Prvi dani proljeća 2019-te. Sunce i temperatura znatno viša od prethodnih dana, izmamili su ljude iz svojih domova. Koristi se svaki slobodan trenutak za boravak vani. Vikendom se ljudi opredjeljuju za promjenu sredine, pa obično pośećuju poznata izletišta, gradove i predjele koji su lako dostupni, do kojih se dolazi savremenim saobraćajnicama. Poznata mjesta na obali i planinama, tako postaju prepuna izletnika željnih promjene. Susreću se poznanici, uobičajene pozdravne riječi i sve to po malo počinje da liči na svoje mjesto boravka.
Očigledno, ljudi su zaboravili na ljepotu istraživanja, otkrivanje nepoznatog. Ono što je vrijedno, jedinstveno, izvorno, najčešće je nekako skriveno i ne baš lako dostupno. Upravo u tome je ta draž otkrivanja, to je nagrada za naša čula, priuštiti im nešto što nije svakodnevica, što će ostaviti veoma jak pozitivan utisak, nešto što će trajno ostati zapisano u našoj memoriji. Nešto tako se sigurno ne nalazi na asfaltu, betonu, glavnoj saobraćajnici. Takav doživljaj može da pruži samo priroda i ljudi koji znaju da žive od prirode i sa prirodom.
Vođeni takvim istraživačkim duhom, u prethodnom periodu smo pośetili mnoga mjesta u Crnoj Gori. Za neka od njih ostavili smo pisani trag kako bi veći broj onih koji pročitaju tekst, krenuli našim koracima. Naravno, ni ovaj put nijesmo ništa mijenjali u načinu izbora mjesta, pa smo u prilici da vam ponudimo još jedan putopis, koji će vjerujemo i vas pokrenuti na put. Izbor je pao na selo Žlijebi u zaleđu Herceg Novog.
Pripremajući se za put, istraživali smo pomoću veoma korisne Google maps aplikacije i došli do podataka da se selo Žlijebi nalazi na udaljenosti 13km od kružnog toka u Meljinama ili na oko 22 minuta vožnje. Na kružnom toku u Meljinama skrenuli smo na put za Trebinje i njim se kretali do mjesta koje se zove Kameno. Tu se skreće desno, uz ne baš jasno istaknute putokaze, a čiji se nedostatak posebno primjećuje na narednim raskršćima lokalnih puteva. Pretpostavili smo da nadležni vjerovatno misle, da uz savremena sredstva navigacije nije ni potrebna putna signalizacija. Prvi dio puta do izlaska iz mjesta Kameno je dovoljne širine za mimoilaženje, dok se u drugom dijelu put sužava, pa je neophodna pažljivija vožnja.
Sigurni pokazatelji da ste došli na pravo mjesto su sa lijeve strane puta izuzetno precizno složena kamena ograda, a sa desne, kamene ploče spremne za transport i ugradnju.
KLIKNITE NA FOTOGRAFIJE ZA UVEĆANI PRIKAZ
Obišli smo kamenolom i uvjerili se u nevjerovatne moći prirode koja se pobrinula da kamene ploče složi na savršen način i omogući mještanima sela da ga koriste kao osnovni građevinski materijal za sve neophodne potrebe.
Neposredno uz kamenolom, pažnju nam je privukla kapija od drveta i kamena. Pošli smo do nje i ugledali kameni krov kuće i nevjerovatnu uklopljenost objekta sa okolnim zemljištem. Krov i kompletna kuća stapali su se sa okolinom. Pravu veličinu objekta viđeli smo tek kad smo se spuštili kamenim stepenicama ispred kuće. Prema namještaju koji se nalazio pored, zaključili smo da se radi o ugostiteljskom objektu. Ispred glavnog ulaza u objekat je kameno guvno, po čijem obodu su se nalazili razni ukrasi, naravno, isključivo od kamena. Prelijep ambijent, dodatno je upotpunjen žutom bojom cvijeta drijena, koji je u ovo vrijeme bio u punom cvatu.
