Zaseok Kapisode u Zečevom selu između planina i mora


Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista


            Petak 8 jul 2022. godine podranio sam ranom zorom podlovćenskim strmim karavanskim putevima niz padine Majstora, Kolovijerskih strana i Koložunjskog ždrijela prema Poborima. Dan ranije najavili su kišu i oblake pa hitro grabim svojim koracima zorom u susret Poborima. Znam kiše, oluje i gromovi mogu svaki čas da se sruče niz ove stjenovite padine. Obasipaju moje lice prve kapi kiše, dok sa sobom nosim ruksak koji je teži od 10 kilograma. Niko ko ne pohodi podlovćenske planinarske staze nezna kako je to često težak, složen, rizičan ali i izazovan posao koji me darovao mnogim lijepim ali i gorkim trenucima. Prijateljstva koja se na ovim padinama sklope sa mještanima Budvanske podgorine i Podlovćenskih sela su čvrsta kao temelji manastira Stanjevića koji mi otvara brojne vidike pred očima. Tu pored samog manastira Stanjevića na katunu Pribilovića čeka me profesor Niko Duletić da nastavimo naš dalji obilazak Pobora da zapišemo i snimimo sve ono što je vrijedno snimiti danas je naš plan zaseok Kapisoda-Stanjevića jednog od najstarjih bratstava na ovom prostorima. No teško je naći sagovornika od Kapisoda iz starije generacije ili nisu živi ili oni koji jesu nisu baš zdravstveno najbolje a ja želim da zapišem i sačuvam živu riječ gorštaka sa ovih prostora. No i u takvim okolnostima imao sam sreće nedaleko od crkve Svete Neđelje u Zečevom selu susrijećemo Zorana Kapisodu sa Cetinja, koji je došao da obiđe svoju starevinu u Kapisodama i da obiđe grobove svojih predaka pa tako i nastade ova lijepa priča o zaseoku Kapisoda u Zečevom selu.

Zoran Kapisoda ispred zaseoka Kapisoda sa pogledom na crnogorsko primorje

Zoran (Vidov) Kapisoda rođen je 1963. god. i prenosi nam dio svoje porodične istorije i vezanosti za zaseok Kapisode mjesto njegovih predaka. Zoran Kapisoda je osnovnu školu i srednju  završio na  Cetinju. Nakon nje je završio brodsku elektorehniku a dosadašnji radni vijek proveo je  prvo u EI ,,Obodu potom u prosvjeti kao profesor elektro-grupe predmeta. O ljepoti svog plemana i zavičaja Zoran Kapisoda nam govori: ,,Pobori se nalaze na nadmorskoj visini 600-700 na južnim padinama Lovćena dijele se na Gornje i Donje Pobore. U Donjim Poborima kojima pripadamo nalaze se izvori: Crni studenac ili Stanjevići (koji izvire ispod manastira Stanjevići) Česma, Korita, Studenac, Gornja voda, i Veljak. A u Gornjim Poborima si izvori: Raškovina, Mirčetina voda, Katina voda, Dobra voda, Palovina, Rogaljevina, Kamenica i Golubinjak. Svi oni čine bogastvo podlovćenskih voda i ulivaju se u jaki potok Drenovišticu koji se preko Mrčeva polja uliva u Jadransko more. Padine zaseoka Kapisoda i Zečeva sele ali uopšteno Donjih i Gornjih Pobora na južnim padinama Lovćena su zbog blizine mora imale blažu klimu. U nekim prethodnim decenijama kada je klima bila zdravija i nije se mijenjala po pričanjima najstarjih ovdje su snjegovi bili rijetki i kada bi napadali trajali bi kratko od osam dana do deset dana, no priče o takvim snjegovima sada su već nažalost prošlost. Međutim zbog svoje otvorenosti Pobori su izloženi jakim udarima vjetrova pa se u narodu govorilo: ,,Duva ka u Pobore”. Dok obilazimo crkvu Svete Neđelje Zoran Kapisoda nam pokazuje nadgrobnu ploču predaka na kojoj je isklesan broj 1. zapravo tu su prvi mještani Pobora i zaseoka Kapisoda sahranjeni na ovom groblju ispred same crkve i to su prve grobnice.

