Zenica je grobnica crnogorskih odmetnika – List “Radni narod” 1928.


O tragicnim posljedicama odluka Podgoricke skupstine 1918. godine, sudbini crnogorskih slobodara i njihovih porodica koji su ustali protiv gubitka drzave, dostojanstva i licnih sloboda pisao je i RADNI NAROD, list radnika i seljaka, koji je izlazio u Podgorici 1927. i 1928. Uredjivao ga formalno Milan Radan, finansijski strucnjak iz Niksica a stvarno Nikola Kovacevic, ondasnji politicki sekretar Pokrajinskog komiteta Komunisticke partije Jugoslavije, dr Blazo Raicevic i Stanko Dragojevic, clanovi Biroa Pokrajinskog komiteta. Vlasnik lista, takodje, formalno bio je Luka Nikolic iz Niksica a de facto Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru.
Osnovno programsko nacelo lista glasi: »Radni narod ce u ime radnika i seljaka dizati svoj glas protiv nasilja i bezakonja, koja se danas nemilosrdno vrse nad sirokim slojevima radnog naroda«.
Pored tekstova o teskom zivotu radnika i seljaka, u listu su objavljeni autenticni podaci o zlocinima vlasti nad medjunarodnim i jugoslovenskim komunistima, o torturi koja je vrsena po ondasnjim jugoslovenskim kazamatima, politickim progonima, sudskim odlukama, laznim obecanjima i prevarama amnestiranih odmetnika.
U broju 14 od 15. januara 1928. godine objavljen je nepotpisani tekst ZENICA JE GROBNICA CRNOGORSKIH ODMETNIKA koji odslikava ondasnju jugoslovensku vlast u odnosu na Crnu Goru i Crnogorce, koji prenosimo integralno.
Buduci da je list »Radni narod« imao saradnike u zemlji i inostranstvu (pripadnici ekonomske emigracije u Americi) to je i istina o zlocinima i zlodjelima Beograda prema Crnogorcima sve vise prodirala u svijet.



