Zdravko Radošić – Rodna ravnopravnost

08.03.2023.

Poštovani pośetioci, na današnji dan kad se obilježava Dan žena, objavljujemo tekst “Rodna ravnopravnost”, autora Zdravka Radošića. Tekst obrađuje delikatnu temu na veoma studiozan i poučan način, temu koja je uvijek aktuelna, posebno u situaciji kad, kako između ostalog kaže autor “Malo koji muškarac, što je donekle i razumljivo, shvata u potpunosti položaj žene; ni one koju voli – jer ne nosi njen teret”.

RODNA RAVNOPRAVNOST

Pitanje rodne ravnopravnosti je toliko delikatno i kompleksno, da je možda svaki pokušaj tumačenja i objašnjenja rizičan za pravljenje greške. Prosto, osobe su toliko različite, a opet sasvim slične, društva i države isto tako –  u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti; ono što primijetimo da se dešava u našem vidokrugu, u našem isječku proživljenog vremena, krajnje je relativno.
Posebna poteškoća jeste i izdvajanje jednog problema od ostalih, sa kojima se ovaj prepliće, odnosno uzročno-posljedično su povezani.

Što se tiče zakonske zaštite rodne ravnopravnosti, osim nekih manjih propusta u propisima, uglavnom je ona (čak i naglašeno) zaštićena, tako da je formalna rodna ravnopravnost na visokom nivou.
Naravno, to je samo privid, iza kojeg nailazimo na sasvim drugo stanje, u kojem se žena osjeća slično kao, npr. ona osoba koja je cio život nezaposlena, kad čita ili joj neko priča kako po Ustavu svako ima pravo na rad.

Većina individua u ljudskom rodu su dobre osobe; ja sam ubijeđen u to. Manjina, a u pitanju su i muškarci i žene, nijesu dobre osobe. Ta manjina, na najrazličitije načine, ugrožava dio pomenute većine. Među tim ugroženim većina su žene.
Ovo je ključna činjenica, koja se mora uzeti u obzir prilikom bilo kakve ocjene ugroženosti po osnovu polne, odnosno rodne pripadnosti.
Da razjasnimo – pol je ono što mi po prirodi mojeg organizma sljeduje, a rod je ono što mi ljudi nameću povodom moje polne pripadnosti.
Taj namet je nekad za žene bio mnogo težak, počev od uskraćivanja prava na život, pa do raznih drugih brutalnih oblika diskriminacije, u zavisnosti od stepena civilizacije i kulture.

U momentu mojeg ovozemaljskog nastanka, sasvim slučajnim procesom je došlo do jedne (od dvije podjednako moguće) fizičke osobenosti. Ta se osobenost vremenom ispoljila kroz tjelesne, psihičke i duševne karakteristike i funkcije, utičući da postanem osoba koja se naziva muškarcem. Kažem – slučajno, jer je bilo po 50 % šanse da budem muškarac ili žena.
I drago mi je što se desilo tako, što je novčić sudbine pao na tu stranu. Razlog za moje radovanje je prost – muškarci lakše i bolje prolaze kroz život.
Za taj zaključak ne moramo se mnogo raspitivati ni na koji način – dovoljno je da pogledamo oko sebe, i u najvećem broju slučajeva realnost će nam to i potvrditi.
Pogledajte, dakle, svoje majke, sestre, supruge, ćerke, bake, unuke, tetke, strine, ujne, prijateljice, drugarice, koleginice, komšinice, poznanice…
Bi li im život bio lakši da su rođene kao muškarci? Imaju li sva dobra koja bi imale u mjeri koliko bi imale da su rođene kao muškarci – slobodu, manje obaveza, zadovoljstvo, uvažavanje, više imovine, dobar posao i zaradu, nivo mogućnosti za kvalitetan život?

Kako ja vidim – nemaju; teže im je, a to teže je još teže iz razloga što im se manje vrjednuje. Ovo je nepravda koja traje, i koju nikakvi propisi, nikakva priča u suštini ne može promijeniti, jer ovaj problem leži u svijesti ljudi, individualnoj i kolektivnoj. Smanjuje se s razvojem civilizacije, ali nije riješen. Dijelom se (i nenamjerno) maskira pokušajima poboljšanja prava kroz veću zastupljenost žena u nekim aktivnostima – što za ogromnu većinu žena nema opipljivu korist.

Pa i same žene kao da toga nijesu svjesne – nipodaštavaju svoja postignuća, svoj trud, svoju žrtvu; ona time postaje i veća, i na neki način sve se slaže – da dobra osoba ne traži zahvalnost, ali time oni oko nje, koji su nezahvalni, pretvaraju se u loše osobe, što ni za njih same nije dobro.

Rekao sam kako je slijepi slučaj odredio mene u pogledu pola, ali ne smatram da je to neka moja bitna osobina. Bitna je u smislu da mi je zbog nje u životu lakše, prijatnije mi je ovdje i danas, jer me svrstava u povlašćeni rod. U većini slučajeva je tako. Povlašćen u stvarnosti, ne formalno – na papiru, u pravnim aktima, u priči glasnogovornika (mirotvoraca i mutivoda, plaćenih i neplaćenih, iskrenih i trgovaca – po njihovim plodovima poznaćete ih), a stvarnost je ta koja je važna. Bitna je i forma, ali ona vas mnogo ne pritiska ako vam nije naklonjena, dok vam stvarnost lomi kičmu, pa sve da vam je na leđima ne znam kako debela formalna zaštita u vidu propisa o rodnoj ravnopravnosti.

Ali, ako mi je slučaj odredio pol, a time me svrstao u rod, nije mi odredio strukturu mozga i karakteristike u njemu smještene svijesti – a to je suština ljudskog bića. Sve ostalo nam je kao i kod životinja, samo je pamet ono što (bi trebalo da) nas odvaja, da nas uzdigne malo; samo po njoj se razlikujemo – u kojoj mjeri nam je pamet zla.
Svoj mozak, svoju svijest, pamet, moramo da mijenjamo na bolje, za dobro sebi i drugima.

