na kafu i pitao me za nikšićku štampariju, je li mnogo pokvarena. U Glinu sam zato htio ići, jer nijesam bio član tipografskog udruženja, te ne bi mogao da dobijem mjesto, gdje su štamparije organizovane. To mi je kazao gospodin Ćurčić i reče, da u Biogradu imade više štamparija koje nijesu organizovane.
Predsjednik: To je dakle razlog zašto nijeste išli u Glinu.
S. Rajković: Pošao sam da nađem gdje bilo posla. Centar je bio u Glini. Nijesam mogao imati opredijeljenog mjesta. Čitao sam da traže slovoslagača, i zato sam mislio da pođem, da se ponudim, a tek je pitanje hoće li me primiti. Kazao mi je, da ima u Biogradu dosta neorganizovanih štamparija te da ću sigurno dobiti mjesto. Tamo sam bio dvije godine, te imam poznanstvo, te se ne bi trebao bojati oskudice, niti u slučaju da nemam posla.
Predsjednik: Kada ste prispjeli u Biograd?
S. Rajković: U Biograd sam došao, kako mislim 2. oktobra. Pošao sam sa Cetinja 27. Ovo je tačno kako mi se čini. U Kotoru sam spavao 27, 28, pa sam pošao u Risan i opet spavao. 19. otputovao sam u jutru, tj. u podne, te sam sjutra dan bio u Fijumi. Iste večeri produžio sam put. Ovdje je mala zbrka. Krenuo sam 29. u podne putovao sam jedno po podne i čitavu noć, a sjutra 30-ga sam došao u Fijumu. 30-ga u veče otputovao sam sa Milanom Mrdovićem za Zagreb. On je išao za Petrograd a ja za Zemun. Ćurčića nijesam vidio, nego je otputovao brzijem vozom te iste večeri. Sjutra 1. oktobra stigao sam u Zagreb u 7 sati u jutro. Ja i Mrdović odmarali smo se u Zagrebu s toga, što sam daleko putova, a nijesam spavao niti na parabrodu niti na željeznici, te nijesam mogao izdržati put. Bio sam istina siromašan u novcu, te stoga je Mrdović platio večeru i sitne troškove, pošto je imao više novaca. 1. oktobra do 7 sati odmarali smo se. U 7. sati produžio je Mrdović put, a u 9. sati produžio sam i ja put za Zemun. Toga dana nema više ništa, što bi bilo važnije. 2. oktobra oko podne došao sam u Biograd. Kad sam izašao iz željeznice otišao sam u Hotel Sofija, koji se nalazi u blizini stanice. Ovdje sam, ostavio stvari u namjeri, da potražim kvartir. Krenuo sam Balkanskom ulicom. Pred hotelom Balkan našao sam Todora Božovića. Pozdravili smo se, te me je pitao, kako je u Crnoj Gori. Ja sam, istina, rekao, da baš nije najbolje. On mi reče, vidi se da si se popravio, ako i nijesi kako treba, ali ti ćeš se već popraviti. To je rekao, što sam imao zbog istih stvari ranije neku svađu u Biogradu.
Predsjednik: Jeste li od prije poznavali Božovića?
S. Rajković: Ja ću to u glavnome ispričati. Ovo nije bilo prvo poznanstvo. Poznavali smo se u godini 1904., jer smo bili zajedno u kvartiru u Bosanskoj ulici br. 54. On je imao svoju sobu sa dva đaka a ja sam bio još sa dvojicom na stanu. Jedne večeri otišao sam kod Božovića na razgovor, a budući da je Božović bio onaj isti, koji je vječito govorio i pisao protiv stvari u Crnoj Gori, to je naročito počeo svoje predavanje, što je znao, da sam se zbog istih stvari prije godinu dana, 1903. god., svađao sa jednim novinarom, o čemu je i preko novina govoreno. Tom prilikom je između mene i Božovića došlo do toga, da smo se pozdravili i pesnicama. Ja bih molio da se to zapamti.
Predsjednik: Sve što govorite to se stenografira.
Stevan Rajković: Te iste godine vratio sam se na Cetinje preko Hrvatske i Slovenije. Slučajno sam se trefio sa Jocom Petrovićem, upraviteljom Podgoričke Banke. Razgovarali smo se, to sam mu pričao o događajima sa Božovićem. On ti je sve što je bilo malo više zabilježio. 1906. g. vratio sam se iz Ugarske opet u Biograd. U mjesecu avgustu mislio sam da se preselim u Zemun, te je s toga, izdavalac stana stavio ceduljicu na prozor: “Soba na izdavanje”, a pošto je Božović slučajno tražio kvartir, te slučajno našao u Dositejovoj ulici broj 21., ušao je i našao žene. Nijesam mogao da ne odgovorim na pitanje: kako si; gdje si do sada radio?

Odluka o prevratu na Cetinju

Stevan Rajković: Nešto sam poslije toga pošao u Zemun. Od onda za Božovića nijesam znao ni da živi na zemlji. Kao što rekoh, pitao sam Božovića, gdje stanuje izdavalac stana, kod kojeg sam stanovao u Dositijevoj ulici. Reče, da se odavno preselio, Uputismo se u Knez Mihailovu ulicu broj 6. Nije mi trebalo tu kuću dugo tražiti, pošto sam u istoj kući prije stanovao. Otišao sam odmah u hotel “Sofiju” i stvari donio. Ovo je bilo 2. oktobra. Inače kretanje 3., 4., 5., i 6., oktobra ne mogu tačno da se opredijelim. To sam jasno istaknuo i u zapisniku. Događaji ovih dana bez ikakvog su značaja. Tražio sam posao u Dimitrija Dimitrijevića. On je obećao posla istom za neki dan. Bio sam u Štampariji “Kompanije Savić”, Ljube Bojović. Pisao sam molbu drž. štampariji za službu, te se ta molba nalazi među mojim dokumentima. Iz oskudice tražio sam od Božovića 2 dinara i dobio sam. Od Đonovića tražio sam jedan dinar, a isto tako od Pavla Ivanovića, na račun nekog starog duga, nekoliko groša. Prodao sam jedan srebrni sat sa srebrnim lancem od vrijednosti 20 dinara za dva dinara nekojemu sajdžiji, preko puta kafane “Zlatnog burenceta”. Ovo je sve bilo s toga, što sam izaslanik Marka Dakovića. Išao sam gdjekad u hotel “Balkan” i tamo nalazio Sima Šobajića, Ljuba Pavića, Todora Božovića, Milutina Tomića, Vasa Ćulafića, Pera Vrbicu i ostale. U opšte tu nije držana za sada nikakva konferencija, niti sam se u opšte tih dana niti sa jednim sastajao, osim sa Jovanom Đonovićem, od koga sam tražio novaca na zajam. Upoznao sam se, istina, 4 i 5., sa Šobajićem i Ljubom Pavićem, ali za sada nijesam poznavao Ćulafića, Pera Vrbicu sam poznavao. 5. oktobra otišao sam kod moga prijatelja Miloša Mićića u blizini Monopola duvana. On me je pozvao da sjutra, 6. oktobra, dođem kod njega na ručak. Ja sam taj poziv prihvatio. Kad sam krenuo kući, srio sam se u Knjez Mihailovoj ulici – to je bilo 6. oktobra – sa Jovanom Đonovićem, koga sam u zapisniku krstio Pero Đonović, jer sam slučajno zaboravo. Reče mi, da će crnogorski studenti i emigranti imati zajednički skup, i ako mi je milo da budem prisutan, da ćemo skupa poći. Sjutradan, t.j. 7. oktobra, nijesam se niti sjetio pomenutog skupa, nego mi je bio preči prijateljski ručak kod Mićića. Po ručku sam se svratio u hotel “Balkan” i tamo sam našao za stolom Šobajića, Vrbicu, Tomića, Ćulafića i druge. To nije bila nikakva konferencija, kako se ističe u tužbi, nego slučajan sastanak, jer je to kafana, u kojoj se skupljaju đaci crnogorski i emigranti.
Predsjednik: Odakle đaci?
Rajković: Naši đaci iz Beograda. Ja sam sio kod Pera Vrbice i svaki je razgovarao za svoj račun. Ja sam razgovarao s Perom Vrbicom. Došlo je do svađe između Božovića i Tomića što se nijesu slagali u načelima, i Tomić je otišao. Pavić i Šobajić izgledali su mi, da su više popili, te se je Šobajić istakao riječima: “Mene je Knjaz osudio na smrt, ali sam i ja Njega”. Na to se je lupio po grudima Ljubo Pavić i reče: “Široka su ova prsa, ima gdje tane udariti”. Napominjem, da je za jednim sporednim stolom sjedio Đonović i njegov brat Niko. Za drugijem stolom sjedio je Vaso Ćulafić. Kao što rekoh, tražio sam posla u štampariji Dimitrijevića, koji mi je obećao dati posla kroz koji dan. Osmoga sam pošao u štampariju i cio dan radio. Devetog sam takođe radio. U podne sam srio u Knjaz Mihailovoj ulici Šobajića. Pozdravio sam se s njime i rekao mu, neka mi priča, što spremaju, jer da mislim da ja imam pravo da što znam. Odgovorio mi je u glavnom ovo: Znaš kakvo je doba, da čovjek ne može rođenom bratu povjerovati. Mogu ti samo reći da se radi o krupnoj stvari. Tada me zapita: Bi li ti pošao, kad bi te pozvali, ali ne u svatove, nego da pogineš? Odgovorih mu: Ako bi moj život mogao koristiti opštoj stvari, neću ga šteđeti. Napomenu mi, da je došao Novaković, da putuje za Bugarsku radi zaostavštine pokojnog mu oca. Poslije podne sam takođe radio, a u veče otišao u hotel “Balkan” i našao sam za stolom Šobajića i P. Vrbicu. Pozdravih se s njima i sio sam tamo. Poslije ušao je P. Novaković s nekim poručnikom, inače dosta mršavim čovjekom. Pozdravio se s nama Novaković i otišao k drugom stolu. Novaković mi reče, da putuje za Bugarsku radi zaostavštine pokojnog mu oca i ako hoću, da ga prije toga vidim, a i onako bi imao nešto reći, neka dođem u 1 sat po podne sjutra u hotel “Balkan”. Sjutradan sam takođe čitav dan radio. Poslije ručka sam pošao u hotel “Balkan” i tamo sam našao Pera Vrbicu i Novakovića. Pozdravio sam se s njima i sio za njihov sto što me je Novaković oslovio sa slijedećim riječima: “Znao sam i prije da si vjeran, a i Simo mi je za tebe pričao, bi li ti pošao s njime, ako te pozovu? Rekoh mu, da sam to obećao i Simu, ali mislim, da bih trebalo znati, kamo treba da pođem. Na to mi je rekao: “Mi smo se riješili, da na dan izbora dođemo u Crnu Goru, podignemo bunu i poubijamo nekoliko poznatih nasilnika”.

Otkud potiču bombe i pare?

Rajković: Zapitao sam Novakovića na to, da li poznaje naš narod i da li zna za patriotizam Crnogoraca, naročito seljaka, a on mi je odgovorio: “Nema ti ništa više od toga. Nema više starog oduševljenja, sve je to propištilo kao zmija pod kamenom; sve čeka na najmanji pokret, pa da ustane na oružje. Kuči ne izdaju M. Ivanovića, Piperi su kupili S. Piletiću 2 rala zemlje i 200 ovaca. Uostalom, mi imamo jedno oružje, što je bolje od pušaka i topova”. Zapitao me na to, da li sam što čitao i da li mi je što poznato o bombama i proslijedi: “Mi ih imamo veliki broj, a neka se čuje samo jedna, ma u kom kraju naše zemlje, naši će protivnici biti pobijeđeni”. Nastavi: “Ako pristaješ s nama, nemoj više raditi, nego se odmaraj, budi spreman da putuješ, kad te pozovemo. Dok je Božović mirno taj razgovor slušao, P. Vrbica se okrene k meni s riječima: “Ja sam te odavna zvao barjaktarom, ali sad vidim, da si pravi barjaktar”. Ovdje treba imati na umu, da sam bio glava za vrijeme radničkog štrajka i da su se šalili sa mnom i tako me zvali.
Predsjednik: Je li te tako prije zvao?
Rajković: Uvijek me je zvao barjaktarom. Na što mi reče: “Gledaj, da što ređe dolaziš u kafanu”. Zapitam ga ja, otkuda će imati bomba i novaca. On mi je uglavnom odgovorio: “Ovo je tajna nas dvojice trojice i dok smo u Biogradu ne smijemo se niti poznavati, a kamo li stupati u bliža poznanstva. Upoznati ćemo se izbliže, kad pođemo na izvjesna mjesta izvan. Od tada nijesam više radio. Taj dan se nijesam s njim sastajao. Drugi dan sam se duže odmarao i razmišjao o tom, i ta mi je stvar izgledala više smiješna, nego li čudnovata. Zaboravio sam napomenuti, da mi je kazao Novaković, pri kretanju: “Kad god ustrebaš novaca, zatraži i dobićeš ili od mene ili Božovića”.
Predsjednik: Je li vi davao novac gotov?
Rajković: Dobivao sam koliko sam trebao. Da će Petar Novaković i Todor Božović doći do bomba, to mi je bilo nevjerovatno. Mislio sam se, bar ću proživjeti na tuđi račun dan- dva, pošto su mi novaca ponudili. 11. okt. u 11 sati prije podne našao sam se pred hotelom “Balkan”, gdje sam susrio Novakovića i Božovića, a sa njima je bio i Pero Vrbica. Povjerljivo mi saopštiše, da ću doveče otputovati, a sa mnom Đonović, a ne Petar Novaković i rekoše do Gruža. U Gružu pak da dočekivamo ostale. Istodobno mi dade Novaković novca 2 dinara i upustvo da napravim onu kesu za nošenje bomba. Kupio sam platno i otišao u kvartir gdje nijesam nikoga našao.
Predsjednik: Da li vam je dao Božović ili Novaković para?
Rajković: Novaković mi je dao. Kad sam došao u stan, kako rekoh, nijesam nikoga našao. Stoga sam zatvorio vrata, uzeo makaze i rascijepio platno u dvije jednake polovine. Htio sam šiti na mašini kese, ali mi taj posao nije nekako išao za rukom. U to došla gazdarica stana; začudila se što sam ja kod kuće, ali spazivši da ja na mašini nešto šijem, pa bojeći se da joj mašinu ne pokvarim, ona je sama počela da šije kese i pitala me zašto su ove kese, našto ja odgovorih: Upoznao sam se sa jednim bogatim zlatarskim trgovcem, kome je prispjela u Zemun veća količina zlatnih lanaca, prstenja itd. pa da se oslobodi od plaćanja šumruka molio me da tu količinu tajno prenesem u Biograd, stoga hoću da napravim ove kese. On će me za to dakako bogato obdariti. Ona mi se tom prilikom preporučila da joj uzmem jedan zlatni lanac iz kese, što joj ja obećah i odoh u hotel “Balkan”. Tamo nijesam nikoga našao, te sam sam do večera šetao. Pred veče našao sam se sa Đonovićem i rekoh ovo: Kad ćemo mi Jovane.. On me ozbiljno pogleda i reče: kuda? Na to mu ja rekoh: ne boj se ti ja znam sve, a mislim da ćemo doveče zajedno putovati. On me prijateljski pogleda, no za sada nije se u ništa upuštao, što bi bilo od veće važnosti.
Već se hvatao mrak. U to se na ćošku hotela “Balkan” ukaže Božović, Novaković, Ćulafić, Đonović i ja uputim se s njima. Saopštiše mi da neću doveče otputovati nego sjutra dan. Jovan se na to uputio da kupi cigara, ja pođoh s njim. Kad smo izašli iz duvandžinice našli smo Đura Vojvodića, kojega nijesam gledao skoro ima 12 godina i nijesam ga poznao. Đonović me upoznao s njime i na to ga ja zapitah, gdje je izučio gimnaziju, koje godine je pravnik itd. Jovan je otišao od nas, a Božović izrazi želju da se društvo što prije raziđe. Tada se okrene, ode iz društva, a istodobno dade mi znak da pođem dalje. Novaković je takođe nekud otišao. Čim se pak Jovan udaljio ukazao se Nikola Đonović, koji se takođe uputio na tu stranu. Ja sam takođe mislio, da pođem na večer u kafanu, s toga se uputim u pravcu kuda je on pošao. Bio sam pošao, kad me neko zovnu, okrenuh se i vidim da je Novaković. S njim se uputim put “Balkana”, gdje sam našao Vasa Ćulafića. S njim sam se prvi put tu veče izbliže upoznao. Iza toga smo se uputili put Todorova stana u “Kosovskoj ulici” – ne znam broja. Kad smo nastupili u ulicu, gdje Božović stanuje, reče on u šali: “Baš je sve ovo nekako kosovski, evo i ova ulica se zove Kosovska”.

