Početkom 2013. godine, u Zagrebu je organizovano predstavljanje knjige Vlada Vujovića Gavroša “Klos” – hronika o fašistikom koncentracionom logoru u Albaniji. Predstavljanje knjige su organizovali NZCH, Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb i Vijeće crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba, a učestvovali su dr. sc. Radomir Pavićević, prof. dr. sc. Dragutin Lalović, prof. dr. sc. Tomislav Badovinac i dr. sc. Zoran Drašković. O ovom događaju, cijenjene posjetioce Montenegrine, blagovremeno smo informisali putem opširnog izvještaja.
Te večeri je osim predstavljanja hronike o fašistikom koncentracionom logoru u Albaniji, bilo govora i o drugim knjigama iz književnog opusa Vlada Vujovića. Posebno se to odnosi na trodjelnu hroniku o Nikšiću, koja se sastoji od “Kaliježi – po za/branjenoj crnogorici” (2004), “Oriđinali od Nagoste” (2005) i “Šveđani – osvajači Anderbe” (2007).
Svoje impresije nastale tokom čitanja trećeg dijela ove hronike “Šveđani – osvajači Anderbe”, sa prisutnima je podijelio dr. sc. Zoran Drašković. Radi se o veoma nadahnutom kazivanju, pa uz zahvalnost gospodinu Zoranu Draškoviću, u prilici smo da vam predstavimo njegov zapis o ovom djelu Vlada Vujovića.
Dr sc Zoran Drašković
Čitajući hroniku o Nikšiću Vlada Vujovića
„ŠVEĐANI – OSVAJAČI ANDERBE“
ČITAJUĆI HRONIKU O NIKŠIĆU VLADA VUJOVIĆA
„ŠVEĐANI – OSVAJAČI ANDERBE“
U jesen 2008. godine – kada još nijesam imao šezdeset godina i kada sam za sve imao daleko više vremena no što mi se to danas čini – g. Danilo Ivezić mi je, u ime Savjeta za izdavaštvo NZCH, kazao kako bi trebalo da učestvujem na tada najavljivanom predstavljanju knjige „Šveđani – osvajači Anderbe“ Vlada Vujovića. Pitajući se da li se to novopredloženi član Savjeta za izdavaštvo stavlja na kušnju, sjetio sam se kako je jednom prilikom, govoreći o neophodnosti podmlađivanja našeg zbora „Montenegro“, prof. dr. sc. Ljubomir Kuljača dodao da pod mladima razumije sve one koji nemaju 60 godina, a znajući i za uvriježeno mišljenje da „Čevljani zrenu tek sa še’set“, pomislio sam da mi možda još nije vrijeme iznositi ma kakve kritičke sudove o nečemu, pa ni o knjizi Vlada Vujovića; uostalom, treba li išta reći nakon svjedočenja prof. dr. sc. Dragutina Lalovića o nastojanjima Vlada Vujovića da dovrši svoju hroniku o Nikšiću: „S kolikim je samo marom i akribijom, jedva čitkim rukopisom, stalno iznova dotjerivao svoje rukopise, kao da mu baš o svakoj riječi i sam život ovisi.“?
No, pomislio sam i kako me je da govorim o toj hronici možda „kvalificirala“ činjenica da su mi roditelji bili maturanti Nikšićke gimnazije? A onda sam se iskreno zapitao što – čitajući tu knjigu – može doživjeti neko ko iz rijetkih, i već davnih, trenutaka Nikšić ponajprije i najviše pamti: po odlascima na Zetu kroz rastočke voćnjake; po presahlom koritu Gračanice gdje sam prvi put u životu vidio kako se s dva oblutka („bubulja“) može istjerati „iskra iz kamena“; po vazda punim stolovima ispred „Onogošta“, gdje bi se za „ove naše iz Beograda“ uvijek odnekud dobavila još neka „štokrla“ …
U jednoj antologiji lirike, čije je prvo izdanje objavljeno u Zagrebu, od strane Matice hrvatske, prije više od sto godina, u predgovoru stoji: „ono umjetničko djelo koje ne budi emociju nije umjetničko djelo“, a popularno mjerilo za to, bar kad je pjesma u pitanju, glasi: „kad god pri glasnom čitanju pjesme ne osjetite da vam glas postaje mekši ili topliji – ne izvještačeno razmažen ili besjednički podignut, no mekši ili topliji – pjesma koju čitate nije prava lirska pjesma“. Ja ne želim ustvrditi da je ova hronika lirsko dijelo, jer to Vladu Vujoviću zasigurno nije ni bila namjera, ali moram priznati da sam na mnogim mjestima zadrhtao od sjećanja koja su navirala sa pominjanjem nečijeg lika, nekoga mjesta ili događaja.
A kako i ne bih kad kao da su odjednom oživjeli likovi nastavnika Nikšićke gimnazije, među njima i profesora Veliževa, o kojima su roditelji pričali nebrojene anegdote.
Kao da su u liku nesvršenog gimnazijalca dobila potvrdu roditeljska kazivanja o školskom drugu čije ime nikad nijesu izgovorili: poratnom visokom funkcioneru kojem je u biografiji pisalo da je bio „izbačen iz svih gimnazija Kraljevine Jugoslavije zbog političkog rada“, a zapravo je to bilo učinjeno zbog krivotvorenja svjedočanstva?
