Zelenim visovima od Lovćena do Mirca


Piše: Božidar PROROČIĆ, kniževnik i publicista



Četvrtak, 11. 04. 2024. godine, svanulo je suncem okupano Cetinje. Očekujem kolege iz JPNPCG: Aleksandru Vujović, Marinu Kojović, Vanju Pavićevića i Saru Laličić da pripremimo prezentaciju staze vuka koja vodi od Ivanovih korita kružno ka poznatom podlovćenskom katunu Dolovi. Moj pogled uvijek uprt ka Lovćenu. Zajedno sa kolegom Igorem Kokotovićem sam već ranije izašao na Lovćen i sa nestrpljenjem očekujem njihov dolazak. Dan je bio savršen: topao, sunčan, bez daška vjetra, kao stvoren za avanturu koja je samo nama poznata. Vegetacija na Lovćenu, osim po kojeg stabla bukve, kaćuna i divljih zumbula, još nije krenula. Oko devet časova ujutro stižu moje drage kolege iz Podgorice, zajedno sa službenikom NP-Lovćen, Miodragom Bogdanovićem. Odmah krećemo u obilazak staze vuka kako bismo zabilježili toponime, priče, sagledali cjelokupno stanje staze i razmijenili ideje, sugestije,  različite poglede i razmišljanja. Pred nama je dan istraživanja i otkrivanja: od šumovitih predjela preko bistrih izvora do zelenih livada koje nas vode kroz srce Lovćena. Naša misija je jasna – osvježiti i obogatiti znanje o ovoj stazi, kako bi svaki posjetilac mogao doživjeti njenu punu ljepotu i značaj.

Službenici JPNPCG na stazi od katuna Dolovi do Mirca

Nakon što smo se vinuli stazama Lovćena koje se vijugaju kroz tek započete boje proljeća, zaustavljamo se na jedinstvenom mjestu poznatom kao Vjetreni mlin. Sa ovog izuzetnog mjesta otvara se zadivljujuća panoramska slika: pogled seže do katuna Dolovi, koji leži umiven jutarnjom rosom, a u daljini poigrava azurno plavetnilo crnogorskog primorja sa svojim vijugavim talasima Vjetreni mlin je mjesto đe priroda pokazuje svoje moćne kontraste. Ovđe, đe se zemlja uzdiže visoko iznad mora, uvijek su prisutni snažni udari vjetra. Oštri, hladni naleti sa planine spajaju se s toplim, mirisnim mediteranskim povjetarcem, stvarajući jedinstvenu simfoniju prirode. Taj spoj dvije klime, mediteranske i planinske, donosi dah svježine koji se može osjetiti samo ovdje. Katun Dolovi, tihi svjedok prošlih vremena, tek se budi iz zimskog sna. Tradicionalne nekadašnje pastirske a sada impozantne kuće, sagrađene od kamena i drveta, polako se zagrijavaju pod prvim proljećnim suncem, a okolna priroda postaje utočište za raznovrsne biljne i životinjske vrste. Iz Dolova, staze se pružaju u razne smjerove, nudeći brojne mogućnosti za istraživanje: od laganih šetnji do zahtjevnih planinarskih pohoda. Ovi putevi i staze ne vode samo kroz netaknute prirodne ljepote, već i ka znamenitim mjestima crnogorskog primorja, istorijskom Cetinju i slikovitoj Boki Kotorskoj. Svaki od ovih puteva nudi svoju priču, utkanu u kamenu i zemlju, pozivajući putnike da dublje zaroni u bogatstvo i raznovrsnost crnogorske kulture i prirode. Dolovi su poznati katun koji je vjekovima bio dom pastira i proizvođača čuvene njeguške krtole, sira i kastradine.