Kad narod u Crnoj Gori hoce nekoga da prokune tesko rece mu: »Kosti ti u Zenici okapale«. To ima svoga razloga. Austrija je sahranila za vrijeme svoje vladavine u Bosni i Hercegovini mnogoga revolucionara u zenickim zatvorima. Kad je dosla okupacija Crne Gore tamo su poslane hiljade vojnika, staraca, djece da robuju. To roblje moreno je tamo pasjom smrcu: golo, boso, gladno, premlacivano, zlostavljano na sve nacine i davano na prisilne radove po teskim zimskim vremenima praznog stomaka i golijeh lakata i koljena.
Tamo u Zenici danas robuju crnogorski odmetnici. Vlada se za njih postarala »ne lijepo vec prelijepo« da ni jedan otuda glave ne iznese. Tijeh nesretnijeh ljudi lezi lezi danas u podgorickom zatvoru 37, u zenickom i mitrovickom oko 80. Svi njihovi jadi mali su prema onim u Zenici. Kad ih tamo doprate da izdrzavaju po 15 do 20 godina pobije, stave ih u posebne celije, da ne gledaju sunca ni mjeseca, da ne progovore ni s kim po nekoliko mjeseca. Prema sigurnim vijestima zna se da su ti ljudi vec skoro svi oboljeli od sicije i od reumatizma, tako da danas vise lice na aveti nego na ljude. Uprava zatvora sprovodi prema njima narociti sistem, da ni jedan nece ostati u zivotu. Njima se cak ne dozvoljavaju ni privatne novcane pomoci, da mogu kupiti sto im treba.
Crnogorski odmetnici vodili su jednu komitsku akciju u Crnoj Gori od 1918 za nekoliko godina. Njima su simpatisale 4/5 naroda u Crnoj Gori, potpomagali ih moralno i materijalno. U njima je narod gledao svoje spasioce, pa ih je zato cuvao, krio i pomagao. Oni su imali svoje vodje, koji nijesu bili u sumi, ali su bili u Jugoslaviji ili izvan nje. Otuda su dobijali naredjenja i pomoci. I jednoga dana sta se dogodilo? Italija je prestala da potpomaze komitsku akciju u Crnoj Gori i politicke borbe protivu jugoslovenske vlade, jer je Italija sa tom istom vladom jugoslovenskom u zgodnom casu sklopila dobar pazar. Cim se to dogodilo Jovan Plamenac sa druzinom poceo se primicati jugoslovenskim kasama. Povratili se ljudi u Beograd, uredili plate i pensije, a odmetnici ostali da se i dalje po sumama kolju sa jugoslovenskom vojskom i zandarmerijom.
Kad je vlada vidjela da ne moze tako lako istrijebiti sume od odmetnika, ona se posluzila nepostenim, gadnim sredstvima preko Milovana Dzakovica, velikog zupana, izmecara beogradskih vlada. Pozvao je odmetnike na »casnu rijec« »tvrdu i nicim nesalomljenu bozju vjeru« i da im nista nece biti. I sam narod je u to povjerovao, pa je i on odio da zove odmetnike na predaju. Davate su garancije, pismene izjave, odrzavani zborovi – samo da se ljudi povrate iz sume i da im nista nece biti. Predali su se u ruke neljudima koji ne znadu sto je casna rijec, i ti neljudi strpali su ih po zatvorima, okovali ih, sudili i osudili, i danas skupo ispastaju ono sto su im naredjivali ljudi, kojima je danas u ovoj zemlji bilo bolje nego im je ikada bolje bilo otkad su izasli iz materine utrobe. Stradaju za ono sto im je odobravalo 90 posto Crnogoraca!
Nije trebalo ni ovi nesretnici da za svoj odmetnicki rad zavrse svoj zivot na ovako tezak nacin. Zasto ih beogradski silnici nijesu poubijali po sumama nego ih onako gadno na prevaru domamili? Zasto ih nijesu sve osudili na strijeljanje – kad im je to vec trebalo – pa ih pobili odjedanput, nego ih mrcvare po zenickim zatvorima i ispijaju im krv na pamuk? I jos nesto. Stotinu i kusur porodica odmetnickih skapavaju na svojim popaljenim domovima bez pomoci, bez hljeba, bez zastite; njihovi hranitelji trunu po jugoslovenskim tamnicama, a niko na njih ni glavu da okrene! Teska i strasna stvar, pa i gadna stvar. Kad bi njihovi dusmani htjeli, mogli bi traziti pomilovanje i oprati sa sebe onu raniju prevaru, a kad bi njihovi prijatelji htjeli, mogli bi se pobrinuti da i svojom pomocu olaksaju zivot u zatvoru, a njihovoj nejaci na domu da pruze suvu koru hljeba, koju im niko drugi dati nece. Neka ne reknu da im nemaju odakle dati. Imaju od onoga sto dobijaju sa drzavnih blagajna i da dadnu i da njima opet ostane dosta. Kad bi davala pomoc svaka kuca u C. Gori, koja je kriva ponesto za njihovo tamnovanje, malo bi ih ostalo da ne dadnu.
Vladika Rade doveo je na prevaru Turke pod Ostrog i tu ih osjekao poslije zadate »tvrde« rijeci samo da osveti poginule Petrovice na Grahovu. Taj njegov postupak nije odobrio nijedan posten covjek. Slucaj sa predajom crnogorskih odmetnika daleko je gadniji od onoga vladike Rada i potomstvo ce sa gnusanjem pominjati one koji su ih prevarili, a prezrice one, koji su sa tim odmetnicima saradjivali i vodje bili, pa danas nece ni za njih da cuju ni da im pomognu, nego se drze one narodne: »Ni luk jeli ni luk mirisali«.
Ruzno svjedocanstvo za danasnje crnogorske glavesine iz obadva tabora, a da i ne govorimo o beogradskim vlastodrsdzima, jer govoriti o vlastodrzackom karakteru, postenju i pravici, bilo bi samo mlacenje prazne slame.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


twenty − nine =