Nadgrobna ploča popa Jova Zeca rodonačelnika
brastva Zec u Zečevom selu

U svom duhu priče nam nastavlja: ,,U prošlosti je ovdje život bio težak posna Poborska zemlja malo je davala a puno se radilo. Ostala je izreka: ,,Kada se u Pobore praši (okopava i obrađuje zemlja) u Budvu se čuje jer je zvečao kamen o kamenu. I pored toga ovdje su bile kamenom pozidane omanje baštine na kojima su bile oranice, vinogradi, maslinjaci i mnoga druga dobra. Posebno su se čuvale šume i pašnjaci kao jedan od izvora za život. Šume su čuvane jer su čuvale brojne izvore”.


POBORI KROZ ISTORIJSKA DOKUMENTA I ARHIVSKU GRAĐU

Svoj razgovor sa nama Zoran Kapisoda nastavlja: ,,Istorija čuva mnoge lijepe priče o Poborima, kroz istoriju upoznajemo narode, običaje, vjerovanja, moralne norme i postulate koji krase ove predjele. Ljubo Kapisoda-Stanjević  je kroz svoju knjigu ,,Stanjevići stogodišnja rezidencija dinastije Petrović” sakupio  svoja istraživanja kao direktor tadašnjeg Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja i otkrio pravu riznicu arhivskih dokumenata i građe vezane za Stanjeviće i Pobore. Između ostalog u arhivskoj građi o Poborima nalazimo: ,,Najraniji pomen Pobora je u kotorskim dokumentima, i to u obliku prezimena, iz 1333. godine (Junije Pobor – Junius Poborre), a zatim i dvije godine kasnije (Niko Pobor – Nico Poborre). U to vrijeme, Pobori su bili dio plemena Njeguša (vjerovatno kao selo bratstvenog tipa), kao i krajem XV vijeka, kada je u Povelji Ivana Crnojevića (1489. godine) među predstavnicima Njeguša naveden i Petar Poborović. Krajem XV vijeka, u jednom crnojevićkom dokumentu Pobori se pominju kao selo: „međa BelošЬ, BaicЬ i PoborЬ“. Tokom XVI vijeka  ima više pomena Pobora u kotorskim dokumentima, i to u obliku koju ukazuje da se radi o naselju (de Pobori), kao i pomen sela Stanjevića (de Stagnevichi) 1588. godine. Pobori su se uvjek kroz svoju istoriju borili za slobodu. Područje Pobora je do prve polovine XIV vijeka bilo u sastavu Zete a od 1422. od tada, pa narednih gotovo pet vjekova Pobori su pod tuđinskom vlašću: mletačkom, zatim pod turskom u XVI  i XVII vijeku, pa ponovo pod Mletačkom Republikom od 1647. godine do njene propasti 1797. godine, zatim na kratko, početkom XIX vijeka, Napoleonove Francuske, i od 1814. godine Austrije-Austrougarske, sve do oslobođenja 1918. godine. S obzirom na svoj prirodni položaj i dobru vezu sa Crnom Gorom, Pobori su se često odmetali od vlasti i učestvovali u zajedničkim akcijama s Crnogorcima, naročito u XV i XVII vijeku. Učesnici su bokeljskih ustanaka, najprije protiv francuske okupacije 1813. godine, kao i 1869. godine, kada su poborski ustanici zauzeli Stanjeviće, koji su u vrijeme austrougarske vlasti bili pretvoreni u tvrđavu.”