Kašeta sa dvadesetak bombi

Rajković: Došavši u kvartir, koji se nalazi u avliji, našli smo u sobi mlađeg brata Božovićeva. Todor mu dade 10 para da pije kafu i da se ne vrati bar za po sata. Todor zaključa vrata i spusti zastor na prozorima. Zatim izvadi ispod kreveta jedan kufer, iz kufera jednu kašeticu u platnu uvijenu i špagom svezanu. Prekinu konop i otvori taj zavoj, a za tim je pokušao rukom dići zaklop što nije mogao, jer je bio pritvrđen. Na toj kašetici nije bilo pečata i natpisa, nego je bilo bijelo. Božović je na to otišao u kuhinju i donio jedno šiljato gvožđe kojim je počeo udarati zaklop, a ja sam onda podigao zaklop. Rekao nam je, da će nam pokazati bombe. Ukazalo se nekih 15 do 20 omota – nijesam mogao opredijeliti koliko ih je bilo, jer je jedan dio zaklopa ostao nepodignut. Todor je izvukao jedan omot, odvio hartiju i tad se ukaza jedna pljosnata čelična flašica. Todor reče: “Ovo su bombe”. Ja sam se razočarao, jer sam mislio, da je to jedan predmet vještački izrađen, a međutim to je jedna obična čelična flašica. Za tim je postavi na sto i pokuša da nam kaže kako se pri upotrebi, s njom postupa. Odbije šraf, pokaza fitilj i reče: “Ovdje se pali, ali za taj posao treba imati furmine, koje se na vjetar ne gase. Čim se fitilj zapali treba je baciti, jer se u roku od 11 sekunada rasprsne”. Napomenuo je, da je treba dobro od vlage, čuvati, jer od vlage gubi snagu. Istodobno reče, da će dobiti još neke druge bombe, koje će on sam nositi, jer treba na njih osobitu pažnju skrenuti, jer se same pale.
Predsjednik: Je li vam kazao kako izgledaju te bombe?
St. Rajković: Nije ništa kazao, nego samo to, da će dobiti druge bombe, koje se same pale.
Predsjednik: Nije ih ništa opisao?
St. Rajković: Nije. Reče da su dali same kapare skoro 20.000 dinara i da do njih ne bi mogao doći ni za milione čovjek, koji nema prijateljstva. Potuži se na nekoga, koga se ova stvar najviše tiče.
Predsjednik: Na koga?
St. Rajković: Nije kazao.
Predsjednik: Zar ga nijeste pitali: ko je taj, koga se ta stvar najviše tiče?
St. Rajković: Ćulafić je ovdje.
Predsjednik: Jeste li pitali: koji su to prijatelji i otkuda im novci?
St. Rajković: Ne.
Predsjednik: Čudnovato!?
St. Rajković: Da sam ja znao kako će ovo izaći, ja bih moguće i pitao, i on bi mi moguće kazao. Ali u onoj zabuni ja nijesam na to ni svraćao pažnju.
Predsjednik: Kazali ste prije otkuda su bombe?
Stevan Rajković: Ja sam rekao, da je to tajna njih dvojice – trojice, i da ćemo pobliže saznati kad izađemo van Beograda.
Predsjednik: Zašto nijeste pitali otkud im novca, jer ste rekli, da su siromasi?
Stevan Rajković: Ja sam rekao, moguće da sam ih i pitao. To se ne mogu sjetiti, jer mi nijesu dali odgovora, pošto su to čuvali kao tajnu između sebe Božović, Novaković i ne znam koji još. Zatim se Božović okrenu Ćulafiću i ispriča mu u glavnom ovo: “Vidiš li čika Vaso one spomenike po Kalimegdanu? Onako će naša omladina na Cetinju podići svojim zaslužnim ljudima. Uredi u Vasojevićima stvar kako najbolje znaš, ali ništa ne počni dok ti ne javimo. Od bomba odnesi jednu ili dvije Mihailu Ivanoviću u Kuče, a jednu ili dvije Spasoju Piletiću u Pipere”.
Vaso odgovori, da bi svoj život za omladinu dao. Pošto je Božović spremio bombe metnuo ih je pod krevet. Ja mu rekoh, da i onu pokvarenu spravi. On reče, da je može slobodno držati na stolu, jer niko neće dirati u nju. Ja sam poslije otišao na kvartir Ćulafića. Sjutra-dan 12. oktobra oko 9 do 10 sati prije podne otišao sam u hotel “Balkan” da tražim Božovića, ali ga nijesam našao. Tamo sam našao Novakovića i Ćulafića, s kojima sam izašao izvan gdje mi je pričao o svojim doživljajima u Vasojevićima, o putu preko Turske: kako su se morali puškarati sa vojnicima turskim; kako ga bole noge, kako je 7 do 8 dana bio u Kragujevcu i t.d. U to dođe Novaković i Božović. Vaso je mislio, da kupi jedan kufer za bombe da ne pokisnu. To je rekao Božoviću koji je izvadio iz džepa jednu veću svotu novaca u napoleonima i jednu običnu hartiju omotanu. Pružio je Vasu jedan napoleon s riječima, da je i ostali novac njegov. Potuži se na nekoga koga se ova stvar najviše tiče, i napomenu kako je pomogao ovu stvar Nikola Vukotić sa 700 do 800 dinara, koje je na mjenicu uzeo.
Predsjednik: Izgleda da vi krijete onoga, koga se ova stvar najviše tiče.
Stevan: Kad ne krijem sebe, ne znam šta bih njega krio. Najprije smo pošli u jedan dućan, gdje se nijesmo pogodili za kufer. Zatim smo pošli u jednu drugu trgovinu kufera i tamo se nijesmo pogodili. Isto kasnije u jednoj trgovini dobili smo jedan kufer obložen crvenim, a vidim ga ovdje.
Predsjednik: Je li to ovaj kufer?
Stevan Rajković: Jest, to je ovaj ovdjen. Pogodili smo se za kufer 6 dinara. Vaso je platio kufer, a ja sam iz poštovanja prema njemu kao starijem čovjeku uzeo isti da ga nosim. Ključ sam stavio u džep. Božović reče, da će nas čekati u hotelu “Balkan”, a ja da ponesem kufer na kvartir. Kasnije sam se sastao sa Ćulafićem, Perom Vrbicom, Novakovićem, ali nemam nikakva utiska otuda, što bih mogao istaći.Bombe sakrivene oko pojasa

Stevan Rajković: U glavnom je riješeno prije podne, da ja i Ćulafić otputujemo istu veče. Zaboravih reći, da Ćulafić nije mogao otputovati tu veče, jer je zakasnio, nego je tek sjutri-dan mogao. Oko 2 sata poslije podne došao sam u hotel “Balkan”, gdje sam našao Vladimira Popovića, pravnika, pozdravih se s njime. Pitao me, jesam li dobio što posla, ali mi nije bilo s njim razgovora, nego sam produžio s Novakovićem. Pitao sam ga za Božovića. U taj čas pojavi se Božović na vratima i pozvao me izvan. Izašao sam za Božovićem i uputio se u njegov kvartir. Zaboravio sam reći, da sam dvije kese za bombe ostavio u kvartiru kod Božovića 1. u veče. Dođosmo, dakle, u Božovićev stan. Božović spušti zavjesu, zatvori vrata, izvadi jednu kesu i kašeticu, otkuda izvuče pet komada bomba zajedno sa hartijom u kojoj su bile omotane i spusti ih u pomenute kese. Zatim sam skinuo kaput i svezao bombe ispod kaputa, ispod košulje na samo tijelo. Obučem se opet. Božović mi dade jedan i po napoleon u zlatu i sedamnaest dinara u srebru, rekavši mi: “Dosta će ti biti ovo do Gruža, a tamo ćeš naći Marka Dakovića i Jovana Đonovića, pa ti neće faliti novaca. Neka oni urede stvar kako znadu, a vidjećeš što ćemo mi donijeti”. Izašao sam iz kvartira i uputio se put željezničke stanice. Susreo sam Vasa Ćulafića, koji mi reče, da će i on doveče putovati. Ja sam uzeo pet komada bomba. Đonović mi pri kretanju iz kvartira napomenu, da ne svraćam u hotel i da se ne pozdravljam, da ne bi kome to u oči palo. Ja sam tako i učinio. Izvadio sam kartu za željeznicu do Bosanskog Broda i u 4 sata otputovao iz Biograda. Došavši u Zemun produžio sam put do Broda, kamo sam stigao 12. oktobra u 12 sati noći.
Predsjednik: Je li vam Đonović govorio odnosno puta?
St.Rajković: To sam preskočio. Kazao mi je, da se dobro čuvam austrijske policije. Ako bi me uhvatila neka rečem, da me je poslao s Cetinja Janko Vukotić na izvjesno mjesto u Biograd i da se pravim kao da ništa o tome ne znam.
Branilac Petar Plamenac: Ja bih molio u ime branioca da svi okrivljeni dođu ovamo.
Predsjednik: Nikako sud ne može to dozvoliti kod onolike vike i buke. Vi čujete sada ovoga, kasnije će doći drugi, konfrontiraće se, a vi možete stavljati pitanja. Nikako ne mogu dopustiti da prave nerede i skandale, kao što ste malo prije vidjeli. Ja sam pokušao, da zadovoljim optuženima – da budu ovdje prisutni, ali nikako ne mogu dopustiti da prave skandale. U ostalom, to se protivi opštim principima pri ovakvim zločinima. Tu ne smiju biti saučesnici, koji imaju karakter svjedoka, a ovo je jedan unikum procesa, gdje su optuženi ujedno i svjedoci.
Branilac Petar Plamenac: Ovdje se radi o časti ljudi, o poštenju i časti naroda. Kumim vas Bogom, da biste ih pozvali ovdje.
Predsjednik: Biće pozvani u svoje vrijeme. Sudu je pred očima pravda i pravica. Ali sud neće dopustiti da se ovdje prave skandali. Vi nijeste opomenuli svoje klijente za vrijeme tužbe.
Branilac Petar Plamenac: Nijesu bili ovdje. Ja nemam te dužnosti.
Predsjednik: Vi ste ih dužni opomenuti i savjetovati, da miruju. Vi ste mjesto njih, pa treba da pazite što govori ovaj ili onaj.
Branilac Petar Plamenac: Da uzmemo od optuženika neku garanciju.
Predsjednik: Vidjeli ste što su htjeli. Rekli su: ako će jedan izvan, da će svi za njim. Da su oni i bili mirni, morali bi se ukloniti oni koji se dodiruju.
St. Rajković: Iz Bosanskog Broda izvadio sam kartu i u pola sata poslije ponoći produžio sam put za Sarajevo, kamo sam stigao u 9 i po sati prije podne. Poslije 10 sati nastavio sam put za Mostar, kamo sam stigao u 10 sati na veče. Budući da je voz polazio iz Mostara za Metkoviće, nije bilo voza za Gruž, i ja sam prenoćio u Mostaru. Sjutra dan, 14. oktobra, u 12 sati produžio sam put za gruž. Stigao sam istog dana u 9 i po u veče. Na stanici me nije niko dočekao. S toga sam se uputio u varoš, da tražim kvartir. Došao sam blizu glavne parabrodske stanice i preko puta opazio sam Marka Dakovića i Jovana Đonovića i k njima otišao. U gostionici sam našao još dvojicu meni nepoznatih. Marko mi ih je prikazao. Ja sam ime jednome zapamtio, a drugome sam zaboravio. Pitao me pred njima, kako sam putovao, ja sam pogledao na onu dvojicu dajući tijem znak, da li sam slobodan govoriti, našto mi on reče, da mogu, jer su to “naši ljudi”. Kazao sam mu, koliko sam bomba donio. Večerali smo zajedno, poslije večere otišli smo ja i Đonović i drugi u hotel, a Daković je ostao. 15. oktobra ja i Đonović ranije smo svratili Dakoviću u hotel i pošto nikoga nijesmo tu našli upitali smo gostioničara u kojoj sobi Daković spava. Ja sam mislio kod njega ostaviti bombe jer su mi bile preteške. Gostioničar mi reče da ću naći Dakovića u sobi broj 6. Ja sam otišao i upitao Dakovića ima li kakav kufer. Reče mi da nema i da se strpim pa ćemo vidjeti. Zatim smo otišli u gostionicu gdje smo našli Đonovića sa jednim nepoznatim i njima smo se pridružili. Napominjem da je onaj nepoznati bio dosta galantan čovjek.