Pogled sa guvna je nešto što se teško može riječima dočarati. Zaista treba biti veoma nadaren, da bi se makar i približno riječima predstavilo ono što sa ovog guvna pogled obuhvata. Specifična ambijentalna cjelina, zbijene kuće na brijegu, štale, guvna, bistijerne, staze, stepenici, potporni zidovi, ograde… Sve je to od kamena, domaćeg, tu na domak kuća. U mnogim krajevima Crne Gore karakteristična su stara naselja na kojima se veoma dobro uočava ta iskonska veza čovjeka i prirode. Upotreba kamena kao tradicionalnog građevinskog materijala, prisutna je na većem području Crne Gore, ali niđe nije toliko došla do izražaja kao na ovom mjestu. U nastojanju da što vjernije prikažemo to jedinstvo čovjeka i kamena na crnogorskim prostorima, često puta smo navodili riječi poznatog pisca Z. Hodžića. Uradićemo to i ovaj put, jer smo više nego sigurni da su njegove riječi u Žlijebima dobile potpunu primjenu i značaj. Pisac za umjetnika sa naših prostora koji se vraća obradi kamena kaže: „Tako se, sasvim prirodno, vratio kamenu! Jer kamen je bio svuda oko njega, na njemu se rodio i odrastao, od kamena su i kuća i međa, i prag i prozor, i konoba i terasa, stepenište i ograda; od njega je i njemu i vjekovima korišćeni put; u kamenu je i bunar; od kamena su napravljene mnoge palate; od kamena su vješti skulptori, klesari i arhitekti ukrašavali manastire“. Ovo što vidimo u Žlijebima, nije zanat, to je umjetnost nastala prije više vjekova, umjetnost koju treba njegovati, obnavljati, zakonom zaštititi. Umjetnost koja se bavi tako postojanim, vječnim materijalom, a sama je u današnje vrijeme tako krhka i sklona nestajanju.
Sa guvna se dobro uočava pozicija sela, obradive površine ispod i kameni masiv koji dominira iznad sela. U vrijeme nastajanja sela, vodilo se računa o svakoj stopi obradive zemlje, pa je iz tog razloga kompletno naselje napravljeno na brežuljku. Nekad je selo bilo mnogoljudno, a danas rijetko koji žitelj živi u njemu cijele godine.
Uočili smo da su pojedini vlasnici obnovili svoje kuće. Koliko su neki od njih bili „uspješni“ u renoviranju i očuvanju tradicionalne gradnje, pitali smo se da li bi možda bolje bilo da ih nijesu uopšte obnavljali. U nedostatku zakonskih rješenja, koja bi štitila ovakve urbane cjeline od devastacije, desilo se i dalje će se dešavati, da se kamene ploče sa starih kuća zamijenjuju crijepom. Takvi objekti prosto štrče i narušavaju harmoniju sela.
Nakon obilaska sela, krenuli smo seoskim putem do crkve Svetog Nikole. Udaljena je oko 500m. Pripremajući se za ovaj put, saznali smo da se sa platoa đe je crkva, pruža izvanredan pogled na ulaz u Bokokotorski zaliv, pa to nikako nijesmo htjeli da propuštimo. Pri kraju naselja, uočili smo pse kako se izležavaju na suncu. Izgledali su miroljubivo i kao da su se ozbiljno posvetili sakupljanju vitamina D. Pomislili smo da neće ni reagovati, ali su nas veoma iznenadili naglim skokom, stalnim nasrtajima i upornim lajanjem. Sa ovakvim iznenađenjima smo se suočavali i tokom ranijih putovanja, pa smo i ovu prepreku nekako savladali. Vjerujemo da turistima, pośetiocima sela, nije neophodno ovako iznenađenje. Na kraju sela, prkosio je vremenu old-timer, nekadašnji ponos automobilske industrije zajedničke nam države, a bio je tu i još jedan model iz nekadašnjeg proizvodnog programa „Zastave“. Duž puta su se prostirale livade i obradivo zemljište koje se nekad maksimalno koristilo, a danas sve više zarasta u korov. Prostor uz sami put ukrašen je proljećnjim livadskim cvijećem, od kojeg je najviše bilo ljubičica. Prošli smo pored drugog dijela sela, zaseoka u koji smo primijetili kuće kojima je propao krov, ali i one obnovljene za koje smo se opet pitali da li je bolje da ih nijesu obnavljali.