Mislim da sam na stranicama hronike dobio svjedočanstvo i o karakternim osobinama majčinog školskog druga i kasnijeg agilnog studentskog organizatora u Beogradu, koji joj je – nakon što je jedva izvukla živu glavu na studentskim demonstracijama uoči rata – na pitanje kako on to baš nikad ne dobi batine od policije, ne trepnuvši odgovorio: „Bogami, ja nikad ni ne odem na te demonstracije!“.
Odnekud je zatreperio zvonki i dragi glas tetke-Marike sa Kličeva, koja je često i uvijek sa osmjehom prepričavala kako je, kao i mnogi drugi, išla u pećinu ne bi li i ona što zakučila „od kraljevskoga blaga“, a poslije su „do đavoljeg zlatnika sve vrnuli“.
A kad god bi neko od junaka hronike kročio na nikšićku Pjacu, ja bih vidio trafiku (nezaobilaznu na dokumentarnim snimcima) iza koje se majka bila sklonila i tako preživjela savezničko bombardovanje, jer je prije toga nijesu pripustili u jednu već prepunu kafanu u kojoj su svi, pogođeni direktnim pogotkom, izginuli!
Nije li ono u Ulici Novice Cerovića živio i umro striko – Nikola, majčin stric i ugledni knjaževsko-kraljevski oficir, pa je familija noću skidala smrtovnice s krstom i stavljala nove s petokrakom, bojeći se da im niko neće smjeti na sprovod?
Ozarilo me je kad sam pročitao kakva je ljudskost krasila partizanskog liječnika i kasnije generala, kojeg i sad kao da vidim kako zadihan – popevši se na štakama i bez jedne noge na 4. sprat – mom ocu i stričevima (premda ih je jedva poznavao) predaje karte za prvi let za Titograd kako bi vidjeli svojega oca koji je bio na samrti.
Čitajući hroniku na sebi sam osjećao uvijek odsutan i u stranu skrenut pogled jednog našeg rođaka kad god bi se govorilo o poratnim godinama u Nikšiću. Njegova se majka bila zamakla poslije propasti zadruge u koju su „dobrovoljno“ dali jedno od najboljih imanja u Mokroj njivi, a on se poslije peo do izuzetno visokih položaja.
Svu pogubnost i bešćutnost tzv. „druge faze revolucije“ (valjda najviše kad su bili u pitanju intelektualci?) nikad nijesam spoznao kao na stranicama ove hronike, a davno sam je bio naslutio kroz kazivanje predratnog inženjera i kasnije priznatog univerzitetskog profesora koji se mom ocu, kao pouzdanom školskom drugu, svijem na svijetu kleo kako su ga vazda šiljali na najopasnije zadatke, a on je eto preživio!
Dočitavajući knjigu i polako se vraćajući u ovo vrijeme, nenadano i nespremno sam nabasao i „rekognoscirao“ osobu koja mi je svoj nedolazak na posljednji očev ispraćaj, od koga smo se oprostili u krugu najuže rodbine i prijatelja, kasnije „opravdao“ time što bi mu se moglo jako zamjeriti za nedržanje predavanja baš u vrijeme već glasnih studentskih demonstracija 1996. godine u Beogradu. One su – kao i uvijek u povijesti – budile nadu da će jedan tada još osioni režim biti zamjenjen idealima društvene pravde, o čemu je snevao i glavni lik hronike, Stojan Cerović, jedan od „najtragičnijih zanesenika velikih ideja“.
…
Govoreći o drugom obično više kazujemo o sebi; pišući o tuđim knjigama sjetimo se onih koje nijesmo stigli (a zapravo, kako to samo sebi smijemo priznati, nijesmo mogli) da dovršimo; čitajući nečija sjećanja bivamo često na živoj vatri da li je i vlastita, koja su se s godinama narojila, trebalo pokatkad zabilježiti. Dugo sam se premišljao treba li napisati i nekoliko sljedećih redova: suviše su lični da bi ih trebalo iznositi, a odveć teški da ih dovijeka sam nosim.
U nesrećnim vremenima – koja su valjda za nama, ali čija su „prebrojavanja“ i danas bolna – doživio sam da me u institutu u Beogradu, gdje sam radio preko dvadest godina, jedan visoki oficir pred nekoliko kolega prozove riječima: „Draškoviću, kada ćete se vratiti u Vaš Nikšić?“. Kroz namješteni osmijeh, koji je sigurno više sličio facijalnom grču, odgovorio sam: „Ja u Nikšiću nisam rođen, ali je on moj! A poćiću u njega čim se Vi vratite u Vašu Banja Luku!“. Ledeni tajac koji je tada nastao kao da mi je potvrđivao ono što sam već slutio, a što će nekoliko godina kasnije, poslije martovskog atentata u Beogradu, Marija Jovanović uzeti za naslov jednog svog romana: „Idi, vreme je!“. I … otišao sam, ali u Zagreb. A u Nikšiću sam, u mislima, sve češće i sve duže. I treba li što drugo poželjeti budućem čitaocu „Sage o Nikšiću“ Vlada Vujovića?