Spisak osoba za likvidaciju

Predsjednik: Nijeste li pitali ko je taj nepoznati?
Rajković: Nijesam.
Predsjednik: Kako to, a plaćao je večeru?
St. Rajković: Smatrao sam nepristojnim pitati kako se zove, a prije po sata smo se upoznali. On je trebalo da otputuje za Rusiju željeznicom iz Gruža preko Bosanskog Broda. Skoro smo ga svi otpratili do željezničke stanice. On nam je poželio dobar uspjeh i otputovao; međutim kiša je jako padala, te smo zastali još neko vrijeme na stanici, a dotle je Marko pregledivao planove vožnje i javio nam da ima jedna željeznica, koja u 2 sata po podne dolazi iz Mostara i zadržaje se za časak u Cavtatu. Napominjem da smo riješili još prije toga da ja i Daković idemo u Kotor, da sklonimo bombe na sigurno mjesto. Reče da je more dosta rđavo, te mu nije milo vaporom putovati i ako baš sada polazi, a dosadno mu je čekati željeznicu; s toga je izašao pred stanicu i pogodio zatvorena kola, kojima smo mislili do Cavtata. Pozvao nas je izvan, te smo sva četvorica sjeli i produžili put za Dubrovnik. Da prođe vrijeme, a pošto i tako ne dolazi brod do uveče i da zajedno ručamo, pođosmo u neku gostionicu u Dubrovniku. Oko 11 sati prije podne zastade kočijaš pred nekom boljom gostionicom. Daković reče kočijašu, da dođe malo docnije. Ondje smo ručali.
Pretresajući juče o ovoj stvari, Marko, pošto se je smatrao kao neki predsjednik i autoritet toga društva, riješi da se mora stvar odložiti za nekoliko dana, dok se sporazumijemo sa prijateljima. Moram napomenuti, da je kazao, da se Skupština neće sastati, a još manje raditi, jer veli nijesu Filip Čelebić i njemu podobni sposobni da donose zakone u Crnoj Gori. Zatim je izvadio novac, jedno 40 – 50 kr., i pružio ih Đonoviću. Rekao je, da se još kod Radonje nalazi nekih 40 kr., a da ima i Božović dosta. Malo je kasnije došao kočijaš, te smo sjeli ja i Marko u kola i produžili put. Kad smo izašli izvan grada zapitao sam Marka, da mi priča o postojećim događajima, našto je on počeo ovako pričati. Isti dan prije nego sam sa Cetinja pošao, imali smo nas devetorica skup na Romanovoj livadi, te smo riješili da svaki u svoje pleme pokupi što više pristalica, pa ako na dan izbora čuje za bunu, da ustanu na oružje, a u protivnom slučaju da čekaju. Zaista se, reče, čudim, što nas policija nije pohapsila, pošto smo svi bili podozrivi. Ostali plan imao je biti ovakvi: ja ću poći na Grahovo, a sa mnom će poći Petar Novaković, pa tamo da dignemo dva bataliona vojnika. Vaso Ćulafić poći će u Vasojeviće, a njemu ima se pridružiti Milosav Raičević. Njima će biti u dužnosti da poubijaju poznate, obilježene, nasilnike i da sruše podgorički Kazneni zavod i oslobode sve kaznjenike. Đonović će poći u Crmnicu, Spasoje Piletić u Pipere, a njemu će se pridružiti Dr Marušić sa Mitrom Vukčevićem, kome će se pridružiti njegovi rođaci, kojih imade skoro dvije čete. Blažo Đukanović dosta je pouzdan, te se nadam, da će štogod u Nikšiću uraditi, a još kad taj čuje, da i bombe imademo, taj će zaista poluđeti.
Branilac P. Plamenac primjećuje, da se optuženi smije.
Stevan Rajković: Ja ću se smijati i onaj čas, kad budem na vješalima. Ostali koji budu došli, rasporediće se prema prilikama. Utoliko je u naša kola ušao jedan bogati seljak kako izgledaše.
Predsjednik: Kažite, Rajkoviću kad vam je kazao da je imao sastanak sa devetoricom na Romanovoj livadi?
S. Rajković: Nijesam se obazirao na to, pošto je produžio razgovor.
Predsjednik: Nijeste zar bio ljubopitiv?
S. Rajković: Imao je biti zbor, na kojemu bi sve doznali, što bi se imalo raditi, pa se nijesam obazirao toliko, govorio sam ono što sam čuo. Kad je izašao onaj iz kola, što se s nama vozio, Marko je produžio s nama razgovor i reče uglavnom ovako: “Kad se mi podignemo sa svih strana, biće veliki broj bjegunaca, s toga će Krstac biti važna pozicija, te ćemo nju tebi povjeriti. Daćemo ti još Todora Božovića, a ako on ne mogne, onda Radonju Popovića, koji će biti s vama, a daćemo vam još dvojicu – trojicu, a dobićete moskovke i revolvere, ako koji jači od vas navali, a napokon dobićete, dvije do tri bombe i spisak onih, koje treba poubijati, a naiđete li na novce oduzmite, a ubijenoga pretražite i oduzmite mu sve. Uzećete jednoga ili dva žandara, u slučaju da kakav stranac naiđe, a ne treba ga ubiti, nego u ime zakona držati pretresti i novce oduzeti. To će se njemu kasnije vratiti. No u slučaju ako bi se protivio, treba i njega ubiti, kao i ostale, pa poslije – ko te pita: kad je revolucija, ko što uhvati, neka i drži. Toliko smo stigli u Cavtat. Marko je platio kočijaša i odatle smo otišli na željezničku stanicu. Uzeli smo kartu do Novoga. Poglavar nam javi da je vlak zakasnio za dva sata. Primijetih Dakoviću, da je uzalud kola plaćao, a on odgovori: “Za ovakvu se stvar i hiljade bacaju. To nije ništa baciti hiljadu – dvije, da se udovolji i najmanjoj sitnici. Istina je, kaže, sada sam dosta u novcu oskudan, ali biće sreća, ako Radovića nađemo u Kotoru. Taj će mi na bombu morati pare donijeti”. Treba imati na umu, da smo produžili pješke put do iduće stanice toga, da nam prođe vrijeme.

Naći pristalice na Cetinju

St. Rajković: Na pitanje kako je Radović u Kotor došao, odgovorio mi je Marko, da se još na Cetinju sakrio među bačve na neki kar, i tako je došao do Kotora. Ja sam zbilja o takvom dolasku čuo, kad sam u Kotor došao, a da li je istina, to mi nije poznato. U glavnom, sjeli smo na stanicu i pošli smo u Novi, te otišli u hotel Balkan da prenoćimo. Sjutra dan 16-ga, Marko je platio za obojicu i odatle smo se uputili na parabrodsku stanicu u 6 sati u jutru da otputujemo u Kotor. Uz put, dao mi je nešto novaca, 4 – 5 kr. sa napomenom, da mi se to na putu nađe za sitni trošak, jer ne treba da se usput razgovaramo do Kotora. Došli smo u stanicu i tu smo našli Vasa Vulića terziju, koji se taj isti dan seljaše iz Novoga na Cetinje. U glavnome sa Markom se nijesam mnogo sastajao – jednom ili dva put do Kotora. Bio sam više u društvu Vulića. Kad smo došli blizu Risna, reče mi Daković, da bi dobro bilo da izađemo i bombe iznesemo kod trgovca Kovačevića, kome sam svraćao prigodom puta za Cetinje.
Predsjednik: Jesu li bombe bile pri vama?
S. Rajković: Jesu, svezane oko pojasa.
Predsjednik: Jednako kako ste krenuli iz Biograda?
S. Rajković: Jest. Malo se docnije predomislio i rekao da idemo zajedno i da nađemo neko sigurno mjesto, gdje ćemo ih skloniti. Kad smo došli blizu stanice, reče mi, da ne izađemo skupa. Ja tako i učinim. On se uputi u grad, a ja, kad je izašao tj. prije toga, dok još nije izašao, kazao sam mu da ih mogu staviti kod jednog prijatelja. On to odobri, i s toga se uputim preko rive u Škaljare kod pomenutoga prijatelja Vuksanovića. Našao sam mu majku samu kod kuće. Pozdravim je. Ona se istina čuđaše otkuda tako brzo pošto sam nazad nekoliko dana pošao za Fijumu, a ja joj kazah da sam imao nekog posla, ali sam se i poradi familije povratio da sačekam posla, dok se otvori kotorska štamparija. Ujedno zamolih, da nešto kod nje sklonim. Pošto je odobrila, pošao sam ja u sobu i otpasao bombe. Ona otvori najdonji škaf od ormara i stavim ih ispod haljina. Pitala me je, šta je to. Odgovorio sam joj da su to neke ljekarije koje treba tajno prenijeti na Cetinje da gleda, da nikome ne govori o tome i da ih ne da nikome, ako ne dođem ja, ili ko sa mnom. Odatle sam se uputio u varoš. Uzgredno da napomenem, da kad smo bili još na parobrodu, reče mi Daković, da ću ga naći kod Koste Milinovića, pošto će tamo biti. Kuću Milinovića nijesam trebao tražiti pošto sam, kao što sam kazao, jednom kod njega sa Lazarevićem spavao. Kod Milinovića našao sam, osim Dakovića, Sava Đuraškovića. Tu sam se sa Savom prvi put upoznao, našto me je Marko pozvao u hodnik i kazao mi, da su prilike ovakve: “Dobro bi bilo”, kaže, “da prije nego dođu ostali, pošto nema niko ni pojma, pođeš na Cetinje i pokupiš pristalica između đaka i radnika, pošto nemamo skoro nikoga, a trebalo bi ih imati. Najprije se vješto raspitaj, pa kad vidiš čovjeka, koji bi bio sklon, soapštićeš mu”. Dao mi je 50 kruna, koje će mi se naći za putni trošak za četiri dana. Ujedno mi napomenu, da se vratim najdalje do 21., pošto ćemo imati tih dana zajednički skup u Novome. Marko nije znao gdje je pomenuta kuća, gdje sam bombe ostavio, stoga da bi znao gdje je ta kuća, poslao je Đuraškovića da mu je pokažem. To sam slučajno zaboravio kazati u zapisnicima. Ja i Đurašković došli smo u Škaljare i našli tamo, babina starijega sina. Pozdravili smo se s njime, a međutim sam izazvao pomenutu babu na stranu i rekao joj, da ako dođem ja ili Savo, da samo nama dade ono što smo kod nje ostavili a nikom drugom. Istog dana sam joj dao 4. krune da što bolje to sačuva. Za tim sam se ponovno vratio sa Đuraškovićem u varoš. On je pošao kod Milinovića a ja potražih kola. Na samoj rivi bilo je nekoliko kola, ja se nagodih s kočijašem i ujedno uglavismo, kad ćemo se krenuti. U 2 sata poslije podne sio sam u kola – zaboravio sam istaći, da mi je Daković kazao, da otidem kod M. Đurovića, V. G. Vukovića, M. Vukotića i V. Vuletića, da im saopštim o ovoj stvari i zatražim novaca u njihovo ime. U dva i po sata krenem kolima, u kojima je sjedio kavaz talijanskog poslanstva Martinović, a bila su još jedna kola, u kojima je sjedio terzija Vulić, ali ja se nijesam na njega obazirao. Na Njeguše smo stigli u osam i po sati u veče. Ja i Martinović otpočinuli smo pred prvim hotelom, kojega smo sreli. Mislim, da se zove “Lovćen”. Mi dva otišli smo unutra, popili dvije čaše piva, u to su stigla kola Vulića, i oni su takođe ušli u gostionicu Stanišića. Meni je bilo dosadno sjediti s Martinovićem i uputih se u gostionicu Đura Stanišića. Tamo sam našao još njeguškog kapetana Đura Vrbicu, a s njim je bio g. Andrija Jovanović učitelj na osnovnoj školi. Pozdravio sam se s njima i razgovarao sam o koje čemu s pomenutim kapetanom, a poslije toga i kavaz, i učitelj i pomenuti kapetan vratili smo se, gdje smo otpočinuli, t.j. izašli su, s toga sam otišao, da vidim našeg kočijaša i da vidim hoće li krenuti brzo. Ušao sam u kafanu i vidio učitelja i kapetana, koji su se kretali. Rekao sam im, da sam malo više popio i preleti mi misao, da bi Jovanoviću milo bilo, da mu što o ovoj stvari saopštim.