Seoski put vodi tačno do crkve Svetog Nikole. Sagrađena je 1550. godine. Kao i kuće u selu i crkva je kompletno urađena od kamena. U cijeloj Crnoj Gori kamen je dobro „rodio“, a u Žlijebima rađa već prilično oblikovan, tako da nije čudo što su svi objekti od kamena. Sa śeverne strane crkve dolazi se do kapije ograđenog groblja. Prilaz crkvi ničim ne ukazuje da se odatle pruža velelepni pogled na Bokokotorski zaliv. Plato sa crkvom i grobljem je na visokoj litici. Sa južne strane crkve se otvara vidik na ulaz u zaliv, na poluostrvo Luštica, mjesto Rose, a na nama bližoj strani, na Kumbor i prostrano polje u zaleđu Zelenike.
Vraćajući se od crkve, primijetili smo paraglajdere koji su u velikom broju nadlijetali prostor sela. Kasnije smo saznali da se neposredno iznad kamenog masiva, iznad sela nalazi njihovo uzletište.
Po povratku u selo, zatekli smo čovjeka koji je na starinski način vadio kamene ploče iz kamenoloma. Koristio je alate koji su se upotrebljavali stotinama godina unazad. Od njega smo saznali da je vlasnik majdana kamena i konobe gospodin Nikola Sikimić u selu. Naravno da smo ga potražili jer smo željeli da vidimo unutrašnjost konobe i ostalih objekata, a posebno da čujemo riječ mještanina i kako smo iz kasnije priče viđeli, potpunog zaljubljenika u ovo selo. Prošetali smo između kuća i sa povisokog potpornog zida ugledali gospodina Sikimića. Posao koji je radio, za mnoge, bio bi nespojiv sa vlasnikom kamenoloma, konobe i nekoliko objekata u selu. Obrađivao je zemlju i po onome što smo mogli da vidimo, a kasnije i da čujemo, to je sve bilo tako prirodno i potpuno u skladu sa uslugom koju nudi u svojoj konobi. Naime, ispričao nam je da se uvijek drži pravila da za dobru i potpunu turističku ponudu nije dovoljan samo prirodni ambijent, već i prirodna zdrava hrana. Svaki gost ima prilike da vidi obrađene terase, tj. odakle je ubrana biljna hrana koju jedu. U njegovom objektu nećete naći ćevape, pljeskavice ili razne mućkalice, ali će tu biti priganica, smokva, med, maslina, pršut, razni sirevi iz ovog kraja, salata, luk, paradaiz, krastavci, karfiol, brokoli, krtola i drugi proizvodi koje sam uzgaja u svojoj bašti. Selo je na oko 700m nadmorske visine i kako kaže Nikola, sve dobro uspijeva. Posebna poslastica su jela ispod sača, kao što je jagnjetina i teletina sa krtolom. Sve to uz proju i domaći hljeb. Za aperitiv je domaća loza i razni likeri, a da se jelo zalije tu su domaći sokovi i crveno vino. Nevjerovatno sa koliko ljubavi je Nikola pričao o svim poslovima koje planira da uradi i koje bi radio kad bi za to bilo mogućnosti. Kazao nam je da je u proljeće, ljeto i jesen odlična klima, ali da su zime veoma hladne i surove. Upravo zbog takvih zima, teško je na ovom području živjeti tokom cijele godine. Da nije tako, kaže Nikola, pobrinuo bi se da doživljaj pośetilaca sela bude upotpunjen tako što bi gledali kako livadama i proplancima šetaju konji, krave, ovce, koze… Pomislili smo, kako bi kompletno selo izgledalo i kakvu bi turističku valorizaciju doživjelo, kad bi u njemu bilo bar nekoliko ljudi koji bi imali slično razmišljanje, istu energiju i ljubav prema selu kao Nikola.