Žena i muškarac nijesu ravnopravni. Nikad nijesu bili, niti su sada, a vjerovatno nikad neće ni biti.
Dio te neravnopravnosti potiče iz same prirode, tj. biološkog je karaktera – žensko tijelo je nježnije i manje snažno (u prosjeku, a upitno da li je manje izdržljivo) od muškog.
Takođe, ali ne manje važno, ženska psiha je nježnija – žene su osjećajnije, senzualnije, dakle emocionalno osjetljivije. Ovo samo po sebi može da se posmatra kao pozitivna odlika osobe, u stvari ona to i jeste u slučaju kad osoba osjeća uglavnom prijatnost, jer tada može više da uživa u njoj. Ali, ako nije tako, ako osoba trpi neprijatnosti, biće joj utoliko teže, ukoliko je osjetljiva. I ne samo to, nego neće trpjeti samo svoju patnju, nego će je pogađati patnja drugih, sa kojima će je često dijeliti, prihvatajući i teret pomoći njima.
Dakle, imamo mušku neosjetljivost i žensku preosjetljivost, protiv kojih oboje treba da se bore, i nađu na pola puta.

Naravno, tu je i onaj najteži biološki ženin teret, zbog kojeg je priroda i proizvela dva pola ljudskih bića; radi njega valjda žena i jeste nježnija i brižnija, tj. odgonetka zagonetke ženske psihe izvjesno leži upravo u materinstvu…
Dakle, neravnopravnost je sudbinski tu, ali ona se tu ne završava.
Na žalost, a na sramotu muškog roda, prirodna neravnopravnost žene u životu ljudske vrste ne samo da nije pokušana biti ublažena, nego je na sasvim neprirodan i neljudski način pojačana i produbljena.
Kad razmišljam i govorim o ovoj stvari, na neki način mi je žao što se nijesam rodio kao žena, pa da budem u rodu žrtava, a ne u rodu nasilnika.
Ko se dohvati posla iole ozbiljnijeg proučavanja položaja žene, počev od najranije prošlosti, mora se zgroziti nad onim što se dešavalo.
Ja neću sada podsjećati na te zločine – koga zanima i može da podnese saznanje o njima, neka se sâm informiše. Sada za žrtve ne možemo uraditi ništa, izuzev da ih žalimo, a ni njihovim dželatima ne možemo ništa; najveća je greška pripisivati krivicu njihovim ,,nasljednicima”, tj. cijelom muškom rodu (za tuđe grijehe), čime bespotrebno održavamo konflikt i generišemo nova zla.
Ali, možemo pokušati da ne zagorčavamo život sljedbenicima one populacije, koja je patila od strane naših prethodnika.
Kako je civilizacija tekla, zlo koje je žena trpjela smanjivalo se.
Danas, bar kad je riječ o našem okruženu, fizičko nasilje svelo se na pojedinačne slučajeve, ali ipak opstaje. Ne želim da vjerujem (niti imam riječi za takvo što), da postoji i nešto o čemu sam načuo, a to je da se namjerni pobačaj vrši i zbog neželjenog pola ploda.

Neravnopravnost i nepravda je, dakle, itekako opstala.

Prošlost što ranija to više, a nekad i u užasnoj mjeri, bila je vrijeme diskriminacije žene. Ta nepravda nema lijeka, jer nema više ni krivaca ni žrtava iz tog vremena, i nju treba da spominju baš muškarci, kako ne bi dio odgovornosti preuzeli na svoju savjest (dio grijeha na svoju dušu).
Dakle, dužni smo da prihvatimo istinu o učinjenom zlu, žalimo žrtve, i radimo sve što možemo da se to ne dešava u sadašnjosti i budućnosti.
Ta nepravda postoji i dalje, ali ona je manja, ona nije više sistematska i razarajuća.

Ova nepravda prema ženi je možda najteža od svih koje su ikad trpjela ljudska bića; bilo je, ima i biće nasilja, sporadičnog i organizovanog, ali ono dolazi od neprijatelja, neskriveno je i žrtve se solidarišu među sobom, a njihovi ih prijatelji žale. Nasilje prema ženi dolazilo je od onih koje je voljela, od njene porodice, a kad je dolazilo od drugih (poslodavac), njeni su to ignorisali.
To nasilje se čini najstrašnijim, ono nije samo fizički i psihički teško, već je i duševno nepodnošljivo.

Osoba danas, a posebno žena ne smije da dozvoli nasilje prema sebi. Ne smije ga ni činiti, ali ni dozvoliti ni u kojoj mjeri. Ko žrtvuje psihički i tjelesni integritet za neko drugo dobro, tome će biti sve gore.
Djeca, a iza njih žene, su najviše ugroženi u pogledu mogućnosti odbijanja nasilja od sebe. Moramo im pomoći, biti im prijatelji, zaštitnici.

Žena ne treba da preuzima teret koji ne treba da nosi, koji je tuđ,a podrazumijeva se da preuzme teret koji joj pripada, jer prava donose obaveze i opterećenja – samo je bitno svjesno i odgovorno ih prihvatiti.
Ako npr. neko pomoću braka želi da popravi materijalni položaj – da se okoristi, umjesto da izabere približno ravnog sebi, taj sam sebi postavlja tutora, i moraće ga trpjeti.

