Završnica 8. Internacionalnog sajma knjiga


Velika završnica VIII Internacionalnog sajma knjiga u Bemax areni protekla je u znaku romana „Anomalija“, poznatog crnogorskog književnika i dobitnika Trinaestojulske nagrade – Andreja Nikolaidisa. „Anomalija“ nam donosi devet apokaliptičnih priča povezanih epilogom, u kojem su filmske scene presijecane esejističkim uvidima u dijaboličnu prirodu stvarnosti.

Ovaj čovjek vjerovatno piše najbolje na ovim prostorima, kazao je na promociji nagrađivani bosanskohercegovački novinar i kolumnista Dragan Bursać.

„Lakoća s kojom ovaj čovjek sipa genijalnosti ponekad samo subjekat, predikat, tačku, a ponekad u rečenicama za koje vam treba dobro poznavanje opšte kulture, odnosno stanje realnosti na planeti zemlji, je fascinantna. Po meni, ovo je nešto najbolje što je Andrej napisao, znači jedna od najboljih stvari na ovom govornom području u zadnje vrijeme“, kazao je Bursać, nazivajući Nikolaidisa „stubom riječi“.

Kako ističe Nikolaidis, on nema ideju da ljudima pokušava da objasni velike stvari, štaviše, nerviraju ga takvi pisci i ex katedra pristup pisca.

„Jednostavno pokušavam kada pišem da objasnim stvari sebi. Uvijek razmišljam o pisanju, naročito kada čitam. Loš sam čitalac, ja sam čitalac-parazit, nemam pošten odnos prema tuđem tekstu. Tekst čitam sa samo jednom mišlju, šta od ovoga mogu iskoristiti za ono što ću ja napisati, koje od ovih ideja rade mene“, kazao je autor.

Prema njegovim riječima, u stalnoj je potrazi za najboljom formom, zato što se, na kraju krajeva ne radi o ideji, već o formi.

„Radi se o najboljoj mogućoj rečenici. Potraga za savršenom formom neke je ljude vodila ka više, mene ka manje teksta. Takođe, mislim da pisati kao da se nije desila, ne jedna, nego 101 tehnološka revolucija u odnosu na vrijeme kada su ljudi pisali knjižurine od 500 stranica, fascinantno je narcistički. Ne vidim potrebu za opisima prostora, suludo je, jer kognitivno smo druga bića u odnosu na naše djedove. Uostalom, najviše sam volio kratke knjige. Postoji nešto jako bitno u ekonomiji teksta i rečenice, postoji ritam“, zaključio je Nikolaidis.

Veliki broj ljubitelja književnosti okupila je i nova knjiga Dragana Bursaća „Čekajući Dylan Doga u Srebrenici“.

„Knjiga je nastala u periodu dok sam gutao zlo oko sebe. U knjizi ima 200-300 likova koji imaju stvarna imena i prezimena, koji su ubijeni, koji su ratni zločinci, koji su heroji mira u doba rata, to je neka suštinska podjela u knjizi. Najmanje što sam mogao jeste da oživim žrtve, makar da ne umru drugom smrću, a to je smrt zaborava. Sve je manje živih svjedoka, za nekih desetak godina više neće biti živog svjedoka da potvrdi vaše pisanje, zato imamo malo vremena“, kazao je Bursać.

Andrej Nikolaidis, jedan od recenzenata Bursaćeve nove knjige, navodi da je „Čekajući Dylan Doga u Srebrenici“ beskrajno tužna i uznemirujuća, ali istovremeno i knjiga-riznica nade.

„Pročitao sam Draganovu knjigu, knjigu o stvarima koje su mi poznate, o kojima razmišljam veći dio života i opet me potresla, opet me udarila i nakon što sam je završio osjećao sam se kao da je kamion prešao preko mene“, kazao je Nikolaidis.

Posljednjeg dana Sajma predstavljena je i publikacija „(Ne)nasilje i odgovornost, između strukture i kulture: Smjernice za građenje nenasilnih zajednica“, koja je nastala kao rezultat dvogodišnje saradnje grupe teoretičarki, aktivistkinja i feministkinja regiona bivše Jugoslavije. Knjiga je koncipirana tako da prikazuje kontinuum nasilja, odnosno sukcesivni put nasilja, od strukturnog do personalnog. Sa urednicama izdanja Marijanom Stojčić i Nađom Bobičić razgovarala je Nela Gligorović.

„Nasilje nije samo interpersonalno, nasilje je stanje u kojem 99 odsto nas permanentno živi. Kod nas se reaguje na nasilje tek kad se desi, a niko ne pita zašto je uopšte do toga došlo“, kazala je Nađa Bobičić.

Zajednička nit koja povezuje sva tri nivoa – društvo, zajednice, pojedinke i pojedince, kojima i odgovaraju i tri poglavlja u publikaciji, jeste ideja kako ove razine nisu u isključivom odnosu, već su međusobno uslovljene  u neprestanoj interakciji.

„Treba promišljati šta se dešava i u kolektivima, patrijarhalno nasilje sa željom da se na kompleksniji način priđe nasilju“, kazala je Marijana Stojčić.

I roman „Posljednja crvena godina“ austrijske autorke Suzane Gregor predstavljen je sinoć u Bemax areni. Autorka kaže da su tekstovi koje piše o Srednjoj Evropi češće lokalne priče.

„Danas je sve manje više pomiješano, razni autori se mogu naći na jednom mjestu. To u suštini i i jeste zadatak književnosti – da spoji lokalno i globalno. Fascinira me kad neko mjesto doživim kao moje, ili ga ne doživim uopšte. Kao mala sam naučila da živim između dvije kulture, s obzirom na to da sam sa devet godina iz Slovačke prešla u Austriju. Sa novim jezikom je došlo i novo razmišljanje, učenjem jezika učimo potpuno novi svijet“, kazala je austrijska spisateljica..

Podgoričani su imali priliku da uživaju i u novoj knjizi poezije Đorđa Šćepovića „Kućni red logora“, koja je ujedno i spustila zavjesu na ovogodišnje, VIII izdanje Internacionalnog Sajma knjiga u Bemax areni.

“Uviđamo razne pjesnikove identitete: oca, sina, pjesnika, čitaoca, pronicljivoga posmatrača i kritičara društvene stvarnosti, putnika, pesimiste ili humaniste. Jedna od dominantnih figura takvoga kruga pjesama jeste figura oca kojem Šćepović posvećuje zbirku. Međutim, odsustvo oca nije naznačeno samo u posveti kao paradoks zbirke, već čini osnovno tematsko obilježje određenih pjesama. Sjećanje na oca na različite načine lajtmotivski prelazi iz pjesme u pjesmu, pa se u određenom smislu može posmatrati kao tematski obrazac čitave zbirke. No, bez obzira na to kako mu se pristupa, ono je uvijek u korelativnoj vezi sa motivima prolaznosti vremena i regresije pamćenja”, kazao je na predstavljanju Milan Marković iz PEN centra.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


one × four =