PUTEVIMA PASTIRA OD DOLAVA KA MIRCU

Jutro je već osvježeno vazduhom koji se spušta sa planina dok mi, službenici JPNPCG krećemo stazom koju sam odlučio predvoditi. Ova staza mi je već dobro poznata, a sigurnost na njoj moja je glavna briga. Ponio sam svu potrebnu opremu, uključujući i kosijer, nezamjenjiv alat u planinarskim avanturama. S njim lako uklanjam prepreke s puta — stare bukve koje su se srušile tokom zime i sada leže preko karavanske i pastirske staze. Dok napredujemo, staza se polako otkriva pred nama. Uz nju, susrećemo ljekoviti žuti gavez, čija su žuta cvjetna polja prava poslastica za pčele, čija zujanja dopunjavaju zvučnu kulisu ovog prirodnog okruženja. Nešto dalje, očaravaju nas i populacije divlje ljubičice koje, su procvjetale u punom sjaju u ovoj divljoj ljepoti. Dok koračamo, teren pod nogama čini se sve pristupačnijim, zahvaljujući našem trudu da stazu učinimo sigurnijom. Naša je želja da ova staza, koja spaja opštine Cetinje i Kotor, postane pravi magnet za posjetioce — ne samo za entuzijastične planinare, već i za one koji traže mir u prirodi ili jednostavno žele uživati u predivnim pogledima koje nudi crnogorsko zaleđe. Naša misija nije samo očuvanje ovog prirodnog blaga, već i njegova promocija kao destinacije koja pruža nezaboravne trenutke i duboko iskustvo povezanosti sa prirodom. Svaki korak na ovoj stazi približava nas ostvarenju tog sna, đe svaki posjetilac može otkriti jedinstvene čari i tajne koje krije ova čarobna regija.

Aleksandra Vujović službenica JPNPCG bilježi kamerom najljepše pejzaže

Kako se sunce polako pomalja iza planinskih vrhova, stižemo u katun zaselak Podždrijelo, đe su generacije Bećira provodile zimske mjesece kroz vjekove. Ovaj zaselak je utkan u stijene crnogorskih planina, skriven između uvala koje su pružale prirodni štit od oštrih planinskih vjetrova i snežnih oluja. Ova masivna, skrovita uvala stvarala je prirodnu barijeru koja je umanjivala snagu snijega koji bi inače nemilice zameo ove visoravni. Katun je izgrađen od robustnog lovćenskog kamena, svjedočeći o izdržljivosti i snalažljivosti stanovnika ovih krajeva. Temelji kuća su često činjeni od velikih, ravnih stijena, koje su osiguravale stabilnost i sigurnost domaćinstvima uklesanim u oštre planinske obrise. Kuće su zbijene jedna uz drugu, stvarajući kompaktne zajednice koje su bile lakše za zaštitu od vremenskih nepogoda i potencijalnih napada neprijatelja. Prolazeći kroz katun-zaselak, nailazimo na stazu koja vodi prema Mircu, staru pastirsku i karavansku rutu koja se vijuga kroz pejzaže kao žila kucavica ovog kraja. Vjekovima, se na tovarnim životinjama prenosili sir, krtola, bijeli mrs, kupus, drva, do Kotora,  đe se održavao živahni pazar. Trgovanje ovim dobrima bilo je vitalno ne samo za ekonomiju nego i za održavanje veza među zajednicama. U njeguškom selu Mirac, mnoge porodice iz ovog njeguškog sela gradile su svoje kuće uglavnom pod stijenama, koristeći prirodne formacije kao temelj za svoje domove. Ova praksa ne samo da je pružala dodatnu zaštitu već je održavala duboku povezanost stanovništva sa prirodom koja ih okružuje.