Muškom rodu potrebna je svojevrsna resocijalizacija, da bi pobijedili predrasude protiv ženskog roda.
To nije lak posao, ali njegovi plodovi opravdavaju svaki trud.
Tako bi od nekakvog (umišljenog) rivala dobili saborca, i svima bi bilo bolje i lakše.
Naravno, sličnu poruku bi trebalo uputiti i ženskom rodu, ali nije prikladno da ja, budući muškarac, to poručujem. Ova poruka mora doći iznutra, od onih koji dijele položaj s nama. A najbolje je da taj poriv dođe iz unutrašnjosti nas samih, kad nas pravilno pouči naš razum i savjest, a možda najprije ono što ne znamo tačno šta je, ali osjećamo da postoji – zovemo ga srce. Tolstoj je rekao da je glas (dobrog) srca važniji od glasa razuma. A Ivana Brlić-Mažuranić nam je na Potjehovom primjeru to lijepo objasnila.
Ne dozvolimo da nas snađe Potjehova sudbina…

Postavlja se pitanje – može li ijedna žena, od rođenja do smrti, provući se kroz život a da nikad ne požali što je žena – zbog odnosa drugih prema njoj?
Prvu nepravdu koju može doživjeti a da to i ne zna, još dok je u majčinoj utrobi ili odmah nakon što dođe na ovaj svijet – hoće li njeni roditelji biti razočarani kad čuju da je dijete žensko?
Samim time ona je neželjena na početku svog života, predstavlja nekakav višak.
Pri ovome roditelji, a posebno očevi, ni ne znaju zašto žele muško dijete. Hoće li ih sin više usrećiti ili pomoći im u životu?
Roditelje čije sam nasljednike branio pred sudom, u 99 % slučajeva unesrećivali su muški potomci.
Muškarci su grublji i bezobrazniji, što pokazuju još u dječjem uzrastu, muškarci su više skloniji svakom nasilju, slabiji su đaci, izazivaju više povreda i smrti (od učešća u saobraćaju do učešća u ratovima), više lažu, kradu, varaju…

Potčinjeni položaj žene, osim fizičke i finansijske nadmoći muškarca, možda se može objasniti njenom nježnijom prirodom, koja generiše na stidljivost, poslušnost i trpeljivost. Svako bi bio poslušan pravednom gospodaru, ali zlog slušati je užasno.

Žena je ta koja mora da se probudi i osvijesti.  Majka vaspitava i muškarce i žene – ne smije ih razmaziti.

Diskriminacija, iako negativna, neljudska, ima neku logiku, računicu, svrsishodnost. Ali, postoji (u nas) diskriminacija koja je iracionalna, ali ima duboke korijene – stvara je mržnja prema onom što je različito.
Takva osjećanja imaju odlike svojevrsne bolesti; ona, iako neprijatna i za okolinu, najviše smeta samoj osobi koja je od nje oboljela, često neizlječivo.
Srijećemo jedan oblik ove bolesti u vidu muškog ili (rjeđe) ženskog šovinizma. Individualna je stvar kako je do takvog stanja svijesti došlo – traume mladosti, nezadovoljstva starosti…

U većini slučajeva, lakše je biti muškarac, nego žena. To je činjenica.
Htjeli mi to priznati ili ne, većina roditelja se više raduje muškom djetetu nego ženskom. Malo ko bi to priznao, ali je istina.
Evo ja priznajem – drago mi je što su moje dvoje djece muškog pola. A razlog je što je i njima i meni s njima tako lakše. Ne mora da bude, ali u većini slučajeva jeste lakše, i tako se prema tome i odnosimo.
Volio bih da dođe vrijeme, u kojem će život funkcionisati tako, da ne bude razlike. Da ambijent življenja u svim njegovim aspektima bude takav da ne bude više te razlike, te gadne nepravde koju činimo ženskom rodu.
Ima, ipak, izuzetaka u pogledu priželjkivanja pola djece – evo ja sam bio prvo dijete mojoj majci, a ona je željela žensku bebu. Moje ime je preinačeno od prvobitno planiranog imena, koje je dato po splitskoj umjetnici Zdravki Krstulović. Neki prijatelji mi kažu da čak ličim na nju, što je neobično. A ja mislim da sam naslijedio crte lica od bake Danice, očeve majke. Dok za ostale osobine vjerovatno mogu samo da sanjam kako ličim na nju…

Ugnjetavan muškarac ugnjetavač je onih koji su mu podređeni, a ugnjetavana žena, valjda zbog svoje blagorodnije prirode, ne funkcioniše tako. Inače bi djeca bila zlostavljana i postala bi nepodnošljiva i sebi i drugima.

Manimo se prazne priče, licemjersvta. Bitno je pomoći najugroženijim među nama. Ako se neko ko je teško bolestan godinama mrcvari u prevozu sa sjevera naše zemlje do Podgorice na terapiju, umjesto da mu se obezbijedi u njegovom mjestu (od para u budžetu potrošenih za čist luksuz – npr. za dovođenje pjevača iz inostranstva da nama zdravima pjevaju), kakve veze ima je li u pitanju bolesnik ili bolesnica? Svaku normalnu osobu koja to gleda, zaboljeće duša podjednako u oba slučaja…

Većina žena koju poznajem su dobre osobe, kao i većina muškaraca. Ne smiju dozvoliti da se glože međusobno. Žena čuva posao, trpi, čuva brak, trpi, nema gdje…

Nepravde u prošlosti postoje, ali se sada ne mogu ispraviti,  bitno je da se ne ponavljaju. Za njih nemamo koga sada kriviti. Možemo jedino zamjeriti onima koji nepravdu ne priznaju. To je manjina, a većina, u ovom kontekstu govorimo o većini muskaraca u našem savremenom drustvu, nema dilemu da žena, osim što po svakoj logici nije vrijedna manje nego muškarac, ima u zivotu težu biološku ulogu od muškarca, koju su joj priroda i sudbina namijenili, a tradicija joj je pridodala teret svakodnevnih kućnih aktivnosti i staranja o djeci. To je možda imalo opravdanja u nekim ranijim vremenima, kada je muškarac imao njemu svojstvenu ulogu težaka i ratnika, dok danas ženinu tradicionalnu ulogu, izuzev čina trudnoće, rađanja i dojenja, može podjednako obavljati muškarac. Naravno, ukoliko hoće, jer nije lako a ni potrebno tjerati nekoga da radi nešto što iz nekog razloga ne želi. Primjera radi, ko nema para da plati druge da mu obavljaju određene poslove (čišćenje, spremanje, pranje, peglanje, pravljenje jela), a ne želi sam da to radi, taj bi po logici morao živjeti bez udobnosti i prijatnosti koje rezultati navedenih aktivnosti donose.