Rajković dolazi na Cetinje

St. Rajković: Ukratko sam mu ispričao, da se nalazi nekoliko đaka u Primorju, koji će da dignu bunu i da bi dobro bilo, da se krene ovih dana s Njeguša. To mu nije bilo milo i reče mi, da mu nijesam što tako trebao kazivati i otide.
Predsjednik: Jeste li Jovanoviću više što kazivali, nego što ste napomenuli?
Rajković: Nijesam.
Predsjednik: Jeste li mu što napominjali o bombama?
Rajković: Ja ću već to reći. Kazao sam u mom zapisniku, da ne znam, da li sam im pričao o bombama, i pored toga, ako oni pored svoga priznanja i to što izjave, to ću primiti za svoje priznanje. Kod učitelja Jovanovića i Alekse Martinovića otišao sam bez ikakvih zadnjih namjera.
Branilac P. Plamenac: Kaže, da je Jovanović bio njegov učitelj u Ulcinju. Ja bih želio da pozovemo Jovanovića i Miloša Dragića, da se izraze što misle o njegovom karakteru, i da nam Dragić kaže, kakvog je bio vladanja u državnoj štampariji.
Predsjednik: Kažite mi, Rajkoviću, ponovo što vas je rukovodilo, da kažete to Jovanoviću?
Rajković: To je bilo bez ikakve namjere.
Predsjednik: U svrhu čega?
Rajković: Tako, vidio sam ga u društvu, bio sam pri piću i pričao mu dvije, tri riječi. Onaj čas sam se kajao, što sam mu govorio.
Predsjednik: Da li vas je rukovodilo, što vam je bio učitelj, te ste mu i toliko kazali?
Rajković: Poznavao sam se s njim. On je bio član prosvjetnog savjeta. Ponavljam, da nije bilo nikakvih zadnjih namjera. Ni sam ne znam opredijeliti, što me rukovodilo, kazao sam mu i prošao. U tome je cijela stvar.
Predsjednik: Kuda ste pošli s Njeguša?
Rajković: S Njeguša smo ja i Martinović produžili put u 9 sati, i čim smo prošli Njeguše, ja sam zaspao. Kod Bajica sam se probudio i opazio sam, da sam izgubio kapu. To sam mu odmah saopštio. Došli smo na početak same varoši, kod t.z. Vrbe i tu je Martinović izašao izvan, a ja produžio do Hercegovačke ulice. Nije mi bilo milo ovuda ići kući, stoga kucnuh na prozor Ilije Ivkovića. Preskočio sam da rečem, da mi je Daković rekao, da dođe Ivković u Kotor, jer da je tamo potrebit, da mu nešto saopšti. Kako rekoh, kucnuo sam na prozor kuće Ivkovića. On je izašao na prozor i bilo mu je čudnovato, otkuda ja tako brzo, kad je znao, da sam prije nekoliko dana pisao iz Biograda. Zaboravio sam istaći, da sam pisao jedno pismo mom ocu iz Biograda, u kom sam ga molio, da familiju prevede izvan. Znao je, kako rekoh, da sam tek prije nekoliko dana pisao kući i bilo mu je čudnovato, da me vidi. Rekao sam mu za moju nezgodu, da sam izgubio kapu i umolio ga, da mi jednu pozajmi. Imao sam poznanstva s Ivkovićem prije godinu dana, a uzeo sam tu slobodu za to, što sam mu i ja prije jednom zgodom poklonio kapu. Ušao sam kod Ivkovića, koji me je pitao, što sam se tako brzo vratio i istodobno me zapitao, da li sam vidio Dakovića ili Novakovića u Kotoru. Rekoh mu, da sam se vratio radi familije i da sam dobio posla u štampariji. Rekao sam mu na dalje, da sam vidio Dakovića pri samom kretanju iz Kotora i da mu je poručio, da dođe u Kotor, jer da mu imade nešto saopštiti. Zatim sam otišao kući i za taj dan, tj.j. 16. oktobra, nijesam se u veče s nekim sastajao. Sjutri dan, t. j. 17. oktobra, otišao sam iz kuće u 8 sati. Svratio sam se u jednu kafanu u novoj varoši, gdje sam našao svog zeta Sava Raičkovića sa još drugima. Svratio sam se časkom kod njih. Malo docnije došao je Lazo Martinović. Popili smo po čašicu rakije i u 9 sati sam izašao. Oko 10 sati otišao sam u vojnu štampariju, jedno s toga, što je radionica nova, pa sam bio ljubopitan na mašine, a drugo s toga, što su tamo radili nekoliko mojih starih drugova. Pošao sam tamo i pozdravio se s njima. Pri kretanju mi pade na um, da bi Radivkoviću dobro bilo znati što god o ovim stvarima, zovnuo sam ga s toga i ispričao mu da ima nekoliko đaka u Primorju, koji će otići po plemenima i dići bunu. Ukoliko sam mu pričao o bombama, ne mogu se sjetiti. Iz Vojne štamparije sam otišao u varoš ponovo i svratio sam se u kafanu Mihaila Jovanovića, da još koju rakiju popijem. Kad me Mihailo opazio nekako me čudnovato pogleda i reče: ŇOtkuda ti, stranče, na sto muka te ispratismo, a ti se danas već vraćaš?Ó, a ja rekoh: ŇEto, slučajno me vjetar doneseŇ. Zapitao me na dalje, da li sam vidio Dakovića i da li će skoro ovamo, preleti mi misao, kao da mu nije ništa poznato te ako mu nije ništa poznato, on će za sebe držati.
Predsjednik: Otkuda ste to zaključili?
Rajković: Znao sam, da je prijatelj Dakovićev i otuda sam mislio. Ispričao mu o cijeloj stvari, o bombama, a u isto doba sam mu preporučio da bi dobro bilo, da se skloni sa Cetinja. On reče: ŇNeka bude što hoće, ne idemÓ. Utoliko je došao u kafanu Jovo Lazarević i Ilija Ivković. Ja sam izašao i otišao. Bilo je već 12 sati i radnici iz štamparije počeli su izlaziti. Srio sam se slučajno sa pok. Lukom Miloševićem, mašinistom državne štamparije, s kojim sam se pozdravio. On me je pitao gdje sam bio do sada. Rekoh mu, da sam dobio posla u Kotoru i da sam s toga došao na Cetinje, dok se štamparija otvori. S njim sam otišao u jednu kafanu blizu knjigovezačke škole na ćošku. Pili smo rakiju i nijesmo je šteđeli.

Zavjerenici hitaju za Kotor

St. Rajković: Na samom ćošku od te kafane vidio sam faktora državne štamparije Jovanovića i Vukčevića i pozvao ih na rakiju. Jovanović nije ušao, a Vukčević jeste. Ja i Milošević ostali smo zajedno da sjedimo.
Predsjednik: Jeste li što pričali o tim stvarima?
Rajković: Nijesmo. Dok smo ja i Milošević sjedjeli u kafani prošao je Aleksa Martinović ispred ćoška. Znao sam da je protivnik današnjem stanju, a istodobno preleti mi misao da bi mu bilo milo znati o ovome. S toga rekoh Miloševiću da me pričeka. Ja sam ušao u avliju Martinovićevu i upitao sluškinju je li došao. Ona reče, da nije, s toga izađoh i sretoh se s Martinovićem. Pozdravih se s njime i u kratko mu ispričah sve. Napomenuo sam mu odnosno moje pozicije u Krstacu. Njemu sam preporučio, da se skloni sa Cetinja.
Predsjednik: Jeste li mu što pričali o bombama?
Rajković: Ne sjećam se.
Predsjednik: Velite, da ste mu pričali o Krstacu?
Rajković: Lako je moguće, da sam mu pričao cio ovaj pokret s bombama, ali to ne mogu utvrditi. Gosp. Martinović preporučio mi je, da preporučim i ostalima, da se kanimo toga posla. Zatim se oprostih s njime.
Predsjednik: Je li još što rekao?
Rajković: On je rekao: “Kaži svima neka se okanu toga posla”.
Zatim sam otišao kući. No preskočio sam reći, da sam se sastao sa Dušanom Đonovićem. Toga se sastanka ni najmanje ne sjećam.
Nikako ne bih mogao priznati taj sastanak, da sam Dušan Đonović ne ističe poruku bratu. Došao sam kući i srio se s Lazarevićem, tipografom. Pozdravih se s njime i on mi reče, da ga je pitao žandarm, je li me gdje vidio. U ono doba obična je stvar, pođe li neko u Kotor, odmah to policija ispituje. Ja sam se bojao, da nije ko od mojih drugova što spomenuo. S toga sam svratio Ivkoviću, da odmah idem i neka on ide sa mnom. Oko 1 i po sata krenuli smo pješke preko Bajica u Kotor. Svratili smo na Njeguše. Pitao me je kapetan, zašto se tako brzo vraćam, pošto sam juče došao. Rekoh za to što mi je otac namjeran ići u Ameriku, koji je u Primorje otišao radi novaca, pa s toga da idem u Kotor. Kasnije sam se uvjerio, da me policija tražila i na Njegušima za mene pitala. U Kotor stigosmo na 9 sati u veče.
Predsjednik: Vi ste rekli, da vam je poručio Daković, da pođete kod vojvode Gavra, kod Mitra Đurovića, kod Marka Vukotića i t. d. Kažite, dakle, jeste li išli kod njih?
Rajković: Ne.
Predsjednik: Zašto ne?
Rajković: Baš za to, što sam mislio da idem u Kotor. Ja nijesam mogao ništa više učiniti nego što sam istakao. Da sam ostao duže, moguće da bih išao.
Predsjednik: Zašto nijeste ostali?
Rajković: Za to, što sam već rekao da me žandarmi paze. U Kotor stigosmo u 9 sati noću. Pošto je Ivković bio vojni bjegunac, nije smio javno sokakom, nego po mraku kod Milinovića. U sobi kod Milinovića naišao sam na Sava Đuraškovića, koji je bio bolestan. Ivković je ostao u sobi, a ja sam izašao i našao Marka Dakovića i Popovića, koji hoćahu kući. Ja sam se vratio i kod Milinovića sam se sastavio sa Dakovićem, Popovićem, Pavićevićem, Đuraškovićem, a i sa Ivkovićem. Pretresalo se o koje – čemu, a pošto je Daković mislio, da se neki dio bomba pošalje Mihailu Ivanoviću u Kuče, okrenuo se Pavićeviću i reče: “Ti si se, Milija, dosta odmarao, treba i ti što da radiš. Spremi se da s Rajkovićem ili sa kojim drugim odneseš nekoliko bomba preko Budve i glave od Obzovice, Mihailu Ivanoviću u Kuče. Gledaćemo da Ivanoviću preporučimo, neka on sam koga pošalje”. Pavićević mu odgovori: “Ko da nosi bombe? Gdje su mi drugovi? Zašto ne zoveš Andriju i Baja? Oni su u Kotoru. Jok, brate, ja sam jedva umakao, pa neću”.
Branilac P. Plamenac: Je li, Radović 17. bio u Kotoru?
Rajković: Ja sam ga u Kotoru vidio 18. Dok su se oni prepirali, Đurašković je rekao ovo: “Ljudi, nemojte se na mene obazirati, jer ja sam bolestan čovjek. Kad bih mogao, moguće da bih i ja što uradio”. Pavićević je odmah otišao iz sobe i za tu veče nemam što važno da kažem. Sjutra dan u jutro, t.j. 18. oktobra, Daković je ušao u sobu u kojoj smo se nalazili: ja, Radonja Popović i Milija Pavićević. Mi smo imali zasebnu sobu, a Daković je pošao gore. Došao je k nama i rekao ovo: “Ja sam izmislio jedan plan noćas” – Ovo je bilo 18. U zapisnik sam dao, da je bilo 18. ili 20. ali sam došao do toga, da je bilo 18. “Pošto kaže, nijesmo to učinili na dan izbora, sada nećemo ići po plemenima, nego ćemo zajednički raditi sve na Cetinju. Nekoliko đaka i radnika ćemo organizirati, a siguran sam da je s nama čitav narod. Poručio sam Ivanoviću, Vukčeviću i Piletiću, da nam pošalju 100 – 200 ljudi, koji će se naći na Cetinju da nas zaštite, ako bi nas okolna plemena napali. Mi ćemo upasti bilo preko Lovćena bilo preko Budve i Obzovice. Upalićemo “Biljardu” a to će biti lako: popeti se preko zida, pa jednu do dvije lame petroleuma prosuti kroz gimnaziju, i kad vatra bukne, cio će se narod skupiti oko “Biljarde” a mi onda zapaliti Državni Savjet i oblasnu Upravu. Mi ćemo, osim svih ministara, ubiti još Lazara Mijuškovića, Janka Vukotića, Sava Vuletića, a mislim i vas, Labuda Gojnića, a naročito da ne umakne Mišo Popović.

