Poštovani pośetioci, prenosimo tekst “Zlatko Glamočak: Dejvidu Linču sam pokazao tamniju stranu Pariza”, objavljen na portalu Danas, 20.01.2025. godine. Zahvaljujemo se gospodinu Glamočaku koji nam je omogućio objavljivanje priloga.
Danas.rs
R. Radosavljević
20.01.2025.
Čuveni crnogorsko-francuski vajar govori za Danas o slavnom reditelju od koga se oprašta svet
Dejvid Linč je bio jako radoznala osoba, gospodin pun lijepih manira, rjetke elegancije i ezoterik. Susret sa njim ostao mi je kao nezaboravno iskustvo koje vas ispuni ljepotom za cijeli život. Sada kada ga više nema, težina i ljepota razgovora i momenata koj smo podelili postaju mi još važniji – kaže za Danas Zlatko Glamočak o slavnom američkom filmskom autoru od koga se od 16. januara, kada je preminuo, oprašta i francuska kulturna javnost.
Vodeći francuski mediji, kako navodi za naš list, na svojim naslovnim stranama, u TV programima, na portalima i na društvenim mrežama, sa puno poštovanja podsećaju na ostvarenja i život magičnog reditelja, scenariste, glumca, slikara, fotografa, muzičara, majstora modernog nadrealizma i jednog od najsvestranijih umetnika.
Glamočak od početka devedesetih godina živi u Paruzu, Francuska akademija lepih umetnosti (Academie des Beaux arts) 2015. uvrstila ga je među 25 najznačajnijih umetnika (pored Munka, Mušiča, Pikasa, Mišoa, Šilea, Van Goga, Dada Đurića…), a Dejvida Linča lično je bliže upoznao iz sasvim neočekivanog razloga.
– Sreli smo se za vrijeme njegove izložbe u Galeriji fondaciji Kartije u Parizu, mislim da je to bilo 2013. godine. Bila je, naravno, nezapamćena gužva, ceo kulturni Pariz se okupio, kolona ljudi stajala je ispred galerije pokušavajući da uđe, a mene je na otvaranje izložbe pozvala prijateljica, filozofkinja koja je diplomirala kod čuvenog Žila Deleza, jednog od najuticajnijih evropskih filozofa, likovnih, filmskih i književih kritičara koji je pisao i o Dadu Đuriću.
– U jednom trenutku, u toj gužvi, prišla nam je djevojka sa kikama, dosta neobičnog izraza lica, pitala me je za sandale koje sam imao na nogama, odakle mi, gdje sam ih kupio. A to su, zapravo, bili opanci, ručno rađeni sa đonom od automobilske gume i kože zakivane ekserima. Našalio sam se i rekao joj da su to crnogorske „najke“. Otišla je i vratila se poslije par minuta predstavivši se kao sekretarica Dejvida Linča, rekla mi je da ih je on primjetio i pitao kako može da ih nabavi – seća se Glamočak.
– Malo je reći da sam bio potpuno iznenađen da je neko u toj opštoj gužvi pogledao u moje sandale, preciznije, u tom trenutku to je kod mene bilo stanje nalik blagom šoku. Onda nam je i Linč prišao, upoznali smo se, bio je vrlo ljubazan, iskreno, nije to bilo ono fino ponašanje kojim se pokriva potreba za zadovoljenjem pukde profesionalnosti. Sasvim slučajno, započela se priča o Parizu i umjetnicima, te sam mu ispričao i tamnu stranu grada svetlosti o kojoj je pisao i čuveni rumunski filozof i esejista Emil Sioran, koji je kasnije nakon emigracije dobio francusko državljanstvo.
Sioran je, navodi Glamočak, Pariz opisao ovim rečima:
„U Parizu si umro a da ti to nije jasno: pušiš, jedeš, spavaš, živiš, ali si samo broj u policiskoj arhivi“. Pričao sam Linču da je Sent Đerđi, dobitnik Nobela za vitamin C, bio nosač kofera na jednoj od pariskih željezničkih stanica, a pisac Sezar Valeho, peruanski nobelovac, prao je suđe u pariskim restoranima. Knez Feliks Jusupov koji je ubio Raspućina, u svetu inače poznat i po tome što je 1933. tužio čuveni studio Metro Goldvin Mejer zbog načina na koji je njegova supruga predstavljena u filmu „Raspućin i carica“ i na račun odštete dobio tadašnjih 25 hiljada funti ili današnjih milion i 250 hiljada funti, pre toga je prodavao palačinke ispred crkve Saint Sulpice.
