Željko Perović – Izbor pjesama

Biografija

Željko Perović, rođen je 1952. godine u Sarajevu. Poeziju piše od osnovne škole kada je zbog iskazane ljubavi prema pisanoj riječi, pored niza pohvala i priznanja, dobio nadimak Pjesnik, koji sa današnjim radovima potvrđuje. Nakon završenog školovanja svoju radnu karijeru započinje u kancelarijama sarajevskog Energoinvesta, gdje sa uspjehom rješava postavljene radne zadatke. Jedan dio radnog vijeka proveo je na izgradnji fabrika i postrojenja širom bivše Jugoslavije. U dugogodišnjoj karijeri radio je kao tehnolog, konstruk i rukovodioc gradilišta, a kasnije, po povratku u Sarajevo, i na drugim odgovornim radnim mjestima.

Spletom ratnih okolnosti 2002 godine odlazi na rad u Švedsku gde slobodno vreme provodi u prostorijama Književnom kluba „Miloš Crnjanski” čiji član ubrzo postaje. Završetkom radne karijere vraća se ostavljenoj ljubavi – poeziji. Njegove pesme našle su mesto u mnogim elektronskim medijima za književnost i kulturu, kao i u raznim zbornicima. Napisao je knjigu Varošina Koje Više Nema. Radi na romanu pod radnim naslovom Dani Mladosti. Član je Udruženja pjesnika Srbije!

MIR I TIŠINA

Istrošen od kratkih koraka,
Posrćem i tražim
Klupu u parku,
Drhtno tijelu da ozdravim
I odbjeglu snagu ponovo vratim.

A jesen hladnim
I zubatim vjetrom
Šiba mi lice i ratuje
Sa godinama
I starosti mojom.

U meni sve zamrlo,
Hladilo lice okovalo,
A pogled kao da noge ima,
Stidan od sretanja u stranu bježi,
Da me neko ne prepozna,
Da me ne tješi.

A jesen hladnim
I zubatim vjetrom
Šiba mi lice i ratuje
Sa godinama
I starosti mojom.

Nekad sam u prolazu
Baš na ovom mjestu,
Krajičkom oka, stidno
U bijele kose gledao
I šešire do pola glave upale
Što bradom i rukom drhtnim
Štap čuvaju.

A jesen hladnim
I zubatim vjetrom
Šiba mi lice i ratuje
Sa godinama
I starosti mojom.

Evo i rijeme je promjenilo boje,
Na granama lišće požutilo
Kao slike iz prošlosti moje.
Ili se nebo nije umilo,
Ili su krive naočare suzne.

A jesen hladnim
I zubatim vjetrom
Šiba mi lice i ratuje
Sa godinama
I starosti mojom.

O, moje pamtilo očajno
Da li sam vrata zaključao,
Ili se hladna vjetrina uselila
Umjesto mene utoplila.
Mir i Tišina!

VAROŠINA KOJE VIŠE NEMA

Od kada sam grad napustio
I nevoljno otišao,
Krstim se i palim svijeću,
Tu godinu ne želim da pamtim,
Ni sjećati se više neću.

I ne rad bola ili straha,
Tijelo će bol ozdraviti
A razum će strah pobjediti,
Kunem se za osvetu,
Od danas njegovo ime
Velikim slovom pisati neću.

Ali evo, priznajem,
Jutrom se budim
Sjećanjem na bezbrižne
Mladalačke dane
I počinjem, što nikada nisam,
Mislima da prošlost trgam,
Otimam i kradem.

Pogledom tražim maglu,
Onako gustu, kao oblak bijelu,
Koje ovdje nema,
Nema ni rijeke da se pregazi
I grad kao jabuku podijeli,
Nema ni vatre na ulici koja plamti
Srca da ugrije i lica pozlati,
Nema ni planina spletenih u kolo
Kao narod šaroliko,
Nema ni poznatih na ulici prolaznika
Da se rukuju, u prolazu zastanu
Uz naklon kapu skidaju, za zdravlje upitaju,
Nema ni života bez starog ognjišta!

ZIMSKI DANI

Zimski dugi i snježni dani
Pahuljama pogledi prošarani,
Sa sobom poklone nose
Nježne dodire i poljupce sočne
Da hukom
Na oknima srca sačuvaju,
I poglede na bjelinu sviknu.

Zimski dugi i snježni dani
Po olucima nanizani ledeni đerdani,
Sa sobom poklone nose
Zagrljaje tople i uzdahe mile,
Da vatrom
Iz kamina toplotu u goste pozovu,
I stud kroz dimnjak protjeraju!