Srušiti dvor i okolne kuće

St. Rajković: U to vrijeme odnijeće se jedna ili dvije bombe pred stari dvor, a tako isto i pred stan Knjaza Mirka. Četiri do pet komada biće dovoljno, ne samo da se poruše ove kuće nego da se unište i okolne kuće, pošto su ovo moderne bombe najužasnije prirode. Ako bi se narod pobunio istaći ćemo vojvodu Đura ili Boža Petrovića, koji imaju u narodu veliki ugled. Upitao sam ga, da li će se naš narod dati skloniti na to. On mi je odgovorio: “Ti si pouzdan drug, ali ne pojmiš kako bi trebalo. Vladar mora onako kako narod hoće. Ako bi Austrija što pokušala, mi ćemo dići opšti ustanak za oslobođenje cijelog Srpstva”. Napominjem, da je bila lozinka: “Živio Danilo!” Pozvao bi se veliki zbor, na kom bi se Našljednik proglasio za Knjaza i gdje bi se moralo reći, kako narod hoće njega za vladara.
Predsjednik: Kazali ste, da bi u slučaju potrebe istakli vojvodu Đura ili Boža Petrovića. Zašto je to govorio, kad kazaste da bi bila lozinka: “Živio Danilo!?” Da li govoraše, da se sačuva Knjaz Danilo?
Rajković: Jeste. Preskočio sam, da je Popović odobrio taj plan i isticao, kako je imao nekoliko ubijstava u Staroj Srbiji i Makedoniji i da je bio osuđen na godinu dana od turskog suda.
Malo kasnije, Daković je izašao od nas. Toga se dana Popović spremao za Dubrovnik. Sa mnom se srete i pozdravi. Napomenu, zašto Marko ne pošalje Gardaševića ili Radovića. Zatim, da je Daković tražio od Radovića 1000 fiorina.
Branilac Plamenac: Ovo je sve bilo, pošto se Rajković vratio u Kotor.
Predsjednik: Priča Pavićević, da je Daković tražio od Radovića 1000 fiorina u ime nošenja bomba.
Rajković: Od Popovića sam doznao, da je u Novom ostao Đuro Vojvodić, a u Risnu da se nalazi i Božović, da su donijeli nekoliko bomba u Kotor, nekoliko u Risnu ostavili, a da su više bomba donijeli Vojvodić i Božović.
Predsjednik: Jesu li bile samo-zapaljive bombe?
Rajković: Jest, tako je. Božović i Vojvodić donijeli su te bombe do Gruža. Tu ih je čekao Radonja Popović i Jovan Đonović. Od njih su uzeli bombe Božović i Đonović i odnijeli su ih u Risan. U Kotoru izgleda da je primio bombe Radonja Popović i Marko Daković.
Branilac Perko Marković: Je li vam Radonja pričao, od kuda je došao u Kotor i zašto?
Rajković: On je putovao, da nastavi školovanje. On je uzeo svoje stvari sa sobom i našao Dakovića u Kotoru, koji ga je zadržao.
Branilac P. Marković: Vi kažete da su R. Popović i M. Daković – zajedno došli u Novi?
Rajković: Ja ne znam, moguće da su zajedno došli, a moguće da nijesu. U Kotor su došli zajedno, a do Novoga ne znam kako su došli, zajedno ili ne. Taj dan gledao sam Gardaševića, Dakovića i Radovića u Kotoru u hotelu Puhalovića. Sa Radovićem nijesam opštio. 18. u veče došao je u Kotor Đ. Vojvodić. Tu veče nijesmo se s njime sastajali, s toga što nije znao gdje smo na kvartiru. Zato je odsio u drugom hotelu. 19. smo se sastali. Zaboravih kazati da je 18. Daković otpratio Ivkovića diližancom put Cetinja u naročitom poslanstvu, što ću kasnije ispričati. Taj dan, 19., bio sam na veče zajedno s Đ. Vojvodićem, od kojega sam doznao da je srpska policija pozivala T. Božovića i prijetila mu: “Pazi se jer mi čujemo, što imaš sa revolucijom u Crnoj Gori”. Doznao sam, da je on nosio u džepu revolver Todorov od Biograda do Gruža, da je priješao s turskim pasošom, koji se u Turskoj služi.
Predsjednik: Da li je kazao za sebe ili za drugoga?
Rajković: Za sebe je rekao, samo ne znam, je li imao turski ili svoj. Taj dan Daković je spavao sa Vojvodićem u hotelu “Stadt Wien”. Kasno u veče došao je u Kotor P. Novaković. S njim smo se sastajali sjutra – dan 20. u jutru. 20. u jutru u samu zoru još sam bio u krevetu, kad čujem gdje neko zove Novakovića. Čudnovato mi je bilo kad nijesam znao da je došao i izašao sam na prozor. Vidio sam Ivkovića pred prozorom. On se je vratio 20. u jutru, znači, da je putovao noću sa Cetinja i došao u zoru.
Branilac Vladimir Pejović: Vi kažete da ste bili sa Vojvodićem i razgovarali ste sigurno o zajedničkoj misiji. Pitam Vas, jeste li mogli iz njegovog razgovora zaključiti, da je bio u novi Dakovićev plan posvećen?
S. Rajković: Ja sam kazao u zapisniku da ne znam je li znao.
Kao što sam rekao, 20. u jutru Ivković je odšao u samu zoru. Sašao sam dolje i otvorio vrata, te je on ušao u sobu. Pitao sam ga otkuda zove Novakovića. Reče da se je sastao ne znam s kim, i neko mu kazao da je došao Novaković. I zbilja bio je u gornjoj sobi. Malo docnije došao je i Novaković kod nas trojice. Pričao nam je, da je morao u Beogradu ostati dva dana duže da sačekamo nekoliko upustava za rukovanje s bombama. Pokazao je uputstva na srpskom i njemačkom jeziku. Vidio sam gdje se pominje tamo šećerni prašak, onda se pominje da treba guščjim perom miješati.
Predsjednik: Jeste li čitali to uputstvo?
S. Rajković: Jesam na srpskom jeziku, ali mi nije bilo jasno, pošto je bilo riječi koje su bile nerazumljive.
Predsjednik: Da li je bila na njima adresa?
S. Rajković: Adrese nije bilo, jedino je pisalo: primi pozdrav o tvoga onoga.
Predsjednik: Ništa natpisa?
S. Rajković: Ništa drugo.

Bombe umotane u prljavi veš

St. Rajković: Budući sam moje stvari u Beogradu ostavio, Novaković mi dade jednu preporuku. Odatle sam se uputio u hotel “Stadt Wien” da javim Dakoviću, da se vratio Ivković, a ujedno i Novaković da se nalazi u stanu. Našao sam tamo Dakovića i Vojvodića i kazao sam im da je Ivković došao i da se Petar Novaković tamo nalazi. Oni su bili, kako mislim, još uveče riješili, da Vojvodić još to jutro otputuje za Novi, jer je vođena riječ da bi se imao održati jedan skup u Novome, gdje bi se imalo raspraviti, da li će se ostati pri starom planu, ili odložiti stvar ili stvoriti novi plan. S toga je Vojvodić otišao isto jutro ne idući kod Milinovića da potraži kvartir za nas ostale. Međutim je Daković pošao sa mnom kod toga Milinovića i tamo smo našli Novakovića, koji je takođe isto jutro za Novi otputovao. Ne znam da li je Daković do Risna putovao ili nije, pošto znam da je bio čas ovdje, a čas ondje, te kao što rekoh, trebalo bi jedan naročiti čovjek da pazi i bilježi njegove kretnje. Taj dan prije podne nemam skoro što da pričam, osim da je oko 10 sati nastupilo pitanje, gdje bi se sklonile bombe, koje su u Kotor donešene. U pretresanju gdje bi se mogle skloniti bombe, rekao je jedanput Daković da poznam Dr. Lazarevića i Bjeladinovića i da bi ih mogli kod njih skloniti.
Branilac Petar Plamenac: Poznajete li vi poslanika Bjeladinovića?
St. Rajković: Poznajem.
Branilac Petar Plamenac: Kad je to bilo?
St. Rajković: 28. septembra, kad sam sa Cetinja pošao i kod njega tražio posla u Kotoru.
Predsjednik: Jeste li pitali Dakovića otkuda ima pouzdanja da ostavi bombe kod Bjeladinovića i Lazarevića?
St. Rajković: Nijesam. Da to objasnim, ja sam u to društvo stupio kao što vidite 10. okt. u podne; na putu proveo sam od Biograda do Gruža, isto opet od Kotora do Cetinja, ili obratno 5 dana, dakle bio sam pravi član ovoga društva 8 dana. Za 8 dana nijesam mogao zapamtiti sve ono što sam čuo, pa pričam ono što znam sigurno. Nijesam ništa propustio u mom zapisniku. To je potpuno sigurno u koliko znam. Više nijesam mogao ni saznati u tako kratko vrijeme. Međutim, kad se uzme u obzir i to, da baš nijesam imao takvo povjerenje, i ako su mi dali bombe za čuvanje; prema tome uvidite, da nijesam mogao doznati prve osnove samoga društva, odnosno njegov početak. Ne znajući kuda da ih sklonimo Daković reče, da ih ponesem kod ostalih, koje sam ranije na pomenuto mjesto spremio. Doznao sam, da se nalaze u hotelu Puhalovića u kuferu Nika Tomova Martinovića. Daković reče da će otići Martinoviću, koga sam i prije u društvu gledao.
Predsjednik: Znate li ko mu je predao te bombe?
S. Rajković: Predao mu ih je ili Daković ili Radonja Popović, jer ih nije mogao ko drugi predati. Daković je otišao kod Martinovića i kazao da ću ja doći da preuzmem bombe i Dakovića do poslije podne nijesam više gledao. Zatim smo išli u hotel Puhalovića i ušli u sobu Nika Martinovića. On je uzeo mali ručni kufer crne kože, iz kojega je izvadio dva zavijutka u platno zavijena ispunjena pamukom, te ih stavi na krevet. Reče da su to bombe koje imam da dobijem i da pazim da slučajno ne padnem i da se ne sudarim. Ja nekako nijesam baš rado htio da ih pripašem, kao što su za to udešene, s toga sam tražio da mi da jednu crnu maramu u koju bi ih zamotao. Uzeo sam ih pod zagrtačem ispod ruke. Zatim sam otišao Milinoviću u stan i tamo našao Radonju Popovića i Ivkovića. Odmotao sam pomenutu krpu i bombe, stavio na krevet. Zatim sam uzeo nešto prljavoga veša i zamotao oba zavijutka gaćama i košuljom, a sve to u jedan peškir. Pri tom Ivković pruži mi revolver podugačke ćoškaste cijevi da mi se nađe u džepu na putu. Na pitanje od kuda mu taj revolver reče, kad je bio kod Ljepave u večer na slavu, da je bilo ondje više đaka sa kojima je o ovoj stvari razgovarao. Tu su doznali da ću se vratiti u Kotor, te mu je mlađi sin Ljepavin dao taj revolver. Zatim se uputim u grad. Izašao sam na Šuranj. Zatim produžim put u Škaljare. Našao sam kod pomenutoga Vuksanovića neku babu i zamolih je da mi dozvoli da još nešto ostavim. Ona kao da nemaše volje. Zato joj rečem da to neće više trajati nego 2 – 3 dana. Ujedno, da ne bi slučajno napipala što je u tim zavijutcima, rekoh da nikako ne otvori škaf, jer se u njima nalaze neke bočice sa nekom medicinom i ako se slučajno prospe da se može sve zapaliti. To je učinjelo, da je još nekako teže dopustila ostaviti ih, napokon ipak je dopustila, zaključala je škaf od ormara. Zatim sam ja pošao u grad i na samom ulasku u grad sreo sam se sa Jovanom Tomaševićem i nekim drugim đakom, koji je putovao za Sremske Karlovce. Tomaševića sam od ranije poznavao, a i onoga drugoga gledao iz viđenja. Druga poznanstva nijesam sklapao. Oni sasvijem bez ikakvog zatezanja počeše zapitkivati o ovoj stvari. Vidio sam da ih je neko ranije vidio u gradu i da im je što god govorio o ovome. Oni su žalili što nijesu ranije o tome znali i da ne bi sa Cetinja kretali još do sada. Međutim, mi smo se razdvojili i više se nijesmo gledali.

U zavjeri i srpski oficiri

St. Rajković: U glavnome oko 2 sata po podne našao sam se kod Milinovića sa Markom Dakovićem, Petrom Novakovićem, Radonjom Popovićem, Ivkovićem i sa Jovanom Milovićem kmetom iz Grahova, za čije sam ime docnije doznao, a tako i za ime Kontića, koji je takođe često dolazio. S njima je bio još i Dušan Đonović. U glavnom je ovdje govoreno o Markovom planu. Skoro je govorio svaki za svoj račun, pošto nas je bilo više u sobi. On je istina zapitao ove đake: Kontića i Đonovića, da li imaju još koga, na koga bi se mogli pouzdati. Oni odgovore u glavnom ovako: Slikali smo se nedavno nas šesnajestina, istina, svi smo odvažni, ali 7 – 8 nas smo posve pouzdani. Kontić doduše, nije ni jednu riječ rekao. S Markom je nešto govorio za svoj račun; a pošto sam sjedio u blizini, čio sam gdje Marku reče, da je ono sretno prenešeno. To mi je dalo povoda da pitam Marka: što je prenešeno? On mi je kazao, da je poslao iz Risna, nekoliko bomba na Grahovo i u Nikšić i da se jedna pošalje dr. Marušiću, a ujedno žaljaše što mu nije više poznato. Nije mi, istina, kazao, kome je poslao bombe u Nikšiću. Čas je bio s jednim, a čas s drugim. Docnije smo se ja, Daković i kmet Milović sastali u jednoj gostionici blizu Srpske Čitaonice i tu je Daković nešto pisao, matematičkim znakovima šifrovano pisamce. Bili su tu još neki bivši, srpski oficiri.
Predsjednik: Koji su to oficiri?
Rajković: Znam toliko, da su se bavili ovdje na Cetinju nekoliko dana. Mislim, da se jedan zove Vojislav. Marko je ovu dvojicu đaka vodio u zasebnu sobu i pričao im nešto, što mi nije poznato. Tog istog dana, 20. u jutro, Ivković je u mom prisustvu Marku ispričao ovo: Predao sam pismo Mitru Đuroviću, i on neće da zna za to. Išao sam i Marku Vukotiću i on nije htio ništa dati.
Predsjednik: Je li govorio, da je još kod koga išao?
Rajković: Ivković kaže, da je Savo Milunović posao 150 kr. po g-đi Rucović.
Branilac P. Plamenac: Gospodine predsjedniče, ja ne znam, da li je gospođa ili gospođica Rucović?
Rajković: Do tih dana za tu g-đu ili g-đicu nijesam čuo.
Branilac P. Plamenac: A kad je Savo mogao poslati te novce? To mora biti tačno.
Predsjednik: Optuženi kaže da je čuo od Ivkovića koji se je vratio sa Cetinja gdje kaže Dakoviću, kod koga je išao. Da je bio kod Marka Vukotića, koji ništa nije dao i kod Mitra Đurovića i Đurović da je bio nezadovoljan ovijem pismom. Tu je, kazao, da mu je Milunović poslao po g-đi ili g-đici Rucović 150 kr. On ne kaže kad je to poslao, nego samo da je poslao. Branilac P. Plamenac: Da mi kaže, g. predsjedniče, kad su ti novci poslati po g-đici Rucović.
Predsjednik: Gospoda branitelji imaju da konstatuju samo fakt. Vi ste imali samo konstatovati, kad je Milunović poslao te 150 kr. i je li Ivković kazao Dakoviću, kad je Milunović poslao te novce. Nastavite, Rajkoviću!
Rajković: Za taj dan u glavnom nemam ništa da kažem osim to.
Predsjednik: Vi kažete, Rajkoviću, da se je Đurović ustručavao da primi pismo. – Je li Daković pitao Ivkovića, zašto se je ustručavao.
Rajković: On je rekao: predao sam pismo, a on nije htio da čuje za to. U mom prisustvu o tom nije, a oni su se sigurno docnije o tom razgovarali. Za taj dan nema ništa novijega, sem to, da je u večer došao u kolima austrijskog poslanstva Jovo Lazarević. Kočijaš ga je slučajno sobom poveo. Lazarević je šetao s Dakovićem i Popovićem, bio je kod nas u kvartiru i to je veče spavao u kući Koste Milinovića i takođe je tu spavao Jovan Milović kmet. Ta su dva đaka spavali u nekoj kući blizu Milinovića. Sjutra – dan, t.j. 21. oktobra, ova dva pomenuta đaka došli su rano kod Milinovića, bili su zaboravili tamo neki kišobran, a budući da im je Daković rekao, da mu se jave kad krenu, dao im je 2 – 3 kr. i otišli su pješke. Za ovaj dan nemam ništa novoga. U jutru 22. Daković je dobio neki brzojav iz Risna. Saopštiše nam, da mora odmah otputovati. Radonja Popović dade mu nešto novaca i reče mu, da uzme sve bombe sobom i da otputuje za Risan, bilo da uzme zasebna kola, bilo da krene parabrodom. Za Lazarevića reče, da on istina nije stvoren, da nešto izvrši, ali je bistar, te bi nam mogao na Cetinju stvar urediti. Ovdje bih rad napomenuti, da je Lazarević rođen u Orahovcu, da je austrijski podanik, te, pošto je optužen Lazarević, to je trebalo, da je i Ivković optužen kao austrijski podanik. Istina, da on živi na Cetinju već ima 20 godina. Misao, da bi trebalo pošto poto otići iz ovog društva, i da bi trebalo ovo spriječiti, ta mi se misao nije pojavila 22. O tom sam još počeo misliti 17., kad sam došao na Cetinje. I zaista ta je misao postigla svoj vrhunac tako, da sam radije volio poginuti, nego dalje ostati u tom društvu. Stoga sam bez ičijeg znanja, u po sata po podne otišao kod nekog Mijuškovića, koji izdaje kola pod najam, pogodio sam kola za 20 kr. da me dovedu do Cetinja. Istina, nijesam imao do nekoliko groša. Ali, da bih ga uvjerio, rekoh mu, da imam druga, koji me čeka u Škaljarima, a koji će platiti kola, a ja ću ga samo pripomoći. Rekao sam mu, da odmah spremi kola i da me čeka na samu rivu.