Pogled sa zaseoka Kapisoda na primorsku podgorinu

O svojoj porodičnoj istoriji Kapisoda-Stanjevića Zoran nastavlja: ,,Poslije osvajanja manastira Stanjevića 21. oktobra 1869 godine kao jedan od ustanika Krsto (Radov) Stanjević-Kapisoda je zbog učešća u osvajanju manastira Stanjevića i zbog ubistva austrijskog oficira morao da emigrira na Cetinje sa njim su pošli i njegov brat i braća od stričeva da bi se sačuvali od odmazde. Gospodar Nikola I Petrović pod pritiskom Austro-ugarske monarhije morao je ili da ga izruči ili da ga zatvori na Cetinju. Gospodar je naredio da se zatvori u manastirsku ćeliju nekoliko mjeseci pošto im nije bilo više povratka u Poborima. Gospodar je dao kasnije imovinu u mjestu Gruda u samoj okolini Cetinja đe su se Kapisode nastanili. Jedan dio manji porodica vratio se u Pobore u zaseok Kapisoda. Poslije Krstovog puštanja na slobodu istakao se kao prvo kao dobar vojnik  a kasnije je izabaran i za komadira Cetinjske-varoške čete.

Primjer stare crnogorske arhitekture u zaseoku Kapisoda-Zečevo selo
Stara crnogorska arhitektura u zaseoku Kapisode-Zečevo selo

            ,

IMENOVANJE KRSTA KAPISODE ZA KOMANDIRA (anegdota)

Naredi gospodar Nikola I Petrović da se četa postroji pred dvorom što je bila rijetkost, pa su naslućivali da se radi o krupnijoj stvari. Stoje i čekaju da Gospodar izađe da vide o čemu se radi. U neko doba evo Nikole I Petrovića u pratnji popa Ilije Plamenca stade ispred vojske pa reče: ,,Cetinjani vi nemate oficira. Oni u jedan glas viknuše: ,,Nemamo Gospodaru ali ti će ga postaviti! Oćete li junaka ili zgodnoga za komandira? Oni u jedan glas odgovoriše: junaka Gospodaru. Krsto je bio omanjeg rasta, ramao je na jednu nogu, ni u mislima mu nije bilo da će njega imenovati. U to će gospodar: ,,Kamo te Krsto Pobor. Zapovijedajte Gospodaru. Gospodar kaže: Cetinjani od danas će vam ovo biti vaš komadir. Ostala je priča da je i Gruđanima jednom zapala čast da neko od njih bude komandir Cetinjske čete”. Ostalo je zabilježeno da je to veče pio i jeo ko je što htio pa je te noći otišla (vrijednost potrošena u novcu) Krstu kuća preko Kamikule (Njegoševa ulica).  


ZASEOK KAPISODE U BUDVANSKOJ PERSPEKTIVI

Zoran Kapisoda odlazi sa nama da nam pokaže neke od starih kuća Kapisoda. Jedna kuća je posebno fascinantna iako urušena pokazuje nam nekada tipičan primjer stare arhitekture. U donjem dijelu urušene kuće dvije svoltane izbe koje su služile za čuvanje stoke ili kao skladište za hranu i žitarice i gornji dio kuće koji je služio za stanovanje. U samim zidovima vide se panjege (udubljenje u zidu) na kom su se čuvale i ostavljale stvari. Sa desne strane od strane kuće nalazi se vjerovatno pećnica koja je od kamena u kojoj se peklo ispod sača meso, hleb i krtola. Zoran Kapisoda nastavlja dalje svoju priču: ,,Đed mi Jovan (Nikov) je stalno dolazio u Kapisode sve do pedesetih godina prošlog vijeka. Kao što sam u samom uvodu rekao naši su se preci bavili stočarstvom i više nego skromnom poljoprivredom. Iako je dio Kapisoda preselio na Cetinje uvjek je bio vezan za svoje rodno selu i posvećen svom rodnom ognjištu prema kome je ljubav bila velika jaka i iskrena. Kapisode sada su nastanjeni u Budvi, Cetinju, ima ih u Srbiji a bilo ih je i u mjestu Silaši kod Osjeka, Hrvatska. Sada ima svega dvadesetak porodica. Mnogi Kapisode će postati poznati istoričari, javne ličnosti, umjetnici, sportisti, oficiri, preduzetnici itd. Teško je bilo koga posebno izdvojiti ali navešću samo par njih: Ljubomir Ljubo Kapisoda-Stanjević, Pavle (Đurov), Vaso (Vidov), Branko (Savov), Dušan (Krstov), Jovo (Nikov), Marko (Vidov), Andro i Vlado (Stankov), Musa (Dušanov),  Šćepan, Jovo, i Petar (Radov), Vido (Jovanov) i brojni drugi. “