Miračkom stazom do cilja

BOTANIČKO BOGASTVO STAZE LJEKOVITE I ENDEMIČNE BILJKE

Dok hodamo ovom stazom, priroda nam otkriva svoje skrivene umjetničke kreacije. Pred našim očima, fascinantni panoramski pogledi se otvaraju prema selima njeguškog podvršja —Majstori, Koložunj, Poda, Čavori, i Mirac kao biserni nizovi utkani u zelenu tkaninu planinskih obronaka. Svako selo, smješteno kao pažljivo izabrani dragulj, odiše jedinstvenim karakterom i tradicijom. Sa brojnih posjeda, široki vinogradi i po neki maslinjak se proteže kao živopisne palate, đe su se decenijama najljepši plodovi vinove loze sunčali pod crnogorskim suncem stvarajući crno vino izuzetne arome i mirisa. Maslinjaci sa svojim srebrnastim listovima plešu u ritmu blagog morskog povjetarca, dok se u daljini more presijava poput čarobnog ogledala, hvatajući i odbijajući sunčeve zrake u nebrojenim tonovima plavetnila i zelenila. Dok se spustamo stazom koja se vije uz padine Štirovnika i Lovćena, svaki naš korak postaje poput uzvišene pjesme prirodi. Planine, kao vječni čuvari ovog kraja, prate nas svojim stoičkim pogledima, štiteći i inspirišući svakog putnika koji se usudi zakoračiti na ovu zemlju prepunu priča i legendi. Svaki dah svježeg planinskog vazduha, svaki pogled na ovaj krajobraz, čini nas dijelom veće, skoro mitološke priče. Ovdje, đe se zemlja susrijeće sa nebom, đe se tradicija prepliće sa prirodom, osjećamo se kao da smo na pragu otkrivanja nekih drevnih tajni, zapisanih u kamenju, vodi i zelenilu koje nas okružuje.

Panorama Boke i pogled sa staze ka Mircu

Dok se staza vijuga kroz zelene predjele, šuma bukve i hrasta medunca međusobno se smjenjuju, stvarajući idiličan pejzaž đe se blagost kontinentalnog zelenila i mediteranski dah susrijeću u savršenom skladu. Ove biljke, prilagođene na blagu klimu, stvaraju oazu mira i tišine, uvodeći nas duboko u srce prirode koja opušta i osvježava. Dok korak po korak napredujemo po mekoj, prekrivenoj stazi, čula nam bivaju obogaćena mješavinom mirisnih i eteričnih ulja. Aromatična majčina dušica, pelim, vrijesak, miloduh, smilje i crvena kleka ispuštaju svoje opojne mirise, stvarajući aroma-terapijsku atmosferu koja prati svaki naš dah. Ovi mirisi su prirodni darovi zemlje, koji nas opijaju i vode kroz putovanje puno senzualnih doživljaja. Naš put nas vodi kroz životna staništa đe su rijetke i ugrožene vrste, poput Grisebahove lale i Nježne kockavice, učestale stanovnice. One cvjetaju u šumama i svijetlim staništima hrasta, đe se krečnjački pašnjaci šire, nekad ispresijecani brojnim stazama koje su oplemenjivale ovo područje. Danas, ove površine dom su brojnim populacijama ljekovitog pelima, koji nas prati čitavim putem, kao podsjetnik na bogatu florističku raznolikost ovog kraja. Planinke sa Lovćena, čije su mudre ruke vjekovima brižljivo sakupljale ovo bilje, bile su dio tradicije koja se prenosila sa generacije na generaciju. Poznato je, kako je zabilježio putopisac Marijan Bolica, da su ljekovite trave i čajevi sa Lovćena još u srednjem vijeku bili cijenjeni i odvožene jedrenjacima na daleke morske rute. Ova biljna blaga bila su više od običnih biljaka; bila su most koji je spajao ovu zemlju sa dalekim svjetovima, noseći sa sobom priče, legende i ljekovitu snagu crnogorskih planina.