Žene bi, kao polovina biračkog tijela, trebale uticati u smjeru promjena, pa im u to ime poručujem isto što i heroina demokratije Olimpija de Guž:
– Ženo, probudi se!
Moj lični utisak je da su žene manje podložne tzv. pranju mozga (moguće zbog manjka slobodnog vremena koje bi upotrijebile za prikupljanje podataka plasiranih u svrhu oblikovanja biračkog tijela), tj. stranačkom i ideološkom nastrojavanju.
Većina muškaraca ne glasa ,,hladne glave”, a vi budite mudrije, pa ne glasajte one vođe koji će vam donijeti podjele, siromaštvo i rat, nego one koji će raditi na postizanju građanskog mira i tolerancije, te unaprjeđenju materijalnih uslova življenja stanovništva.
U mojoj viziji idealnog – oni koji se usuđuju da budu narodni vođe, ne bi smjeli uveče leći da spavaju, ako nijesu uvjereni da svaka osoba u državi ima gdje da legne, i da neće leći gladna.
Inače, demokratija ne postoji da bi postojala, nego da bi ljudima bilo bolje nego što im može biti bez nje – u tiraniji manjine.
I tu se vi žene čuvajte – da naglašena zaštita vaših prava ne bude paravavan kojim neko, između ostalog, maskira svoju tiraniju. I dok se vi, neraspoložene zbog nezaposlenosti ili male plate, svađate sa vama najbližim muškarcima (koji su u istom nezavidnom položaju kao vi, i nervozni zbog toga), dotle neki vama daleki muškarci, koji su direktno ili indirektno krivi za vaš loš položaj, uživaju u materijalnom blagostanju.

Više uzajamnog ljudskog poštovanja, više demokratije, više radnih mjesta, bolji uslovi za rad, poštovanje prava radnika, veća i pravednija socijalna davanja, pravično oporezivanje, više suzbijanja diskriminacije, podjarmljivanja, nepoštovanja ljudskih i radničkih prava, uzurpacije prirodnih, državnih i društvenih resursa i zagađivanja životne sredine, a sa druge strane – manje uniženih, poniženih, eksploatisanih, frustriranih, oboljelih jedinki… Dakle, jedan pravedan odnos između ljudi, a državne uprave i poslodavaca prema stanovništvu.
Napori u ovom smjeru vode blagostanju naroda, čija polovina su žene, koje su, ponavljam, polovina i biračkog tijela, i imaju i pola odgovornosti za boljitak svih nas.

Ponekad žene voljno same preuzimaju dio tereta – tuđe obaveze koje ne moraju one završiti. Problem je kad nekoga naviknu na to – majka navikla sina (djecu), partnerka to isto prihvatila i nastavila, olako u stanju zaljubljenosti, što joj je tad bilo i zadovoljstvo, a kasnije joj dosadilo.

Imamo i takve žene, koje su po prirodi, vaspitanju, navikama (…) krajnje trpeljive, i s dobrom voljom nose svoj teret, ,,učinjene su” maksimalno, pri čemu im ne samo muškarci, već i žene iz njihovog okruženja rado prepuštaju svoje obaveze, ali to ne znači da ih treba opteretiti do krajnjih granica izdržljivosti.
Među njima ima i onih (ovo se odnosi na osobe oba pola) koje prividno dobro podnose nošenje tuđeg tereta, ali u sebi pate, i prije ili kasnije doći će, osim štete koju samoj sebi takva osoba nanosi, i do konflikta nje i onih kojima preko mjere pomaže. Tj. pokajaće se, tim prije ako izostane zahvalnost, i osjećaće se iskorišćeno.

Žene moraju biti asertivne (ovo je jedna moderna, ali mnogo korisna riječ) po svim pitanjima, po svaku cijenu. Svaki dan, svaki sat i minut odlaganja uzimanja gorkog lijeka, dovešće nas do još težeg stanja. U tom dijelu svaka žena mora da se izbori za sebe, a društvo (država) mora da je zaštiti i podrži u tome, da spriječi nasilje koje promjena njenog ponašanja može prouzrokovati.
Radi se o eliminaciji nepotrebne patnje, nepotrebnog tereta.
Ako majka, supruga ili sestra mora da brine (osjećajna je), je li neko ko je odrastao zdravo stigao negdje, ne mora baš sve što mu treba da mu ona spremi za taj put.

A možda bi se (bar pojedine) žene iznenadile reakcijom u smislu da bi ista izostala – da neki muškarac ne bi ni posebno ni primijetio kad bi njemu bliska ženska osoba prestala da mu stalno bude na usluzi, a nekima bi možda i laknulo što ih više niko ne ,,dvori” i non-stop ne pripituje treba li im što!

A i muškarac će se ljepše osjećati kad ne bude živiokao parazit, jer mu to ruši dostojanstvo više nego obavljanje ,,ženskih” poslova – bar moj osjećaj za dostojanstvo meni tako govori.

U prirodi je čovjeka da mrzi onog koga je povrijedio. Možda su zato toliko u prošlosti tovarili na ženska pleća, bremena i prava i psihološka – od kojih je najteže unižavanje dostojanstva.