Protiv Gospodara i Zemlje

St. Rajković: Ovo je važna stvar, jer državni tužioci kažu da sam ja uhvaćen na Cetinju. Kažu se čitava čuda o meni, a ja sam došao sam, da spriječim moguće zlo jer da sam htio koga ubiti, bombe su bile kod mene, kad je Knjaz Mirko pokraj mene projahao. Dakle u pola sata po podne digao sam foj od kola i kupio sam prije toga kutiju i sio sam u kola i uputio se ka Škaljarima. Tamo sam otišao k Vuksanoviću i našao više njih u sobi. Sad je trebalo na vješti način uzeti pomenute stvari, a da ne uzbudim kakvu sumnju kod ukućana. Pošto sam bio imao malo veša, izjavim želju, da bih se rad bio presvući, s toga, da bi došao do tobožnje medicine. Baba mi je dala ključe od ormara, izašla je van, a ja sam uzeo pomenute bombe, i to sam neke sakrio u nekim gaćama, a druge u jednoj košulji, a krupne sam opasao ispod kaputa. Zatijem sam se vratio i produžio put za Cetinje. Kočijaš pitao me je, gdje je taj drugi, i ja sam rekao, da ćemo ga naći dalje. Došli smo blizu Trojice, i tu mi kočijaš reče, da me je drug prevario. Ali ja rekoh ne mari – naći će se toliko, da ti se kola plate.
Predsjednik: Pređite te sitnice.
Stevan Rajković: Protiv mene se traži sve ono, što sam skrivao; i ja hoću, da kažem sve ono, što mene olakšava. Za mene je ovo mnogo važnije, nego ono, što je g. Vujisić rekao, da sam iz Kotora poslat i na Cetinju uhvaćen. Dakle, došao sam na Njeguše i izvadio sam bombe iz kutije i opasao sam ih oko sebe ispod prsluka. Kola su morala stati pred carinarnicom. Tu nam se približio jedan džandar i ja sam mu pružio pomenutu kutiju, u kojoj su se nalazile neke haljine. Istodobno sam primio se za bombe drugom rukom, s toga, ako bi htio džandar meni što učiniti, da učinim kraj i meni i njemu. Došao sam na Cetinje oko 10 i po ura u veče i mislio sam tu istu noć bombe od sebe odstraniti, jer i ranije sam čujao, da me policija traži. Mislio sam, da ih sklonim bilo kod Dušana Đonovića, ili kod Radivkovića, jer smo bili drugovi za 10 – 12 godina ovdje i na strani. Došao sam kući i slučajno nije bilo svjetlosti, a bila je tama.
Predsjednik: Gdje su vam bile bombe? Jeste li ih ostavili kod Đonovića?
Stevan Rajković: Sitne sam, čim sam Njeguše minuo, stavio u kutiju, a krupne su ostale ispod kaputa. Ušao sam unutra i nije bilo svjetlosti; stavio sam bombe u skrinju i pošto na nju inače ključa nije bilo, sam sam otvorio kapak, pa sam otpasao istodobno i kesu sa pomenutim bombama. Pitala me majka: što tražiš tamo, i rekao sam: “Imam da ostavim tamo neke haljine”.
Za tijem sam izašao iz kuće i pošao sam kod Đonovića i kucao na prozor, ali on se slučajno bio preselio iz sobe, u kojoj je prije stojao, pa sam kucao, a nije se niko odazvao. Htio sam poslati mlađega brata kod Radivkovića, ali slučajno nije bio kući, nosio je “Glas Crnogorca” i došao je kući oko 11 i po sati, skoro na ponoći. Zato sam se riješio da ih za tu veče ostavim kod kuće svoje. Sjutra dan probudio sam se dosta rano, a probudio sam takođe i mlađeg brata, i poslao sam ga da zove Đonovića i Radivkovića, da dođu časkom kod mene, jer su mi potrebni. Brat je pošao i kazao im je, da ih zovem, pa zatim je otišao u radionicu. Malo zatijem došao je kod moje kuće Blažo Radivković. – Moji ukućani bili su se svi digli otac, majka, sestra itd. Dok je Radivković razgovarao sa mojim ocem, dotle sam ja izvadio ove bombe. Ovdje treba imati na umu, da sam ja imao jedan đački ogrtač, sa kojim sam mogao kriti, što radim, da drugi ne vide. Zatim sam pozvao Radivkovića, zatvorio sam vrata, rekao sam Radivkoviću da su to bombe i da su to poslali đaci na Cetinje i da to treba staviti na sigurno mjesto, ili da ih ponese kod Mihaila Jovanovića, ili na drugo sigurno mjesto. Za kutiju sam rekao da je slobodno pod rukom nosi, da ne bi palo u oči policiji, što je on i učinio. Malo poslije došao je Đonović, i rekoh mu, da mi nije potreban. Ja još nijesam bio na čisto, bi li bilo dobro prijavitu ovu stvar, s toga sam mislio da propitam, koga bi mogao pitati odnosno te stvari. Izašao sam iz kuće i da ne bih policiji u oči panuo, otišao sam pokraj Obilića Poljane, gdje sam srio Radivkovića, i reče mi da Jovanović nije htio primiti bombe, nego ih je on donio u radničku čitaonicu, i zaključao pošto mu tamo ne dolazi niko, pa poslije ćemo gledati, gdje ćemo ih skloniti. Zatim sam izašao iz varoši i sastao sam se s Šofrancem i kazao sam mu u glavnom, da sam pronašao jedno tajno društvo, koje je radilo protiv Gospodara i Zemlje, i da sam donio oružje sad kojim se na to išlo: Pitao sam ga, kome bih ja to mogao prijaviti. On mi reče: “Ja da sam na tvoje mjesto, molio bih da me prime u dvor, pa bi lično Gospodaru sve priopćio”.
Predsjednik: Jeste li vi njemu rekli, da ste donijeli bombe?
S. Rajković: Na svaki način mislim, da sam mu kazao, da sam donio nekakvo oružje. To bi bilo na brzu ruku. U toliko ponovo sam se promislio kome bih to prijavio i rekoh, ne bi rđavo bilo prijaviti tu stvar ministru unutrašnjih djela. Ja sam pošao da pitam, gdje stanuje Vojvoda Lakić, i rekli su mi, da stoji u kafani Gvozdenovića.

Nasamo s ministrom policije

St. Rajković: Ušao sam u kafanu, pitao sam poslužitelja, da li je kod kuće ministar unutrašnjih djela. Zatim sam izašao kroz velika vrata i pitao jedno dijete, može li me primiti ministar, da ga nešto pitam. Taj mali se vrati i reče da malo pričekam. Ja sam malo pričekao i iz nestrpljenja kazao sam onom malom, da reče ministru ovako: da je došao jedan momak, koji ima nešto važno da mu prijavi. Osim ministra tu se nalazio jedan perjanik i jedan stranac meni nepoznat, koji je imao mnogo medalja na prsima i čibuk u rukama. Na to ministar zapita me, šta bih imao da mu rečem. Pogledao sam na prisutna dva i u toliko, ministar dodade: “Ti bi želio na samo, da mi što god rečeš“, te je onda otvorio vrata i pošli smo u jednu sobu, gdje sam mu ispričao ukratko o ovoj stvari. On mi reče, da uzmem bombe i reče “vidjećemo se”. Izišao sam iskraj ministra, a utoliko on mi reče, da će poći, da se sporazumije sa ministrom predsjednikom. Kad sam izvan izašao, sreo sam Radivkovića i rekao sam, da sam našao jedno sigurno mjesto, gdje ću bombe skloniti, i da mi on da ključ. Otišli smo u radničku čitaonicu i ja sam opasao one više bombe oko sebe, a male osprijeda. Zatim sam izašao, i pitao me Radivković gdje ću ih skloniti, i ja rekoh, samo radi izgovora, kod gospođe Vuka Vuletića, jer mi je ona kazala, da će ih negdje skloniti. Išao sam opet u kafanu Gvozdenovića, ali ministra tu nije bilo. Onda sam pošao put štamparije i čekao sam hoće li izaći ministar, ali njega nije bilo. Ja sam stao kraj prozora štamparije i razgovarao se sa mašinistom. U to doba pojavi se Knjaz Mirko na konju.
Predsjednik: Jesu li bombe bile kod vas?
S. Rajković: Jesu. Baš u tom razgovoru došao je žandar i rekao mi je: “Čekaju te u policiji”. I došao sam u policiju; jedan žandar je već držao pero u ruci, da vodi zapisnik. Onda me neko službeno zapita: “Koliko imam godina”. Ja sam rekao, opet ću vam kazati i u to zovnuo sam oficira Draga Martinovića i rekoh, da se kod mene bombe nalaze, jer se bojah da me ko ne dohvati sa ovakvim materijalom. Martinović mi je ponudio stolicu da sjednem, a on je otišao u drugu sobu. Malo docnije pozvali su me u donju sobu: tamo je stojao min. unutrašnjih djela, a sa desne strane sekretar Obl. Uprave. Ministar me je pitao: “Gdje je ono”. Ja sam se približio i raspasao sve bombe i ostavio sam ih na stolu kod ministra. Otvarali smo zajedno bombe, jer ih i ja nijesam vidio; zajedno smo ih gledali ja sam njima pokazivao, kako se pale te velike bombe, itd. Milo Martinović uzeo je jedan tabak hartije i pitao me je, koji su glavni učesnici. Ja sam kazao nešto i ujedno da ne znam ono, što je skoro najglavnije. U isto doba rekao sam, da bi dobro bilo da se ponovo vratim u Kotor, da bi saznao ono što je glavno. Oni su valjda pomislili da me ko ne vidi, da izlazim iz policije, te s toga da me ko ne bi vidio i pomislio što na mene, jedan žandar me ispratio kroz džardin i poveo me na ulicu pred turskim poslanstvom. Pri kretanju iz policije rekao sam, da nemam čim da platim kočijašu 20 kr. za kočiju. Svratio sam kod Šofranca, i kazao sam mu što sam bio naumio. Poslije toga otišao sam kući, a u 2 sata poslije podne bio je sprovod sina Mihaila Jovanovića. Prije toga otišao sam u vojnu štampariju i tamo sam našao Blaža Radivojevića, kome sam kazao, da bombe nijesam mogao skloniti kod gospođe Vuka Vuletića, nego da sam ih ostavio u mlinu Đura Srdovića, pošto je inače zatvoren. U 2 sata poslije podne, kako rekoh, bio je sprovod djeteta Mih. Jovanovića. Sprovodu sam se i ja pridružio i pošao na groblje pred malom crkvom i tu sam se sastao sa Dušanom Đonovićem i rekao sam mu, da na svaki način on mora da se skloni od mene. Đonoviću sam kazao zašto sam ga jutros zvao, kazao sam mu da sam donio bombe na sigurno mjesto. Tačno na podne stojao sam na ćošku kod Spasića i razgovarao se sa Lazom Martinovićem, manuo mi je prstom, da pođem za njim, on sam pođe ispred osnovne škole i sastali smo se kod manastira u jasike. Reče mi, da napišem priznanicu, da primim novce za kočiju, da ih on plati.
Napisao sam priznanicu, i primio sam od Martinovića jednu banku od 20 kruna, a ujedno sam mu kazao, da sam kočijašu obećao nadoknaditi zob koju je izgubio i to nijesam primio. Kočijašu sam dao istu banku od 20 kruna. U glavnom ovo mi je za taj dan, što sam imao kazati. U 5 sati poslije podne ispred mene je prošao sekretar oblasne uprave Milo Martinović i rekao mi je, da dođem malo poslije u policiju, i ja sam pošao i od tada nijesam više u varoš izlazio.
Predsjednik: Onda ste bili stavljeni u pritvor.
Stevan Rajković: Prema tome jasno je da nije istina, da sam poslan iz Kotora, i da nije istina da sam uhvaćen na Cetinju.
Predsjednik: Vi kažete, da ste namjerno donijeli bombe, da ih očitujete. Dakle, zašto ste htjeli na Njegušima da bombardirate sebe i žandara, kada bi vas uhvatio?
Stevan Rajković: Uhvatiti mene sa toliko bomba u Crnoj Gori – ja bih mnogo radiji bio poginuti, nego to dozvoliti.
Predsjednik: Zašto nijeste tamošnjoj vlasti prijavili te bombe?

