Poljsko-američki pjesnik Česlav Miloš, kazao je da je možda jedino pamćenje koje čovjek ima pamćenje rana. A rana svih rana je smrt. Kao takva, smrt je vječna tema podjednako u pjesništvu, umjetnosti, beletristici… Gotovo najveća umjetnička remek djela inspirisana su smrću, od Brojgelove kompozicije „Trijumf smrti” do Pikasove „Gernike”.
Radojica Grba crnogorski pjesnik sticajem i povodom nažalost nesrećnih okolnosti tragične smrti, ovom poemom proširio je svoj izražajni opus, još jednom potvrđujući snagu i dubinu misaone riječi. U ovom slučaju njegova emotivna ekspresija oblikovana je shodno motivu u gotovo dramskom duhu isprepletenom sudbinskim životnim pitanjima i vječitim traganjima za odgovorima.
Ovu vrstu poemskog omaža svojim, Vujošu i Slobodanki Drobnjak, treba u miru dubine bića osluškivati, čitati i dojmiti baš onako kako je i Grba dočarao njihov poetski povratak u izuzetnoj posvećeničkoj kulturi sjećanja.
Na gotovo uzvišeni antički način, vatru smrti stradalnika Vujoša i Slobodanke, Grba nalik mitskoj epopeji dokumentarno slika oči života i oči smrti. U toj časnoj etičkoj i ljudskoj životnoj hronologiji autor ređa nezaboravne slike, motive, uzore, ljudska vinuća i pregnuća.
U toj najširoj „životnoj azbuci” ostaju trajna velika slova imena predaka za nasljeđe potomaka. Na svakom biljegu tog časnog životnog puta Vujoša i Slobodanke ostao je duboki trag urastao u vremenu, prostoru, mislima i sjećanjima, koje Grba majstorski portretiše dočaravajući njihovu toplinu, etiku, humanost i srdačnost.
Grbina elegija, i razložni i emotivni je poetski dokument i monumemt koji će ostati da svjedoči bolom i ponosom. U ime životnih dostojnika i u vatri smrti tragičnih stradalnika. Taj spomenik riječi u čijem je postamentu životni i porodični kamen temeljac ljudskosti „Budi Čovjek” neizbrisiva je posveta sa kojom će potomstvo u žali da boluje i tihuje, ali i da časti knjigu života prenosi i čuva, iz nje uči i poukama života umuje.
Između filmske trake i likovne memorije Grba je poetskom riječju pokoljenjima ostavio životnu hroniku porodičnog vaspitanja, borbe u životu i za život — trajne vrijednosti koje ostaju i po kojima se životi pamte i računaju.
U konačnom, ova poema nije samo izraz konkretne porodične boli, ona je istovremeno i civilizacijska univerzalna poruka smisla života i neumitne tragike smrti na kojoj se život sjećanja čuva i njeguje.
I naravno, književno-dokumentarističko pamćenje rana izraz je kulturološko-čovječansko-humanističkog omaža koji uzvišeno govori da ime čovjeka traje onoliko koliko traje sjećanje na njega i njegov život.
U svom već prepoznatom maniru Radojica Grba je od slova, riječi i stiha, izgradio vječni spomenik koji ostaje velikim predanjem koji će porodica generacijski prenositi i u novom obliku života čuvati slike kojima je autor na istini života Vujoša i Slobodanke udahnuo neizbrisivu boju sjećanja, glas i čast, kao neugasli lik dvaju ponosnih života, koji sa životom i poemom o životu i smrti, ostaju da traju u novim kosmogoniskim zvjezdanim šaputanjima neba.
Željko Rutović
Kulturolog i publicista
Be the first to comment