Igor Kokotović krči kosijerom put staze

PREDAH NA PANORAMSKOM VIDIKOVCU

Kako smo se izmjenjivali u zadatku čišćenja staze, naša odjeća je bila obilježena tragovima zemlje, drače, lišća i grana a umor je već počeo ostavljati svoj pečat na našim licima i ramenima. Međutim, svaki korak naše zajedničke avanture vodio nas je dublje u srce divljine, đe se priroda predstavlja u svom najčistijem obliku. Na polovini puta, odlučili smo napraviti zasluženi predah. Izabrali smo za to mjesto kameni vidikovac, prirodno uzvišenje koje se izdvajalo kao savršen prostor za pauzu. Sjeli smo na hladne kamene stijene, osjećajući kako nas blagi planinski vjetar osvježava i razbija umor. Sa vidikovca se pružao spektakularan pogled koji je obuhvatao valovite planinske grebene, guste šume i plavetnilo mora sve do horizonta, te raskošne boje koje su se skrivale u sjeni visokih vrhova i morskih talasa. Sunce je visoko na nebu igralo svjetlosnim refleksijama na listovima drveća, stvarajući igru sjenke i svjetlosti koja je oživljavala cijeli pejzaž. Ovaj trenutak predaha na vidikovcu bio je više od obične pauze; bio je to trenutak mira i tišine, prilika da se duboko udahne i zaista osjeti ljepota prirode koja nas okružuje. Dijelili smo priče, smijali se, a ponekad samo ćutali, prepustivši se tišini koja govori više od riječi. Bilo je to savršeno podsjećanje na to zašto smo izabrali ovu stazu: ne samo da bi smo je očistili i očuvali, već i da doživimo njene skrivene čari, te da kroz nju povežemo sebe s prirodom koja nas hrani i obnavlja.

Pogled na sela Njeguškog podvršja i Babinu i Velju glavu

Dok sam u tišini odmarao misli su mi neumitno lutale ka koracima naših baki i đedova, čiji su životi bili isprepleteni sa ovim planinskim predjelima. Zamislio sam kako su, baš kao i mi, svoje korake upućivali duž ovih istih staza sa Lovćena, noseći teret svakodnevice koji se odražavao u njihovim umornim pogledima i na ispucaloj koži njihovih ruku i lica.  Zamišljao sam kako se znoj, težak od napornog rada u planini, spušta niz njihova lica, ostavljajući tragove koji su se miješali sa prašinom staza koje su prelazili. Svaki njihov korak bio je odraz njihove snage i izdržljivosti, naslijeđe koje su nam ostavili kao putokaz i podsjetnik na neizmjeran trud koji su uložili u očuvanje ovih katuna i same planine. Ove staze bile su svjedoci njihovih razgovora, tihih molitvi za bolji život i  prihvaćanja sudbine koja je planinske uslove života činila i surovima i poštovanja vrijednima. Njihova prisutnost i dalje odzvanja među stijenima, koracima i stazama Lovćena, u šaptu vjetra i šuštanju lišća, kao tihi podsjetnik na generacije koje su ove puteve natapale gorkom suzom, znojem i krvlju.  Svaki put kada se osjeti težina koraka uz ove padine, prisjetimo se ne samo fizičkog napora, već i emotivnog tereta koji su naše bake i đedovi nosili. Njihova nasljeđa, utkana u svaku prasinu i kamen ovih staza, motivacija su nam da nastavimo hodati, čuvati i poštovati ovu zemlju, baš kao što su to činili oni prije nas.

Pogled na zaselak katun Bećira, Podždrijelo na putu za Mirac

Nakon kratke pauze i promjene garderobe, koja je već bila natopljena znojem od pređašnih napora, nastavili smo sa novom energijom. Ponovo smo se bacili na posao, krčeći stazu koja vodi prema Mircu. Staza je bila zahtjevna, ali naša odlučnost nije posustajala. Ispred nas, suvi potoci koji su u kišnom periodu živahni i nepredvidivi, sada su mirno ležali poput spavača koji čeka proljeće. Ovi povremeni tokovi, koji se pretvaraju u divlje bujice kad nebo otvori svoje oblake, predstavljali su prirodne prepreke na našem putu, ali i podsjetnike na snagu prirode koja se ne može ukrotiti. Naš put je bio oplemenjen divljim voćkama—jabukama i kruškama koje su cvjetale, pružajući cvejtnu utjehu za oči. Ove divlje poslastice, koje su nekad bile dragocjen izvor hrane i osvježenja za pastire, sada su stajale kao predivni simboli otpora i ljepote divljine. Sa vidikovca se otvorio prekrasan pogled na Tivatski zaliv, koji se prostirao jasno i blistavo pred nama, kao da je upravo isklesan iz kristala. Pogled na zaliv, koji se blago osmjehivao u odgovor na naš trud, bio je kao tiha nagrada za sav napor koji smo uložili. Nije bilo još mnogo do cilja. Preko suvih korita potoka smo preskakali, povremeno zaradivši koju ogrebotinu od oštrih drača, što je djelovalo kao da priroda blago pruža otpor našem prolazu, opominjući nas na poštovanje koje joj dugujemo. Dok smo se probijali naprijed, brojni gušteri su nas posmatrali sa svojih sunčanih kamenjara, kao tihi svjedoci naše male ekspedicije, pružajući nam osjećaj da smo dio nečega drevnog i divljeg.