  Nakon kraćeg predaha Kapisoda nastavlja: ,,Meni je moja starevina Kapisode-Stanjevići bliskost i pripapdnost rodnom kraju đe su moji preci živjeli. Starevina mojih predaka za svakog istinskog patriotu je svetinja, kojoj se treba vraćati i pominjati je i njegovati i obnoviti je da znate odakle potiču vaši korijeni. Uvjek smo održavali kontaklte sa rodnim krajem i pomagali sve akcije koje su bile vezane za našu starevinu. Volio bih da svi mladi uče one životne i istorijske lekcije na kojima su nastajali gorštaci sa ovih prostora, oni su živjeli u mnogo težim uslovima a danas imamo svaku mogućnost za bolji i uspješni razvoj ovih predjela. Jer kako što više staramao rodni kraj nas sve više poput magneta vuče da mu se vratite. “

Zoran Kapisoda i Niko Duletić pored stoljetnih hrastova u Zečevom selu

 O pogledu na razvoj zaseoka Kapisode Zoran kaže: ,,Zaseok Kapisode ima lijepi pogled na panoramu Crnogorskog primorja idealno je za razvoj seoskog turizma. Tu u samom centru Zečevog sela i spoja Donjih i Gornjih Pobora. Tu su i brojne planinarske staze koje vode ka Poborskim selima i izvorima ali i prema Lovćenu i njegovim padinama. Sve postojeće staze trebalo bi očistiti i staviti u funkciju turizma na kraju krajeva većina od tih staza su bile karavnske i imale su veliki značaj u prošlosti Pobora. Bogastvo ljekovitog bilja primorskog i podlovćenskog daje idealnu priliku za bavljenje pčelarstvom. Manastir Stanjevići nekadašnja rezidencija Petrovića je samo jedan dragulj u nizu ovih prostora. Opštine Budva i Cetinje mogle bi zajedno sa NP-Lovćen i TO oba grada da osmisle zanimljive programe. Jedan od njih bi bio kao što je profesor Niko Duletić rekao karavanski put koji bi se morao revitalizovati na potezu od Markovići-Duletići-Stanjevići-Koložunjsko ždrijelo-Kolovijerske grede-Pasja ploča-Vratno-Majstori-Treštenik (Treštenički do)-Ivanova korita. Nije sva ljepota samo u moru i luksuzu koje pruža primorje. Većina turista voli čari prirode kojim područje Pobora obiluje i đe mnogi žele da pronađu svoj mir. Veoma je važno da sačuvamo i obnovimo naše šume. Jer i sami vidite kako se zbog smanjena šuma bilo sječom ili požarima mnoge klimatske prilike mijenjaju, a šume su rezervoari svih podlovćenskih voda. Nema ljepšeg pogleda nego sa ovog zaseoka na Crnogorsko primorje. Manji apartmanski planski napravljeni i uređeni objekti od kamena sa ovih prostora dali bi dušu ovim predjelima, a mi smo čini mi se jedan dragulj sakriven na ovim prostorima koji treba na pravi način valorizovati i iskoristiti.“

Nakon razgovora stiša se i vjetar i sitna kiša koja nas je danas pratila. Niko Duletić nije dozvolio da odemo a da ne budemo počašćeni kod njega onako kako to Duletići od vajkada znaju. Prođe vrijeme u mnogim lijepim temama i razgovorima. Dođe vrijeme za povratak no Zoran ne dozvoli  da se ja pješice vraćam meni dobro poznatim planinarskim stazama prema Lovćenu, nego me svojim vozilom vrati ka Cetinju.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


5 × 4 =