Otkud đacima toliko novca

Neuspjeli pokušaj Stevana Rajkovića da 1907. godine izvrši atentat na knjaza Nikolu, doveo je do suđenja učesnicima zavjere polovinom naredne godine; Slobodan Kaluđerović priredio je za štampu zapisnik sa tog sudskog procesa
Stevan Rajković: Nikako mi nije išlo u račun javljati takve stvari. A međutim poznajem prilike, a kad bih prijavio mogao bi koji čovjek lošeg karaktera to upotrebiti na svoju korist i kazati da me uhvatio, a ne da sam se ja prijavio.
Predsjednik: A zašto ste vi šiljali te bombe po Radivkoviću?
Stevan Rajković: Policija, kao što sam napomenuo, tražila me je još 17. oktobra, te šta bi meni vrijedilo da rečem: došao sam, da se prijavim, kada bi me slučajno policija premetnula!
Drž. tuž. Drljević: Kada ste vi na sigurnom mjestu ostavili bombe, zašto ste sjutra poslali bombe po Radivkoviću kod Jovanovića.
Stevan Rajković: Jesam li ja mogao ostaviti bombe u mojoj kući u otvorenoj skrinji. – To ja nijesam mogao učiniti nikako, a da sam se prepao, meni nije trebalo, nego spustiti te bombe u nužnik.
Drž. tuž. Drljević: Vi kazaste jutros da ste donijeli bombe, i da ste to nekom povjerili. – Zašto to nijeste učinili na Njegušima.
Stevan Rajković: Iz istih razloga, što sam prije kazao. Doista da bi vojvoda Lakić bio kakav drugi čovjek, on bi tu moju svojevoljnu prijavu upotrebio na svoju korist. – No ja potpuno vjerujem, da je vojvoda Lakić jedan čovjek od karaktera, jedan od onih starih tipova, u kojega potpuno vjerujem, da će reći istinu, kako je stvar tekla.
Predsjednik: Današnju sjednicu zaključujem, a iduću zakazujem sjutra u utornik, 13 o. m., u 8 sati prije podne.

DRUGA SJEDNICA, DRŽANA 13. MAJA 1908. GODINE – POČETAK U 8 SATI PRIJE PODNE

Predsjednik: Neka se dovede Rajković. Rajkoviću, vi ste juče ispričali kako ste, i na koji način donijeli bombe iz Biograda. Više se pričanje slaže potpuno sa onim, što ste kazali pred išljednim sudijama i što se u tužbi navodi, izuzimajući što ste htjeli da poljepšate onaj osnov tužbe, koji ističe, da ste vi silom okolnosti prinuđeni bili predati bombe vlasti. Ali pri tom saslušanju izgleda svuda, da vi krijete sudu mnogo što – šta, što vam je poznato. Čudnovato izgleda sudu, da se primate da nosite bombe, i da ne znate otkuda su i da ne pitate onoga, koji vas savjetuje, kao n. pr. Novakovića, poslije T. Božovića, koji vas zove u svoj stan, opisuje bombe, govori da su dali kapare kr. 20.000, da ih ne bi mogli nabaviti bez prijatelja, – čudnovato da vi ne pitate, koji su to prijatelji, koji su dali novac! Tako isto kad ste došli u Gruž i uputili se sa M. Dakovićem, on vam priča o dogovorima na t.zv. Romanovoj Livadi, da su ti dogovori bili sa devetoricom – čudnovato da ne pitate, koja su to devetorica! Dakle, poziva vas sud, da kažete, što se tiče ovih okolnosti, znate li vi otkuda su bombe, jeste li za to pitali Novakovića, Božovića i Dakovića?
Rajković: Ja sam u svom zapisniku jasno istakao, da nijesam za to pitao ni jednog od pomenutih. Da sam koga pitao sigurno bih dobio odgovor. Ali sam istakao, kao što rekoh odnosno pričanja sa Novakovićem, da mi je kazao, a tako isto i Đonović u Gružu, kao god i Daković, da ću sve čuti i na opštem dogovoru u Novom. Ali toga dogovora nije bilo. Dakle ja o tome ne znam ništa, a sve, što znam, istakao sam.
Predsjednik: Vi ste na jednom mjestu pred išljednom vlasti kazali, kad vas je upitala otkuda su te bombe, ko je prvi počeo: “Pa to se zamotalo u salonima”. Kad su vas pitali, kako su đaci mogli dati toliko novaca za bombe, otkuda novci Đonoviću, Božoviću i t.d. kao siromašnima, vi ste kazali; “Pa to se zamotalo u salonima”. Kad vas je išljedna vlast pitala kakvi su to “saloni”, vi nijeste jasno odgovorili. Zašto ste pominjali salone, koji su ti?
Rajković: Jedno veče pred išljednom komisijom pitaše me, da li poznajem Dimitrijevića, štampara u Biogradu, da sam ga gledao. Dakle vidio sam, što se traži. Ja sam se čudio, da se ovakva ličnost uplijeće u ovakve stvari. A da se ovakva stvar u salonima pravi, ja nijesam mislio ni na kakav salon, nego što je to skupo. Da sam ja i znao za kakav salon, ja ne bih imao razloga kriti ga niti bih ga sakrio.
Predsjednik: Vi ste viđeli, da vas tužba tereti sa okolnosti, koju je istakao Vojvodić, naime, da je čuo, da ste vi i Novaković odnijeli pismo od M. Dakovića, T. Božoviću, u kome je naglašavano, da je sve spremno u Crnoj Gori. Je li to istina?
St. Rajković: Gosp. Vojvodić je istakao lijepih neistina protiv mene. S toga bih rad bio, da se lično s njim sporazumijem.
Predsjednik: Biće prilike za to.
St. Rajković: Pisma ponio nijesam nikakvog, niti sam bio ičiji izaslanik. Mislim da to dovoljno svjedoči moj put pri kretanju u Biograd.
Predsjednik: Tužba iznosi protiv vas i tu okolnost, da ste 27. septembra po kazivanju Đ. Kontića, to tvrdi i Đonović, kazali Đonoviću, da idete u Kotor da odnesete dinamita. Da li bi bilo toga govora i jeste li baš otišli tamo?
St. Rajković: Ni jedne riječi nije moglo biti o tome. Ima jakih dokaza, da sporazumno protiv mene rade, da je Đonović u sporazumu udešavao svoje zapisnike protiv mene: Ja s toga mislim u njihovom prisustvu raščistiti tu stvar među nama, jer mislim da nije shodno, da se češemo međusobno, da klevetamo jedan drugog, nego da putem istine odgovorim pravdi onoliko, koliko sam kriv, ali ne mogu dopustiti, da mi se dometne i najmanja krivica, koja ne postoji.

Da li je nešto prećutano

Predsjednik: Otkuda znate, da je Vojvodić udešavao zapisnike u sporazumu sa Đonovićem?
St. Rajković: Ja znam vrlo dobro.
Branilac Dr. D. Matanović: Ja bih želio, da objasnite, kad se dogodio preokret vaše odluke da idete u Glinu?
St. Rajković: Ja sam to juče objasnio. Prije nego sam u Zadar stigao upoznao sam se sa novinarom g. Stevanom Ćurčićem, s njime sam se razgovarao, pitao me je kuda putujem. Kazao sam mu da mislim u Hrvatsku. Ja za to imam svjedoka, koji je to potvrdio pred sudijama, da sam mislio u Glinu putovati. Istakoh g. Ćurčiću da nijesam siguran, da li ću u Glini dobiti mjesto, a u Zagrebu ako se zadržim, nijesam bio član tipografskog udruženja, pa s toga ne mogu dobiti posla u štampariji, u kojoj članovi društva rade. G. Ćurčić reče: ako hoću raditi u Biogradu, imade dosta neorganizovanih štamparija.
Branilac Plamenac: To je vaš odgovor?
St. Rajković: Ja mislim da je dovoljan.
Branilac Plamenac: Još jedno pitanje. Da nam kaže Rajković: kad je prvi put povedena riječ o komplotu protiv Gospodara i Njegova Doma, jer je u zapisnicima kazao, da su krenuli u Biograd s namjerom, da ometu izbore. Neka kaže kad je prvi put povedena o tome riječ. Mnogo stoji da znam, da li je zbilja bio plan, da se ubije Gospodar i Njegov Dom, jer jedna misao kad nikne u glavi pojedinca a ne usvoji je cijelo društvo, nije plan.
St. Rajković: Ja sam čuo u Biogradu od Sima Šobajića riječi, koje sam juče naveo. Ja sam takvih riječi mnogo ranije čuo, ali im nijesam poklonio nikakve pažnje. Na osnovu toga nijesam stupio u društvo, osim samo zato da upadnemo u plemena, da se ubiju oni, koji tvore nasilje. Protiv Gospodara i Njegova Doma nijesam čuo ni jedne riječi u čitavom društvu.
Branilac Plamenac: U svakom slučaju taj plan nije nikao u ničijoj glavi, nego u glavi M. Dakovića?
St. Rajković: Nije mi poznato. Ja sam rekao, da je Daković kazao: “Da je noćas došao na veličanstven plan”. To je bilo 18. oktobra u jutro.
Granilac Plamenac: Je li se o tom vodila riječ kod Milanovića u noći 18. i 19. kad su se sastali?
St. Rajković: Između 18. i 19. noću ne sjećam se da li je govoreno. Moguće je, da je 18. i 19. nešto između mene i Dakovića ili Popovića i Dakovića, a 20. pretresano je nešto o tom planu.
Branilac Plamenac: Kazao je jučer, da se je prilikom, ne znam od koliko godina, potukao s nekim Božovićem u Biogradu. Kaže dalje, da Daković nije imao u njega povjerenja, pa me čudi, da su oni mogli njemu povjeriti taku opasnu stvar, a drugo, što njih dijeli vaspitanje, obrazovanje, društveno stanje i t.d. Neka mi objasni, kako on to misli, te su ta dva tako brzo mogla imati povjerenja u njega.
St. Rajković: Sa Dakovićem sam se upoznao 3 – 4 dana prije nego što sam pošao na stranu; poslije sam se više puta sa Dakovićem sastajao i govorio protiv pojedinih izgreda u Nikšiću, na Cetinju i protiv napada na kuću Mihaila Jovanovića, – i danas govorim protiv. Nešto to, a nešto ovo učinilo je, te su imali u mene povjerenja, – bi mi nešto više povjerili, više bi mi kazali, nego samo to.
Br. Plamenac: Kako izgleda iz njegovog zapisnika, gospodine predsjedniče, Rajković je došao u Boku u isto vrijeme sa Božovićem, Đonovićem i čudnovato mi izgleda, kako oni to njemu da povjere, kad kaže, da Daković nikada u njega nije imao povjerenja.
St. Rajković: To biste mogli pitati njih.
Predsjednik: Otkuda Vam on može na to odgovoriti?
Br. Plamenac: Kako ne može, g. predsjedniče, kad je on mogao s njima biti u sporazumu. Jesti, zajedno putovati, trošiti i t.d. – to znači dosta. Takve opasne stvari ne povjeravaju se za 24 sata. Ja sam htio pitati – otkuda 2000 kruna, otkuda bombe, otkuda povjerenje u 24 sata!!? Neka kaže sve, što ima da kaže. I predsjednik suda je uvjeren da on mora da krije nešto.
St. Rajković: Vi ne govorite istinu!
Predsjednik: Nemojte vrijeđati?
Branilac Plamenac: On ne može nikoga vrijeđati!
St. Rajković: Jučer mi je uzgred progovorio nekoliko riječi g. Plamenac i htio je da me malo pecne, zašto sam se jučer nasmijao, a ovamo se ispoljava, da Đukanović plače. Morao sam se nasmijati – Dakle, ja Vas molim, gospodine predsjedniče, da me zaštitite od ovakvih pitanja. Recimo, Daković istaknuo je Đukanovića za pouzdanika, koji će mnogo štošta u Nikšiću učiniti, a kad tamo, Đukanović plače, i to je razlog, zašto sam se nasmijao. Gospodin Plamenac pita ono, našto dobro vidi, da ne mogu odgovoriti. Ja bih molio, da me zaštite od takovih pitanja.
Branilac P. Plamenac: Moja je dužnost, da pitam baš ono našto ne može da odgovori.
Drž. tuž. J. Drljević: Ovo spada na samu odbranu. U spisima je to iscrpno kazano.
Branilac Dr. Matanovć: Vi ste za to i prije znali?
St Rajković: Znao sam, ali to, da su štamparije bile organizovane i mnogi su pokreti svršeni na štetu radnika. Neke štamparije nijesu ostale pod organizacijom, nego su u njima radili nečlanovi društva, jer članovi nijesu primani. To ja nijesam znao, dok mi nije objasnio g. Ćurčić, jer sam znao da postoji organizacija u Biogradu.Brojanje novca “na bombu”