Zimski dugi i snježni dani
Bijelim velom krunisani
Sa sobom poklone nose
Sjećanja draga i želje skrivene
Da igrom
Grudvama riječi zamjene,
I osmjele žudnje prikrivene!

Zimski dugi i snježni dani
Prerušeni, uklizani huligani
Sa sobom poklone nose
Sreću i oprez na grešne korake,
Da psovkom
Jauk sakriju i let na leđima bez kape dug
Starosti kikot, a mladosti rug!

POEZIJA

Poezija je svjedok i sudija strog,
Pogledu samku krišom se ponudi,
Da žubornom slikom um razbudi
I čeka na riječi da okrilate.

Jedna uz drugu i ko zna koju
Stihove slovnim vezom tka,
Kao što jesen lišću mijenja boju,
Poezija usnule budi iz sna.

Kroz krvotok milom putuje
Da tijelo toplinu pogleda osjeti,
U srcu poetsko gnijezdo svije
I čeka na riječi da okrilate.

Jedna uz drugu i ko zna koju
Stihove slovnim vezom tka,
Kao što jesen lišću mijenja boju,
Poezija usnule budi iz sna.

Rimom stihove i strofe ukrasi
Da društvo u pjesmi pronađu,
Suzama dešavanja pokvasi
I čeka na riječ da okrilate.

Jedna uz drugu i ko zna koju
Stihove slovnim vezom tka,
Kao što jesen lišću mijenja boju,
Poezija usnule budi iz sna!

JABUKA

Polagano sve prestaje, troše se
pogledi
Na dnevno svjetlo svikli,
A mi radnim zovom kao pčelice odlazili,
U povratku za kaznu iste ljude nismo sreli,
Za slobodu uma krugom osuđeni.
Mogli smo više, mogli smo bolje
Na dnevno svijetlo svikli,
Nikad dovoljno i uvijek je malo.

Polagano sve prestaje, troši se
vrijeme,
Zalud trudi, zalud putovanja, zalud zaustavljanja,
Vrijeme kao potok nestaje,
Preko kamena oblutka klizne
Pa kroz šume i poljane,
A mi zaneseni kroz životno granja,
U sretanju neznanca zdravili
Starini ruku pružili, od pomoći bili.
Mogli smo više, mogli smo bolje,
Zalud trudi, zalud putovanja, zalud zaustavljanja
Nikad dovoljno i uvijek je malo.

Polagano sve prestaje, troše se
htijenja,
Čovjek uči i nauči da se znanjem gosti,
Da putuje oči obraduje,
Za pročitane knjige muzikom se častil,
Starom pjesmom iz mladosti davne,
Ruke pružam, sada prema tebi.
Mogli smo više, mogli smo bolje
Čovjek uči i nauči da se znanjem gosti,
Nikad dovoljno i uvijek je malo.

Polagano sve prestaje, troši se
snaga,
Istrošen čovjek tek na sebe liči,
U prostoru tijelo naviklo,
Rukom dotaći udaljeno,
Vriskom uspjeh oglasiti.
Sa sobom dostignuće podijeliti.
Mogli smo više, mogli smo bolje,
Istrošen čovjek tek na sebe liči,
Nikad dovoljno i uvijek je malo.

Polagano sve prestaje, troše se
misli,
Kao nagrižena na stolu rumena jabuka,
Koja čeka vrijeme da je utruli
I sve što smo mogli, ili ne mogli,
Jednog će dana trulež postati.
Mogli smo više, mogli smo bolje,
Kao nagrižena na stolu rumena jabuka,
Nikad dovoljno i uvijek je malo!

OŽILJCI SVJEDOCI

Tijelo mi smoreno od nepravde
I zlobe preko noći učinjene,
Evo, i vrijeme je izvidalo rane,
Ali, ožiljci ostali da korake
Uspore i skrate.

Teško se oporavljam,
Od pomisli posrćem i padam.

Uspomene u koferu nosam,
Na klupi u parku tužan ih raspakujem.
Krišom se osvrnem,
A kada me niko pogledom ne prati,
Suzu pustim, bol da okrijepim,
I prošle dane umijem.

Teško se oporavljam,
Od pomisli posrćem i padam.

U meni nemirna sjećanja
Kao djeca razigrana
Počinju se vriskom otimati.
Da pokucaju na vrata prošlosti,
I potraže sreću protjeranu,
Al’ ne znaju da su nestala
Ulična druženja i dozivanja
Zvižducima poznatih pjesama.

Teško se oporavljam,
Od pomisli posrćem i padam!