– Briljantan poznavalac prava, diplomatije i parlamentarizma, Aleksandar Kerenski, predsednik Lenjinove privremene vlade u periodu od Februarske do Oktobarske revolucije 1917, koji je govorio nekoliko jezika, služio je pijance u zabačenoj pariskoj birtiji pre nego što je zauvek otišao u Njujork. Kineski pisac Mo Jen, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2012, bio je taksista u Parizu, i u umetničkim krugovima tih godina prije nego što je nagrađen, bio je poznatiji kao drug crnogorskog slikara Draga Dedića nego kao književnik!
Jednog od najvažnijih i najslavnijih filmskih autora i umetnika, prema rečima Glamočaka, jako je zaintrigirala ovo pariska priča.
– Dva dana kasnije sam Dejvid Linč me je pozvao da mu budem vodič po tamnim dijelovima Pariza gdje nije bilo preporučljivo zalaziti. Tako smo u magrebanskom restoranu, izuzetno skromnom, ručali gotovo sirotinjsku čorbu i sa roštilja jeli méso kaser, i sećam se i danas kako je u tom siromašnom ambijentu i atmosferi drastično odudarao njegov elegantni stil odjevanja. Za ostale goste, u ulici gdje se sreću dileri i emigranti koji se mole kao pred džamijom, Linč je bio vrlo neobična pojava.
– Tokom tog ručka dosta smo pričali i o likovnoj umjetnosti, i o mom idolu, američkom skulptoru Edvardu Kinholcu, jednom od utemeljivača pop arta u umjetnosti. A kada sam nekih mjesec dana nakon ovog ručka opet navratio u taj restoran, po zidovima od jeftinih keramičkih pločica selotejpom je bilo izljepljeno nekoliko novinskih fotografija Dejvida Linča. Neko ga je od tih ljudi u jednom od najsiromašnijih kvartova Pariza ipak prepoznao.
Posle par meseci od ovog susreta, Glamočak je njegovoj sekretarici poslao crnogorske opanke da mu uruči kao njegov poklon.
– Linč je bio jako radoznala osoba, gospodin pun lijepih manira, nekako aristokratski usporen i čovjek rjetke elegancije i ezoterik. Susret sa njim ostao mi je kao nezaboravno iskustvo koje vas ispuni ljepotom za cijeli život. Posebno pamtim to popodne i nekoliko sati provedenih u društvu Dejvida Linča i njegove sekretarice, kojima sam bio vodič kroz Pariz koji se ne vidi na razglednicama.
– Sada kada ga više nema, težina i ljepota tih razgovora i momenata postaju mi još važniji, a tu privilegiju sam, sasvim slučajno, u ogromnoj gužvi najpoznatijih umjetnika koji su došli na otvaranje njegove izložbe, dobio zahvaljujući crnogorskim „najkama“. Danas mogu reći, ma koliko to može zvučati pretenciozno, no tačno je: Similis simili gaudet („Sličan se sličnom veseli“, prim. aut. R.R.).
O likovnom stvaralaštvu reditelja koji je obeležio svet pokretnih slika i ušao u filmske antologije, Glamočak kaže:
– Dejvid Linč je završio akademiju u Pensilvaniji radeći slike uglavnom figurativne, pune organské matarije, u koje je često uglavljivao upotrebne prijeteće predmete poput noža. On sam ih je nazivao slikama na vjetru, iznoseći da ga ta vibracija vjetra i zvuka neizmjerno uzbuđuju još od djetinjstva. Linč je, recimo, sam redizajnirao prostor Galerije fondacije Kartije da bi na toj pariskoj izložbi mogao da izloži svoj teški, i ponekad delirijumski slikarski univerzum, „mješajući“ slikarstvo, crteže i litografije sa svojim kratkim filmovima – seća se za Danas slavni vajar Zlatko Glamočak.
Be the first to comment