Majka je jedini prijatelj bez interesa. Ali nije samo majka požrtvovana. Nikad u krugu zatvora, gdje sam često kao advokat boravio već skoro dvije decenije, nijesam primijetio muškarca kako nekome nosi neke stvari ili hranu, već majke, sestre, supruge i djevojke nose ogromne kese voljenim nevoljnicima…

Takođe, u svojoj praksi sam se uvjerio da, kad su roditelji nezadovoljni djetetom, otac se mnogo lakše distancira od njega, i fizički i emocionalno, dok ga majka, pa makar prinuđena i na fizičku distancu, i dalje voli, ne napušta ga nikad, bukvalno do svog zadnjeg daha…

U drugoj polovini 20. vijeka bilo je užasnih nepravdi povodom razvoda – krivica za razvod se utvrđivala od strane suda, i uticala na odluku o tome kome će se povjeriti zajednička djeca. Dovodili su se lažni svjedoci ženine preljube (lično znam konkretne slučajeve), i tako je majka odvajana od malog djeteta, ponekad da ga više nikad ne vidi. Neshvatljivo mi je, pogotovo kao mlađem, bio taj postupak da se majci pričini tako strašna patnja, aminovana od države. Takva saznanja su vjerovatno uticala na moju želju da postanem advokat, ali u suštini nijesam zadovoljan onim što sam u tom smislu postigao…

U nekim ličnim ispravama do skoro je stajalo samo ime oca, tako je bilo u raznim registrima, školskim dnevnicima. Znam za slučaj djevojčice koja je ismijavana od ostalih đaka, jer joj je u dnevniku stajalo ime majke u rubrici namijenjenoj imenu oca, koji je bio nepoznat (nije htio da prihvati da makar formalno bude upisan kao roditelj svojem djetetu)…
Sad u evidencijama koje državni organi vode piše ime roditelja, ili i oca i majke – konačno se neko dosjetio…

Bitno je da svi (bez obzira na pol ili neku drugu ličnu osobenost) imaju ravnopravan tretman pri zapošljavanju, odnosno da za isti uloženi rad dobijaju istu zaradu.
Takvu logiku zaista prate propisi, a najvećim dijelom i praksa, osim kad je u pitanju tzv. rad na crno – tu imamo kategoriju poslova koji se rade za drugoga, koju praktično pokrivaju samo žene – održavanje higijene stambenih i drugih objekata, kućni poslovi (pranje, kuvanje, peglanje), a posebno čuvanje djece…
U slučaju ovih radnica redovno se ne primjenjuju propisi koji se tiču socijalne i zdravstvene zaštite, tj. ostvarivanje njihovih prava u vezi sa radom, koja država inače garantuje, jednaka je nuli.
Decidnije – država im ta prava garantuje, ali apsolutno ne ispunjava svoju garanciju.
Obično su u pitanju osobe koje nijesu uspjele nigdje drugo da se zaposle, pa rade ono što im se nudi, da bi obezbijedile (bolju) egzistenciju kako sebi, tako i članovima svoje porodice. One će u jednom trenutku, kad zbog starosti/bolesti, postanu nesposobne za rad, biti bez ikakvih prihoda i zavisiće samo od svoje porodice i eventualno socijalnog programa koje tada društvo bude predvidjelo za nezbrinute osobe – izvjesno je u pitanju nimalo udobna varijanta finansiranja življenja.

Da ne pominjemo kako se na štetu i radnica i radnika zloupotrebljava institut ugovora o djelu, te beskonačno produžava ugovor o radu na određeno vrijeme, uz namjerno planirane povremene raskide, a kako bi poslodavac zaštitio svoje interese, zloupotrebljavajući propise.
U društvu ovih pojava je i odavno prisutno davanje dijela zarade ,,na ruke”, što je bila praksa ne samo manjih ,,privatnika”, već i većih firmi, pa čak i banaka u našoj zemlji. Ovime bi trebale da se pozabave ne samo nadležne inspekcije, nego i organi krivičnog gonjenja.

Osim nepotrebnog stajanja u trgovinama, koje je, primjera radi, u Francuskoj zabranjeno prije više od sto godina, primijetio sam da radnice u maloprodaji nemaju pauzu, kao i da nemaju ograničenje u radnim aktivnostima – jedne te iste radnice u toku jednog radnog dana obavljaju i posao prodavačice, i fizičke poslove (unošenje robe u prodajni objekat), i održavanje higijene…

A onima koji se zalažu za ukidanje slobodne (makar) nedjelje za zaposlene, treba uslišiti želju i uvesti im (samo, dakle, njima) radnu nedjelju do penzionisanja. Pa ako je i direktor – neka presjedi u kancelariji taj dan!
U vezi s ovim neshvatljivo je i uznemirujuće da je ranije bilo tako, i trebalo bi sve koji su radili nedjeljom obeštetiti retroaktivno za svaki taj neslobodan dan, koji je morao biti slobodan.

Žena je, dakle, i dalje u diskriminisanom položaju na poslu i prilikom zapošljavanja; ženi se ,,ne vjeruje” dovoljno u onome što radi; žene se i dalje na intervjuima za zapošljavanje pitaju da li planiraju da zasnivaju porodicu.
Znači, diskriminacija žena je itekako prisutna pri zapošljavanju, tj. prednost imaju muškarci, jer oni neće koristiti trudničko ili porodiljsko odsustvo.
Mada, moramo priznati da u našoj državi, u odnosu čak i na Zapad, zakonom predviđena prava trudnica i porodilja nijesu mala. Ali, možemo mi to i bolje, tj. ulagati mnogo više u djecu, naše najdragocjenije blago, a time olakšati život ženama.
Uslovi u porodilištima moraju biti najbolji mogući, kao i tretman trudnica i dojilja, pri čemu mislim na odnos medicinskog osoblja, koje mora biti pažljivo probrano.

Porodilište bi trebalo fizički izmjestiti iz bolnice (ja ga zamišljam kao zgradu u nekom lijepom prirodnom ambijentu), jer je u bolnici stalno prisutna mikrobiološka opasnost…

Posebnu naknadu ženama majkama država treba dati bez obzira na broj djece – da ne bi došlo do situacije da nema naknadu ona koja je rodila nekog naučnika ili dobrotvora, a dobije je majka tri drumska razbojnika.
Takođe, ona sa troje djece ima tri puta više šanse da se neko od njih okrene na nju u starosti…

Žene su kod nas definitivo bolji đaci, čemu svi koji su išli u školu mogu svjedočiti; da li to jer su marljivije od muškaraca, ili ovi imaju manju inteligenciju, teško je zaključiti. Testovi inteligencije koji se organizovano u svijetu sprovode zadnjih decenija ne pružaju podatke koji bi dali prednost bilo kojem polu.