Dok smo se spuštali stazom koja vodi od samih vrhova Lovćena, sjetio sam se Koviljke Tomić-Stanković, heroine botanike, čiji su radovi između 1970. i 1972. godine, kao i njen doktorat “Vegetacija Lovćena u Crnoj Gori“, ostavili neizbrisiv trag u našem razumijevanju ovog planinskog raja. Hodajući istim stazama na kojima je ona nekad pažljivo proučavala i dokumentovala raznovrsnost biljnog svijeta, osjećao sam se privilegovanim što mogu dijeliti ovo iskustvo makar i kroz prizmu prošlosti. Koviljka je upravo ovdje, iznad dragulja sela njeguškog podvršja, zapisivala bilješke o rijetkim i endemičnim biljkama Lovćena, čuvajući njihovu ljepotu i značaj za buduće generacije. Dok sam gledao oko sebe, mogao sam zamisliti kako Koviljka brižljivo istražuje svaki list i cvijet, dokumentujući njihove karakteristike sa ljubavlju i strpljenjem koje samo istinski stručnjak može imati. Nažalost, osjećaj da kao društvo i nacija nismo dovoljno cijenili njen rad do danas, (odavno smo pali na tom ispitu) budi u meni duboku sjetu i tugu. Koviljka Tomić-Stanković je Lovćenu donijela botaničku slavu, obogativši naše razumijevanje njegove flore, a mi smo tek na početku pravog priznavanja i vrednovanja njenog neumornog doprinosa. Nadajući se da će njeno nasljeđe biti bolje priznato, nastavio sam stazom obogaćen dubokim poštovanjem prema njenom radu i neizmjernom zahvalnošću što je svojim istraživanjima osvijetlila jedinstvene botaničke vrijednosti Lovćena. Njen duh i dalje živi u svakoj grani, listu, i cvijetu koji krase ove planine, a njen doprinos ostaje neizbrisiv u srcima onih koji cijene i vole prirodu. Suza u oku i minut ćutanja za njene sjene…

Pogled sa Pipoljevca Ševaljevića u sami suton

DOLAZAK NA MIRAC

Prolazimo stazom padinama svetih planina, svaki korak otkriva novu sliku prirode koja se pruža pred nama. Velepne kuće na Mircu djeluju kao da ih možemo dotaći rukom, a bašte, vinogradi i loza na stijenama Mirca slikaju idiličan pejzaž. Brojne ljekovite trave miluju naše korake, a sunce se polako spušta, osvjetljavajući put naprijed. Žedni i umorni, napokon izbijamo u selo ispred crkve Svetog Đorđa, koja ponosno stoji pod zakonskom zaštitom države. Tu je i izvor Sutić, čija nas hladna voda osvježava i daje nam novu snagu. Dok pijem vodu, osvrćem se na grob mog prijatelja Rada Kuševije, a tišina trenutka poprima novi značaj. Okrećem broj Radovog sina Nikole, ali telefon samo uporno zvoni (Nikola se kasnije javio). Nikola Jurić, naš kolega i službenik NP-Lovćen, organizuje povratak polovine naše malene ekspedicije nazad na Lovćen. Ja i Igor Kokotović odlučujemo prepustiti prednost našim koleginicama damama, dok mi nastavljamo naš put.

