Željko Perović, rođen je 1952. godine u Sarajevu. Poeziju piše od osnovne škole kada je zbog iskazane ljubavi prema pisanoj riječi, pored niza pohvala i priznanja, dobio nadimak Pjesnik, koji sa današnjim radovima potvrđuje. Nakon završenog školovanja svoju radnu karijeru započinje u kancelarijama sarajevskog Energoinvesta, gdje sa uspjehom rješava postavljene radne zadatke. Jedan dio radnog vijeka proveo je na izgradnji fabrika i postrojenja širom bivše Jugoslavije. U dugogodišnjoj karijeri radio je kao tehnolog, konstruk i rukovodioc gradilišta, a kasnije, po povratku u Sarajevo, i na drugim odgovornim radnim mjestima.
Spletom ratnih okolnosti 2002 godine odlazi na rad u Švedsku gđe slobodno vrijeme provodi u prostorijama Književnom kluba „Miloš Crnjanski” čiji član ubrzo postaje. Završetkom radne karijere vraća se ostavljenoj ljubavi – poeziji. Njegove pjesme našle su mjesto u mnogim elektronskim medijima za književnost i kulturu, kao i u raznim zbornicima. Napisao je knjigu Varošina koje više nema. Radi na romanu pod radnim naslovom Dani Mladosti. Član je Udruženja pjesnika Srbije!
VELIKA VODERINA
S jeseni kada se oblaci presvuku,
A vode sa okolnih brda sliju,
Dok se vjetar sa krošnjama davi
Nestajalo je rupčaga i potoka,
Sve je prekrila velika voderina.
Kroz mutno ogledalo vidom su virili
Upleteni bodljikavi grmi,
Tankih stabljika i velikih listina.
Baruština se otimala i širila
Kao da je snažne ruke dobila.
U krilo svoje guštere i žabe je svila,
Koje su kreketima zmije dozivale,
Od straha vlati zadrhtane
Pljuskom u vodu uskakale,
Vesele se rugom dubinama krile.
Ovdje niko nije rado zalazio,
Ko bi i zašto bi?
Zanesenom misli u blato stao,
A ono kao da nije od juče,
Sa noge čizmu sebi povuće!
Moja misao odabrana za ovu pjesmu:
Odgoj je ram za životnu sliku koja se koracima od djetinjstva crta!