Ženama teško pada činjenica da se njhov rad kod kuće uopšte ne cijeni, odnosno da to niko ne primjećuje, iako je u pitanju veliki i svakodnevni posao.
Naročito su opterećene one  koje se staraju o djeci, a znamo koliko je bitna uloga majke vaspitavanju, jer im je otežano da tu ulogu posvećeno obave ako su zaposlene, jer rade puno radno vrijeme…
Dakle, bilo bi veoma korisno da se majkama (mlađe) djece omogući skraćeno radno vrijeme, uz subvenciniranje od strane države.

Kako rasteretiti ženu do pravedne mjere? Nešto bi moralo preduzeti društvo, a morala bi i žena sama tome težiti, u mjeri koliko su lične slobode i prava u rukama jedinke…

Zbog ženinog trpljenja trpe i muškarci, i to baš oni najbolji, najuviđavniji muškarci (a ni on ne može da otvori oči do kraja, prosto mu se ne dâ, znam to po samom sebi), jer imaju pored sebe nezadovoljnu ženu, ženu koja nije vesela, koja nema ni volje ni vremena da se druži sa njim kako treba.
Ili takav muškarac nema ženu nikako – pa za čuditi se da još postoji neka  koja zaista želi brak (ili zajednicu) pod do sada uobičajenim uslovima – da dobrovoljno pokloni svoju slobodu, a zauzvrat dobije ulogu doživotne služavke mužu i djeci, ali neplaćene služavke, vrlo često ,,nagrađene” potpunim nepoštovanjem, često omalovažavanjem, a ponekad i batinama…

Dakle, ostaje vam da se borite za ono što vam pripada, ali ravnopravnost će (možda) tek vaše daleke potomke dočekati.
I ne popuštajte ni za milimetar, inače se odmah pogoršava vaš položaj.
Budućem supružniku odmah reći – ne volim kućne poslove, ali moraju da se rade, pa ko prije stigne, neka ih radi.
Ja kao muškarac možda ne umijem da spremam sva jela kao moja žena, ali da čistim, perem, peglam – pa to može svako, ko je pokretan. A ko neće da se ponizi, neka plati da mu to neko radi. A ako nema da plati – neka živi sam sa sobom, u smeću oko sebe…

Od društva se često zanemaruje porodično nasilje nad ženama. Statistika pokazuje da je iz godine u godinu sve veći broj slučajeva tog nasilja, ali i da veliki broj slučajeva ostane neotkriven zbog straha da se isto prijav. O tome se zadnjih godina dosta govori u javnosti, ali i dalje je zaštita nedovoljna, što pokazuje praksa, koja nije na zavidnom nivou u našoj zemlji.
Znam za slučajeve pojedinih žena, koje su trpjele određeno nasilje slabijeg intenziteta (ali ipak nasilje sa elementima krivičnog djela), koje su pojedinci u organima krivičnog gonjenja ubjeđivanjem odvraćali od podnošenja krivične prijave, što je nedopustivo.
Inače, ženama koje trpe psihološko ili fizičko nasilje u porodici je malo toga na raspolaganju, da bi mogle sebe (i djecu) odvojiti da samostalno žive, odnosno socijalni programi za tu svrhu, i uopšte potpora društva, bi trebali da budu puno bolji.


U nas je stanje takvo da skora svako zloupotrebljava svoja prava – malo uprava na štetu građana, građani na štetu države i drugih građana. U svemu tome najviše trpe najpošteniji (nebitno jesu li svojevoljno pošteni ili im drukčije ne može biti) – oni koji su najmekšeg obraza. A među njima je definitivno veći udio žena.
Čije nepoštenje prema njoj, ne fer odnos pogađa takvu ženu? Onih sa kojima je svakodnevno u interakciji, uključujući i neke žene (na rukovodećim i sličnim pozicijama), koje su u prilici da utiču na kvalitet  života drugih. Ali, uglavnom su to muškarci – iz porodice, nadređeni na poslu, oni koji donose i sprovode društvena pravila. 

Malo koji muškarac, što je donekle i razumljivo, shvata u potpunosti položaj žene; ni one koju voli – jer ne nosi njen teret.
I ako shvata, uviđa, rijetko prihvata dio tog tereta na sebe, a čitav nikad. Žene su za to krive u smislu što ćute i trpe – naviknu muškarca na privilegovan položaj, žrtvuju se, a to je kasnije teško ispraviti.
Muškarac može da radi sve što i žena, osim da rodi i doji. Sve ostalo može, ako hoće ili ako mora. Nekad on hoće, ali najčešće mora, jer nema ko drugi da radi kućne poslove, čisti za njim, sprema mu hranu, pere, pegla, podiže mu djecu – koja sve to gledaju. Ženska djeca shvate, gledajući svoju majku, da je žena domaćica i da je to nepromjenljiva sudbina. Tako shvate i muška djeca. Njih same majke često odbijaju od ,,ženskih” poslova.
Ali, stvari se mijenjaju – moj djed nije radio kućne poslove, otac malo, ja više, a moji sinovi će valjda još više, i tako dok ne nestanu nepoštena pravila, koja jednu stranu guraju u nepotrebno opterećenje, iskorišćavanje, a drugu u ulogu iskorišćavaoca, parazita (što je odvratan položaj).

Muškarci se smatraju sposobnijim od žena, a da nema žena većina bi živjeli kao klošari, od same nehigijene bi se razboljeli…

Majke, osim da vaspitavaju svoju djecu u duhu vrline, treba da ih nauče da obavljaju sve poslove iz domena staranja o samima sebi i budućoj svojoj djeci.