Pogled sa staze na početak Mirca i na Krimalj

Nakon odlaska dijela naše malene ekspedicije ja govorim: „Idemo, Igore, da pratimo vegetaciju dalje do naselja Pipoljevac“ kažem, misleći na susret sa našim prijateljem Vaskom (Petrovim) Ševaljevićem i njegovom suprugom, Dragicom. Dragica nas dočeka na putu, a njen osmijeh i radost susreta daju nam osjećaj kao da smo došli kući. Vasko nas dočeka jednako srdačno. Nakon višečasovnog hodanja kroz svete staze Lovćena, umorni ali zadovoljni, prijala nam je gostoprimstvo koje su nam ovi vrijedni domaćini ukazali. Tako dragocjeni trenuci u životu se nikada ne zaboravljaju. U momentima predaha, dok suton polako pada preko morskih valova, vrijeme kao da stane, a ja u svoju bilježnicu zapisujem: ,,Svaki korak koji smo prešli na stazama Lovćena i putu prema Mircu nije bio samo fizički napor, već i emotivno putovanje kroz vrijeme i prostor. Tačno na tim mjestima, đe se zemlja uzdiže i nebo se otvara, osjećaj slobode postaje gotovo opipljiv. Kako staza vodi dalje, uspomene na one koji su prije nas hodali ovim putem prožimaju vazduh, oživljavajući duhove prošlosti u šaptu vjetra što me miluje. Priroda ovdje ne poznaje granice. Njena divlja i neukrotiva ljepota manifestuje se u svakom cvijetu, svakom stablu koje se ponosno izdiže i svakoj stijeni pod i pred mojim nogama. Miris slobode je u vazduhu, bogat i snažan, nosi esenciju divljine koja nas okružuje — od hladne vode izvora Sutić, koja osvježava naše umorne duše, do toplih boja zalaska koji se razliva po vrhovima Lovćena. U tom pejzažu, đe se svjetlost i sjena igraju na drevnim stazama, svaki dah koji uzmem ispunjen je mirisima mediteranskog bilja i planinske flore, stvarajući mozaik aromatičnih doživljaja koji me prate na svakom koraku. Taj miris ne samo da hrani moje tijelo, već i moju dušu, podsjećajući me na neuništivu vezu između čovjeka i prirode.  “Staze Lovćena i put ka Mircu,“ zapisujem u svoju bilježnicu, “đe svaki korak oživljava sjećanja, a svaki dah miriše na slobodu i neukrotivu ljepotu prirode koja me okružuje. “  Ove riječi su više od običnog putopisa — one su posveta nevidljivim nitima koje nas vežu za ovu zemlju, za njen kamen, vodu i vazduh i za sve one duše koje su ovuda prošle, ostavljajući iza sebe tragove koji vode ka beskraju.“

Gostoprimstvo koje se ne zaboravlja Vasilije-Vasko i Dragica Ševaljević na Pipoljevcu

Noć je već duboko zakoračila na scenu, otkucalo je osam sati uveče, a naš automobil se polako uspinje čuvenim lovćenskim serpentinama. Umoran od dnevnih napora, moje misli lutaju dok zvijezde, sjajne i nestašne, igraju svoju večernju predstavu nad nebom Boke Kotorske. Čini se kao da one mašu nama, neumornim tragačima duha i tajni svete planine. Dok zvijezde sijaju probljeskujući ljepotom, razmišljam o imenu koje bi dostojno opisalo ovu stazu, ovo mjesto susreta čovjeka sa nebeskim i zemaljskim elementima. Trebalo bi da odražava kako mističnu tako i inspirativnu prirodu našeg putovanja, mjesto koje budi maštu i hrabrost da se korača naprijed. Dok vozilo nesmetano savladava serpentine, moje misli se stišavaju, a svaki pogled na zvjezdano nebo iznad Boke Kotorske dodatno me inspiriše. Ova staza, bez obzira na ime koje joj budemo dali, već je utkana u moje srce kao put koji spaja zemlju sa nebom, prošlost sa budućnošću i čovjeka sa univerzalnom ljepotom prirode koja nas okružuje.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


two × 1 =