Nikola nas je poveo u obilazak objekata. Prvo smo pošli u objekat koji sada služi kao magazin a nekad je pretstavljao štalu za smještaj stoke. Objekat je odlično uklopljen u okoliš, a komunikacija sa drugim objektima se ostvaruje stepenicama, kamenim svakako. Nakon Nikolinog objašnjenja kako se prvobitno koristio objekat, pogled na krov nas je prosto primorao da zapitamo koje je to drvo upotrijebljeno za krovnu konstrukciju koje nosi kompletnu težinu kamenih ploča postavljenih na krovu. Dobili smo odgovor da je to središni dio – srž stabla hrasta koje se odlikuje velikom čvrstoćom.
Nastavili smo obilazak pośetom kuće u kojoj su živjeli Nikolini roditelji, a koja je zapaljena 1943. godine. Nakon rata, roditelji su uspjeli da urade novi krov, ali ne i pregradu između prizemlja i sprata. Kuća je ostala nezavršena. Dimenzije kuće govore da se radilo o dobrostojećoj i brojnoj familiji. Primijetili smo suve pršute, domaće sokove i vino kao potvrdu prethodnih Nikolinih riječi o domaćoj hrani. Pažnju nam je privukao i veliki kašun za brašno, što je ukazivalo da se u selu dosta uspješno uzgajao kukuruz i ostale žitarice. Svakako to potvrđuju i guvna koja su se koristila između ostalog za vršidbu, a kojih u selu ima znatan broj.
U istom dvorištu, sa desne strane, nalazi se kuća koja je neka vrsta porodičnog muzeja. U prostorijama se nalazi originalni namještaj kakav je korišćen u prethodnom periodu. Viđeli smo dnevnu sobu u kojoj se nalazio tradicionalni namještaj sa neizbježnim porodičnim slikama na zidu, kakve su se do skora nalazile u svakoj kući. Sto je trenutno poslužio kao pogodno mjesto za sušenje domaćih čajeva. Spavaća soba sa ormarom i krevetom od punog drveta i manji krevet – kolijevka u kojoj su spavale generacije Sikimića. Pored klasično opremljene kuhinje, nalazi se prostorija sa ognjištem u kojoj, kako kaže Nikola, i danas po nekad zaigra plamen, zasuze oči od dima i u tren se stvori slika minulih vremena. U hodniku se nalazi portela kroz koju se niz stepenice ostvarivala veza sa izbom. Tuda su ženski članovi familije silazili u izbu kad je trebalo musti krave i sl.
Sljedeća prostorija bila je pečenjara u kojoj se nalaze sačevi za spremanje jela po tradicionalnoj recepturi. Gosti konobe prisustvuju spremanju hrane koju će kasnije konzumirati. Koliko Nikola voli da sve bude prirodno i izrađeno od tradicionalnih materijala, dovoljno govori i to što je napravio lavabo od drveta. Obišli smo i dobro opremljenu kuhinju, bez koje nema pravog bavljenja ugostiteljstvom.
Na red je došla i konoba. Velika prostorija sa šankom, stolovima i stolicama od drveta. Na sredini prostorije kamin. Na zidovima ukrasi od drveta, predmeti koji su nekad bili u svakodnevnoj upotrebi u kući ili za rad u kamenolomu i polju. Sasvim ukusno opremljena konoba, bez suvišnih detalja i elemenata kiča. Konoba nije radila, ali nas je gospodin Sikimić ponudio domaćim proizvodima, kako i priliči pravom domaćinu.
Na kraju, Nikola nam je pokazao kameni masiv iznad sela i tumačenja pojedinih oblika. Upoznali smo tako i „kneza“ sela i lik koji može biti i čovjek i mačka i ko zna šta već po potrebi ili bujnoj mašti posmatrača.
Ekipa portala Montenegrina.net provela je nezaboravan martovski dan na 700m nadmorske visine, a na dohvat mora, na mjestu đe se sudaraju morska i planinska struja sa Orjena, đe smo se ośećali izmješteni u neko drugo vrijeme. Čim se, makar i na kratko napušti sadašnje vrijeme, preplavi ośećaj lagodnosti, komocije, slobode. Nestaju svakodnevni problemi koje život nosi.
Ako želite da provedete prijatan vikend, da doživite nešto novo, da se upoznate sa tradicionalnom arhitekturom kakve u Crnoj Gori nema na drugim mjestima, toplo vam preporučujemo selo Žlijebi.