Branilac Dr. Matanović: Jeste li prije poznavali g. Ćurčića?
St. Rajković: G. Ćurčića sam moguće vidio u Biogradu, a ne sjećam se, da li sam ga ikada vidio, dok je došao sa ostalim novinarima na Cetinje. Neko mi ga je pokazao, ali nijesam imao dodira s njime. Drugi put sam ga vidio u “Ungaro-Kroata” sa sinom Špira Popovića. S njime nijesam govorio. Docnije sam bio sa Mrdovićem i Jovanom Špirovim.
Branilac Dr. Matanović: Je li g. Ćurčić nastavio put od Fijume?
Rajković: Ja ne znam, jer ga nijesam vidio ni kad je izašao iz parabroda. Ja i Mrdović smo sašli u Mrdovićevu kabinu i uzeli stvari. U toliko je g. Ćurčić sa sinom Špirovim izašao i nijesam ga vidio.
Branilac Dr. Matanović: Vi ste kazali u zapisniku, da je odluka nastala u Biogradu, poslije u Kotoru, a juče, kad ste se vratili sa Cetinja?
Rajković: Konačna je odluka nastala na Cetinju.
Branilac Dr. Matanović: Jeste li kome drugome što kazivali, nego pred sudom?
Rajković: Kome bih kazivao.
Branilac Dr. Matanović: Što ste govorili Milu Prlji?
Rajković: Što je njemu milo bilo.
Branilac Dr. Matanović: Ja bih molio, da se konfrontira s njim.
Predsjednik: U svoje vrijeme.
Rajković: Ono, što tražite, objasniću vam. Milu sam govorio onako kako jest. Sjutra – dan je prestao sa mnom govoriti. Ja sam onda popravio da udesim kako je njemu milo.
Predsjednik: Ima li još ko od g. branilaca da ga što pita.
Branilac Plamenac: Ja imam više pitanja.
Branilac Lj. Bakić: Primjetio sam juče, a moram primjetiti i danas, da g. Plamenac postavlja kaptativna pitanja. Otkuda može Rajković da dozna, zašto mu nijesu povjerili ono ili ovo. Glavnu stvar ne može znati. On tvrdi, da njemu nijesu povjerili. U opšte molio bih, da se poštedi moj klijenat. Dužnost je pitati, ali samo za to da se dozna materijalna istina.
Branilac P. Plamenac: Ja mislim, da svaki ima svoga klijenta, te se radi, da se olakša svome klijentu. Rajkovića je g. Radović primio u svoju kuću i šalje ga na rad u Nikšić, i on poznaje dobro gosp. Radovića. Daković, koji je bio njegov šef u toj stvari, rekao mu je da traži novca od Radovića, da će mu ih na bombu izbrojiti. Čudnovato je, da nije tražio od Radovića novaca, pa da se nije ni javio, kad je Radović došao u Kotor, nego je prolazio mimo njega.
S. Rajković: Daković je kazao, da će njemu na bombu novce izbrojiti, a ne meni, s toga nijesam se ni javio, jer nijesam ni imao razloga. Lako moguće da bih se i javio, ali je imao drugog prijatelja, i ja sam smatrao za nepristojno da pristupim kada se nalazi u društvu. Meni Daković nije kazao, da tražim pare od Radovića i da će ih na bombu izbrojiti, nego da će to njemu učiniti.
Branilac P. Plamenac: Gdje ste upoznali Dr. Lazarevića.
S. Rajković: Dr. Lazarevića ne poznajem, nego sam samo čuo za njegovo ime.
Branilac P. Plamenac: Poznajete li g. Bjeladinovića?
S. Rajković: Jednoga Bjeladinovića poznajem.
Branilac P. Plamenac: Pitam optuženoga, je li se g. Bjeladinović družio za ono vrijeme, dok je on bio u Kotoru, odakle je donio bombe i dok ih je iznio na Cetinje, sa našim emigrantima?
S. Rajković: Gospodina Bjeladinovića nijesam vidio osim jedan put u Risnu 28. sept. pr. godine.
Branilac P. Plamenac: Rajković je govorio za ključ od baula Ćulafićeva. Neka kaže, je li izgubio ili zadržao taj ključ?
Stevan Rajković: Izgubio sam ga. Zadržao sam ga u svome džepu, a sam Ćulafić tvrdi, da je on na silu kufer otvorio.
Branilac P. Plamenac: Rajković kaže, da su se sastali, u nekome hotelu u Gružu, Daković, Popović, Đonović i dr. Htio bih znati koji je to hotel, i je li išljednja komisija tražila od austrijskih policijskih vlasti, da ispitaju, jesu li te večeri i toga dana okrivljeni ondje bili ili ne?
Predsjednik: Kome stavljate to pitanje?
Branilac Plamenac: Neka kaže okrivljeni koji je taj hotel. A pitam išljedne sudije, da li su pitali u Gružu, jesu li istinite tvrdnje okrivljenoga? Austrijske policijske vlasti
moraju to znati.
Drž. tužilac J. Drljević: Iz spisa će se vidjeti da je to utvrđeno. Ako ste vi to pročitali mogli ste vidjeti, a ako nijeste pročitali, vidjećete kada pročitate.
Branilac Plamenac: Želio bih još da mi kažete, da li su islijeđeni roditelji Rajkovića, i što oni kažu o njihovom djetetu. Toliko sam hito reći za sada.
Predsjednik: Oni bi kazali o svome djetetu ono što je ljepše. Ko će kuditi svoje dijete.
Branilac Hajduković: (Prema Rajkoviću). Kad ste 23. oktobra donijeli bombe i u jutru ih dali Radivkoviću kažete, da je on prilični socijalista “i odlučim se da mu kažem”. Je li on zbilja socijalista i jeste li vi socijalista?
S. Rajković: Kod nas u Crnoj Gori se samo čula ta riječ, a šta je to, ne znam ni sam. On kaže da je socijalista, a ja sam kazao da je to dobro.
Branilac J. Hajduković: A po čemu ste u Drž. Štampariji rđavo zabilježeni, možda radi slobodoumnih ideja.
S. Rajković: Kažete li prije 5 do 6 godina?

Ko je predao krupne bombe

Branilac J. Hajduković: Vi u jednome zapisniku kažete, da ste za vrijeme rada u Drž. Štampariji, a ovo je bilo do 1907. u avgustu, bili rđavo zabilježeni – valjda za to što ste tražili povećanje plate i smanjivanje rada?
S.Rajković: Zaista, plate su bile žalosne. Kad sam ja došao u Crnu Goru, ja sam se sa Lazarevićem bunio protiv toga i radio da se poboljša stanje u štampariji.
Branilac Hajduković: Ne znam, ili je Radivković prilični socijalista ili ste vi veći od njega?
S. Rajković: To je popola.
Branilac Hajduković: Juče ste kazali, da ste Dušanu Đonoviću rekli pri sprovodu djeteta Jovanovićeva, ili pred kafanom, da Vas se kloni.
St. Rajković: Ja sam to kazao pred crkvom.
Branilac Hajduković: Čini mi se da prije u zapisniku imade i išljedni će sudija za to bolje znati, da ste toga puta govorili o bombama, da ste ih donijeli i sklonili na sigurno mjesto.
St. Rajković: Jeste.
Branilac Hajduković: Sada je sigurno, da ste mu kazali, kloni se od mene?
St. Rajković: Ja sam ga izjutra zvao iz kuće, i koliko se sjećam nijesam mu ništa objasnio, nego sam mu kazao da mi za sada nije potreban. Ja sam se pridružio sprovodu, u kojemu baš nijesam vidio Đonovića, nego tek onda pošto je dijete ukopano.
Uputio sam se da idem sa groblja sam, meni se je pridružio Đonović, koji je bio u društvu sa đacima, pitao me je, šta mu imadem da kažem, rekao sam mu da sam donio bombe i da sam ga zato zvao da ih skloni. A zašto sam mu rekao da sam ih sklonio na sigurno mjesto to je bilo opravdano, jedno s toga što sam bio izložio min. unutr. djela, da bi dobro bilo da se u društvu povratim i da otidem na opšte, dogovore, jer to nijesam znao. Kad bih ja recimo kazao Đonoviću, da sam predao bombe policiji, bilo bi preduzeće osujećeno. Ali ja imadem svjedoka, koji će to kazati i koji je to moguće vidio, da se je klonio od mene i nije od groblja sa mnom išao. Sam Radivković tvrdi, da sam mu kazao da me se kloni. Ivkoviću nijesam bio nikako voljan istaći onako, kako je u stvari.
Predsjednik: Sjedite, Rajkoviću.
St. Rajković: Ja sam mislio da vam rečem još nešto. Mislim da ne smeta ako sam ispustio prilikom pričanja. Na jednom mjestu sam preskočio i nijesam spomenuo Miličkovića, koga Marko Daković izdržava.
Branilac M. Bošković: Juče sam primijetio da je Rajković u nekoliko svojih izjava napomenuo i Laza Božovića biv. učitelja iz Pipera, današnjega emigranta. S toga bih molio, da Rajković izvoli reći sve što zna o poznanstvu s Božovićem i o njegovom udjelu prilikom tih konferencija državnih u Biogradu?
St Rajković: Ja sam ranije izjavio da nijesam bio prisutan na kakvim konferencijama, nego što sam istakao u zapisniku. Sa Božovićem nijesam imao dodira. Što sam napomenuo, to je bilo samo moje mišljenje. Išljedni sudija pitao me, otkuda mislim da su kupljene bombe. Ja sam mu na to dao svoje mišljenje, a nijesam ništa tvrdio. Lazar Božović je predsjednik nekoga komitskog društva u Staroj Makedoniji. Znam da upotrebljavaju bombe, a znam da je Lazar neki stric Todora Božovića i prema tome sam dao svoje mišljenje, da je on dobio krupne bombe od Lazara Božovića.
Branilac Milovan Bošković: Ja sam zadovoljan tim odgovorom. U isto vrijeme molim, da se Rajković izjasni, kad se i gdje prvi put poznao sa Simom Šobajićem i Ljubom Pavićem?
St. Rajković: U Biogradu, i to mislim, dan-dva prije, nego li sam se sastao sa Šobajićem u Knez-Mihailovoj ulici koji mi je tada pričao, da se radi o nekoj krupnoj stvari. Ja sam gledao njih obojicu, t.j. ne Pavića, nego Šobajića kao poslanika na Cetinju, međutim, s njima nijesam imao nikakva poznanstva.
Predsjednik: Biće, da ste negdje kazali, da vam je to prvo poznanstvo sa Šobajićem i Pavićem bilo negdje oko 4-og oktobra?
St. Rajković: Ja sam kazao vrijeme, na dan-dva prije 9-og. Kazao sam, da nijesam u stanju, da vam baš tačno kažem, nego od 2-og do 7-og oktobra, što to nije na mene ostavilo nikakvog utiska.
Branilac M. Bošković: Molim vas, g-predsjedniče, da bi mi g. Rajković odgovorio na ovo pitanje, gdje kaže u jednom zapisniku, kako mu je rekao Todor Božović, da će poslati ono uputstvo o bombama jednom svom prijatelju, da ga prevede, da se mogu s njim poslužiti. Da li može on o tome preciznije reći ko je taj njegov prijatelj?
St. Rajković: Pred išljednim sudijom o tom upustvu i šiljanju u Kragujevac nijesam imao ni riječi.

Da li se Rajković sam predao

Branilac M. Bošković: Da li on ostaje pri tom, da kad je prijatelj donio Novakoviću upustvo na srpskom jeziku, bijaše ikakav nacrt upućen na adresata ili potpis adresatov. Nužno mi je ovo preciziranje.
St. Rajković: Natpisa nije bilo nikakva. Koliko se sjećam, što je govoreno o tim uputstvima, bilo je tu latinskijeh naziva, koji mi nijesu bili razumljivi. Preporučeno je u tom uputstvu Novakoviću, da on to ne pravi, nego da ustupi kome drugome i radi miješanja tog sastava, jer da je to opasna stvar. Potpisa nije bilo nikakva.
Predsjednik: Da li ste original upustva imali u rukama?
St. Rajković: Ne znam da li je bio original, ali je bio na njemačkom jeziku.
Branilac T. Milošević: Gospodine predsjedniče, kad je Rajković s Ivkovićem pošao pješke na Njeguše, je li se on ili Ivković kome javljao depešom i kakvog je bila značaja?
St. Rajković: To sam ispustio u zapisniku. Ivković se je javio depešom na Cetinje. Depeša je ovako glasila: Sretno stigosmo, tražimo novac dalje – Ivković. Ivković je meni objašnjavao da brzojavim Štitaru, koji se nalazio kod Knjaza Mirka, jer da ima nešto novca, što mu je ostalo od rada. Ima li to kakvog značaja, to mi nije poznato.
Predsjednik: Jeste li, Rajkoviću, imali povjerenja u Ivkovića?
St. Rajković: Nijesam.
Predsjednik: A on u vas?
St. Rajković: To mi nije poznato. Ja, istinu da rečem, nijesam imao u njega povjerenja, jer je bilo glasova, koji mi nijesu značili, da bi mu mogao povjerovati. To sam saopštio Dakoviću.
Branilac P. Plamenac: Da objasnim jednu kontradikciju. Rekao je ovo u ranijem zapisniku, da on nije imao povjerenja u Ivkovića, kao ni on u njega. Međutim, juče kaže, da je Marko Daković Ivkovića zvao za to, da mu pošalje neku poruku. Vi ste ga, g. predsjedniče, pitali, da objasni, kakvim je načinom on mogao zvati Ivkovića, a Rajković je odgovorio, da je imao valjda u njega povjerenja.
St. Rajković: U mom zapisniku kaže se jasno ovako: Znao sam da Daković Ivkovića zove, da ga upotrebi u svoje svrhe. U koliko se mene tiče, nijesam imao povjerenja u Ivkovića, a istodobno sam i Dakovića upozorio, da sumnjam u Ivkovića. On mi je odgovorio, da Ivkovića dobro poznaje.
Branilac P. Plamenac: Još jednu. On kaže, da je pješice otišao i da nije imao kada tražite Ivkovića. Pješke da je pošao radi toga, što su ga policijski organi tražili. Dakle on s jednom ličnošću u koju sumnja, ide pješke u Kotor. Ovo nije dovoljan odgovor za mene.
S. Rajković: Ja sam isporučio Ivkoviću, da ga zove Daković, da otide sjutra – dan u Kotor. Međutim nijesam mislio sjutra se vratiti u Kotor, nego da ostanem 4 – 5 dana na Cetinju. Čuo sam nešto napomenuti od Lazarevića, da je pitao neki žandar za mene i stoga se svratih Ivkoviću, hoće li ići ili ne. On je pristao i pošao, te mjesto toga, što bih sam otputovao, mi smo išli zajedno.
Branilac Dr Matanović: Kad je Ivković došao u Kotor i kad ste čuli, da je Marku Dakoviću rekao: predao sam pismo Đuroviću i on neće za to da zna, šta je Daković ogovorio na to?
S. Rajković: Vjerujte mi, da se tačno ne sjećam. Sjećam se samo to, da se jednom prilikom izjasnio, da će mu vojvoda Gavrilo platiti, što mu nije dao novaca u svoje vrijeme.
Branilac Dr Matanović: Šta je odgovorio Daković Ivkoviću, što mu ovaj nije dao novaca?
S. Rajković: To mi nije poznato.
Branilac Jablan: U koliko sam razumio iz iskaza, Rajković je istaknuo, da mu je Daković prvi put na putu govorio o konferenciji na Romanovoj Livadi. Nigdje pak, nije ništa naznačio, da je o toj konferenciji na Romanovoj Livadi povela riječ na sastancima u Biogradu. Molim, da se ovo ispita, da li je bilo o tome tamo govora.
S. Rajković: Na sastancima u Biogradu nijesam bio, nego sam bio na užim sastancima s Novakovićem i Božovićem. Na sastancima, pak, gdje bi ih bilo 6 – 7 nijesam bio prisutan. Iz toga se vidi, kako sam povjerenje uživao.
Branilac Bakić: Pošto je za moga klijenta jedna od najvažnijih okolnosti, koja mu ide u olakšicu ta, da li se je sam prijavio na Cetinju, ili ga je policija uhvatila, to molim državnog tužioca, pošto se tužba bitno razlikuje od govora moga klijenta, da kaže, je li on bio uhvaćen od policije na Cetinju ili je sam prijavio bombe državnim vlastima?
Predsjednik: Ja bih mogao mjesto državnog tužioca odgovoriti.
To su, g. branioče, refleksije državnog tužioca, na koje će poslije sve odgovoriti.