Od ravnopravnosti žene i muškarca bi svima nama bilo bolje.
Osim izostanka onog neprijatnog osjećaja – biti privilegovan bez osnova, koji smeta svakoj časnoj osobi, i osim prijatnosti koja dolazi od vesele majke, žene, sestre (…), ima još mnogo manifestacija tog boljitka.
Uzmimo jedno odjeljenje đaka, kao ono u kojem smo svi bili u osnovnoj školi. Otprilike je pola djevojčica, pola dječaka (tako je otkad se neki moćan muškarac konačno sjetio da je dobro da se i ženama omogući obrazovanje).
Govorim sa aspekta dječaka, budućeg odraslog muškarca. Često mu je potrebna pomoć u savlađivanju školskih obaveza, koje (subjektivno) terete đaka ne manje nego odraslu osobu njene obaveze.
Ko pomaže tom dječaku u većini slučajeva?
Muškarac neki?
Neće biti.
Pomaže mama.
Pa zar tata nije pametniji, više o svemu zna itd.?
Evo neka svako odgovori za sebe.
Možda tata nema vremena, možda mama ima više slobodnog vremena?!
A iz odjeljenja ko bi mu bolje pomogao, kad dječak nešto ,,zapne”; ko bolje zna oko učenja, domaćih zadataka i slično – u prosjeku – drugi dječaci, ili djevojčice?
Ne mislim samo na intelektualni rad u vezi sa učenjem, nego i na manuelni – za krasnopis treba uvježbana ruka, kao i za crtanje i slikanje, a tu su i razni školski ručni radovi.
U mojem odjeljenju su za sve pomenuto sposobnije bile djevojčice, ne znam tačno kako je bilo i kako jeste  u odjeljenjima vas ostalih nekadašnjih i sadašnjih đaka.
I šta s tim?
Bio sam dječak, pa sam odrastao. I sad mi konstantno treba pomoć nekoga, ko je u nečemu stručniji od mene (jer smo svi neznalice, samo u različitim stvarima).
Ali, ja za tu pomoć sada podozrijevam žene, ja uglavnom tražim pomoć muškarca.
Zašto to radim?
Zašto radije biram muškarca?
Ne znam. Jer da znam, ne bih to radio. Tačnije, koristio bih logiku ili iskustvo, a ne oslanjao se na predrasudu da su muškarci u svemu sposobniji. Jesu u ponečemu, kao i žene što su u nečemu drugom, ali ne i u svemu.
A smatra se da jesu u svemu, i ako žena radi neki posao koji makar liči na posao koji je poželjan da se radi, on je njoj dopao vjerovatno zato što nije neki muškarac (dovoljno kvalifikovan za njega) bio zainteresovan, tj. imao je neku drugu, bolju opciju.
I tako ja, muškarac, i moj muški rod, znajući ili ne znajući, htjeli neki to od nas ili ne, imamo na tržištu ponudu roba i usluga, koja je gora nego što bi bila ponuda koju bi proizvelo stanje u kojem ne bi bilo predrasude da je žena manje sposobna od muškarca.

Ovo se odnosi na sve korisnike usluga, i na muškarce i na žene, jer u suštini svi imamo pomenute predrasude prema ženama u navedenom smislu. Ali ako nas predrasuda vodi pri odluci – rijetko kad ćemo odlučiti ispravno, tj. trpjećemo štetu.
Žene svakako manje diskriminušu druge žene na ovaj način, ali ni njima ni nekima od nas slobodoumnih muškaraca to ne pomaže mnogo, jer se stanje u društvu formira shodno djelanju većine.
Tom stanju se prilagođavaju žene koje tek biraju svoje životno zanimanje i, logično, izbjegavaju rizik. A rizik je veliki.
Ipak, imamo žene pregaoce. Ne mislim samo na one koje su, osim lične sposobnosti birane i ,,po ključu”, da bi se ispunila zastupljenost (i tako, na neki način, neke od njih bile onemogućene da i bez takve podrške dođu do onog što zaslužuju, što bi im bio veći uspjeh), nego mislim na one koje su se mučile i muče se, a neke i uspijevaju, da poštenim radom, na bilo kom polju, pokažu da nijesu manje vrijedne, da nijesu manje sposobne, da zaslužuju više i bolje, da ne dozvole da budu potisnute, da ne budu poštovane. One razbijaju predrasude, one pomažu svim ženama, sadašnjim i budućim (ispunjavaju i snove svojih pretkinja) da mogu lakše doći do mjesta koje im pripada. A ne da im neki manje sposobni muškarci to mjesto uzimaju. Jednako sposobni neka ga dijele, više sposobnima neka je sa srećom. Ali manje sposoban ako ga uzima, to nije sreća ni za koga.

Tako reći sva imovina u zemlji je u rukama muškaraca. Ko ne vjeruje, neka pogleda katastarske podatke. Uzrok ovome je i dosadašnje odricanje žene od nasljeđivanja nepokretnosti. Ta se praksa mijenja, ali sporo.

Ova činjenica drži ženu u nepovoljnom položaju, pogotovo kada prema njoj postoji neljudski odnos vlasnika nekretnine u kojoj ona stanuje – najčešće supruga. Ponekad je to čini pravom zatočenicom, čiji je položaj za žaljenje. A djeca, koja u takvim slučajevima (nesloge roditelja) posebno trpe, su takođe karika koja ženi ne dozvoljava da napusti zajednici.
Ovo su ipak rjeđi slučajevi, ali u većini slučajeva supruge bar u$nekoj mjeri trpe više nego što bi morale.
Ovo će me sve žene razumjeti, jer već znaju da je tako, a muškarci ne svi. Mada, kad se čovjek pogleda u dušu, ipak osjeća da je nepravedan prema nekome bio – nema toga koji nikad nikone ništa loše nije učinio, osim djece.
Ali, kada to osjeti, neko će postati još gori onome koga je povrijedio, jer je to u ljudskoj (zloj) prirodi. A neko će pokušati da ispravi grešku, i po tome se ljudi razlikuju.

Većini žena fali sloboda, da bi uživale u radosti življenja. Još kao djeca sputane su u igri, druženju i zabavi, dok se dječacima daje više slobode, što im je psihofizički zdravije.
Poznajem muškarce, mada ih je sve manje, nadam se,  koji su nastavili da žive kao momci nakon zasnivanja zajednice sa ženom, tj. ne savijaju se kući, dok svojim ženama ne daju da pređu ni preko praga bez neke opravdane potrebe.
Odrasle žene, pogotovo udate, i da imaju malo slobode, nemaju ni slobodnog vremena za sebe. Danas je žena opterećena kućnim poslovima i podizanjem djece, ali i zarađivanjem, tako da su u nepovoljnijoj situaciji nego žene u prošlosti.
Što se tiče one još važnije slobode, koja se odnosi na integritet ličnosti, tu su porodične žene često ugrožene.
Radile – ne radile, zarađivale – ne zarađivale, potčinjene su muškarcu, koji joj se nameće kao starješina, umjesto kao partner.
Mnogi parovi se nekako i slažu, dogovaraju, ali kada dođe do mimoilaženja u stavovima pri donošenju i najbezazlenijih odluka – muškarac primjenjuje (makar) psihičku agresiju i odlučuje suprotno ženinoj volji. Ovakvu matricu ponašanja on obično (i nesvjesno) preuzima od svog oca.
Takvim omalovažavanjem muškarac kvari odnos sa svojom životnom saputnicom, umjesto da uživa u obostranom poštovanju sa osobom koja mu je, uz roditelje, izvjesno najveći dobrotvor u životu.
Naravno, u takvim situacijama i žena mora biti pametna, posebno sa razmaženim muškarcima, ali ima i takvih da je nemoguće imati sa njima zdrav psihološki odnos.
Zbog toga žene moraju krajnje pažjivo birati partnera za zajednički život, a posebno za oca svoje djece.
Greške po ovom pitanju često se čine u stanju zaljubljenosti, koja se inače iz nekog razloga shvata kao ljubav, iako je daleko od nje. Zaljubljenost je privremeno pijanstvo, u toku kojeg se ne smiju donositi važne životne odluke.
Kada dođe otrežnjenje, često je kasno i šteta po nekoga je neminovna.
Zajednicu, tj. brak je lako razvesti, ali on time ne nestaje kao da ništa nije bilo – ostaje olupina braka, koja nas u nekoj mjeri prati kroz dalji život.
A da ne pominjem uticaj na djecu.
U vezi sa ovim žene su daleko ugroženije, kako svakodnevnim obavezama – čuven je (i skoro bolan) izraz samohrana majka, tako i zamjerkama licemjerne okoline. Za razvedenog muškarca ta ista okolina nema skoro nikakvu primjedbu, niti mu to umanjuje ugled (što je i normalno), dok za razvedenu ženu u pokvarenim očima okoline je razvod velika sramota, i za nju je odavno tu i posebna riječ – raspuštenica.
A da ne pominjem termin za ženu, ne mislim uopšte na neke naročito promiskuitetne, koje mijenjaju partnera u mjeri koliko to radi većina muškaraca. Pojedini je muškarac koji tako kvalifikuje određenu ženu, a ima daleko izraženije takvo ponašanje kao i njeno, ponosan na sebe i veliki je frajer u društvu…

Žene, ne dajte na sebe.
Djevojčice, nijeste manje vrijedne od dječaka, nemate od čega da se stidite, naprotiv.
Vidite da ste u prosjeku bolji đaci, dakle pametnije ste i marljivije, savjesnije i odgovornije.
Zašto bi se to promijenilo kad odrastete, zašto bi muškarci obavljali bilo koji posao bolje od vas?
Jedino zato što smo svi navikli da tako bude.
I žene i muškarci, ne birajte po polu kad tražite stručnjaka.
Majke, sestre – ne pravite debile i parazite od muškaraca. Ne činite im medvjeđu uslugu.
A vi, partnerke muškaraca, djevojke i životne saputnice, prevaspitavajte ih, ako nijesu dobro vaspitani. Ne budite besplatne kućne pomoćnice – niko vam to neće cijeniti, samo će vam se više obaveza, i neminovno ćete jednog dana požaliti i pokajati se, prokleti svoju žensku sudbinu.
Oni koji su ispovijedali ljude na samrti, znaju šta im je najteže, zbog čega su najviše žalili – to što nijesu živjeli svoj život kako je njima odgovaralo, kako su željeli. Žrtvovali su svoju životnu radost, a zahvalnost za žrtvu je izostala. Ne dozvolite to sebi.

Ne zloupotrebljavajte nadmoć, kad je prema nekome imate, kao što je ona zloupotrebljavana prema vama od pamtivijeka, nego budite pravične.

Birajte dobre ljude za očeve svojoj djeci, jer to je, osim pravilnog vaspitavanja djece, ključ za poboljšanje osobina kod pripadnika našeg društva…

Ženama čestitam praznik.
A u ime muškog roda – hvala vam, žene, supruge, sestre (…), što nas volite, trpite, praštate; pomažete nam i više nego što treba, a neuporedivo više nego što zaslužujemo.
Hvala, majke, što teško breme materinstva iznosite; što najveću ljubav i požrtvovanje, za koju je ljudsko biće sposobno, isijavate. Ta je ljubav ono što je najviše oplemenilo našu vrstu, pa tek onda rad itd. (nauka i ne pominje emocionalnu evoluciju).
Majčino, odnosno žensko srce, ženska nježnost, je buktinja svjetlija od sunca, na kojoj se grije duša ljudskog roda.
Bez te toplote bismo bili bezumni i bezosjećajni divljaci.
Kroz tu nas ljubav ona sila, koja je sve stvorila, zadaja snagom da iz zemaljskog blata duhovno rastemo ka zvijezdama…