U ulozi metakolumniste
POHVALA ERAZMU
Prolog
Kada se primičete godinama u kojima se neumitno počinje vjerovati da je sve već déjà vu i sve bolje razumijete zašto je jedna od najumnijih žena sa ovih prostora nekrolog u kom se opraštala od nekog uglednog savremenika započela riječima: „Kako sam čula od onih koji čitaju novine, nedavno nas je napustio gospodin … “, onda se – uzmete li u ruke jedan od najnovijih naslova u ediciji Zeleni svesci, koju zajednički izdaju Antibarbarus iz Zagreba, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Plima iz Ulcinja – morate zapitati što to imate da pročitate u knjizi Andreja Nikolaidisa naslovljenoj „Sunčani dan na La Plaza de la Constitución“, u kojoj umjesto predgovora stoji samo da se radi o tekstovima objavljivanim u Monitoru, Vijestima i Slobodnoj Bosni u periodu od 2006. do 2008. godine?
Kada znate da riječ esej (fr. essai) označava kraću raspravu (ogled), a da je u izvornom značenju to zapravo pokušaj, onda biste se nekako i ogledali u pisanju eseja o esejima, ali se zato pokušaj, kad su u pitanju kolumne, neosjetno pretvorio u kolumnu o kolumnama (dakle, metakolumnu) u iskrenoj želji da se pronađe vezna nit koja bi, upredajući se još od prve stranice knjige, trebalo da – kad u podesnom trenutku bude zategnuta – razotkrije pravu namjeru autora. A da se to traganje ne bi pretvorilo u traženje svetog Grala, moralo se posegnuti i za nekim kriterijumom istinitosti. No, kako se nije radilo ni o kakvom matematičkom modelu – gdje možete izračunati diskriminantu, ispitati konvergenciju ili integraliti nečiji život „od kolijevke pa do groba“ – preostalo mi je provjeravati vjerodostojnost onoga što autor saopštava. I … počeo sam mu vjerovati! A kako i ne bih!?
Polilog
Kada se sjećate da su daleke 58. godine, dok su nad Parizom kružili helikopteri i žandarmerija danima dovlačila blindirane kamione u „grad svjetlosti“ u iščekivanju državnog udara, neki roditelji, koji su pred školom takođe čekali svoju djecu, ipak „ugrabili“ trenutak da vašu majku pitaju: „Da li u Jugoslaviji idete bosi?“ – onda vas nimalo ne čudi kad (u „Favelama“) Andrej Nikolaidis za zapadnjake liberalne civilizacije, danas već sasvim korektne prema nekadašnjim kolonijama, kaže: „Balkan je jedina Afrika koja im je preostala.“
Kada ne možete zaboraviti da u 7. razredu osmogodišnje škole Mirka (Radovana) Zogović „zbog oca“ (kako nam je to na literarnom kružoku nastavnica kasnije „objasnila“) nije mogla dobiti prvu nagradu za izvanredan sastav u povodu Dana škole – onda vas ne može iznenaditi što „roditeljski grijeh“, kroz psovku (u „Analnoj anksioznosti“) „koja podrazumijeva gangbang u kojem učestvuje pola porodičnog stabla“, očas preraste u „generacijsku krivnju“.
Kada spadate u generaciju koja je morala naizust znati da je Engels na Marksovom grobu kazao kako je „klasik marksizma“ otkrio jednostavnu istinu da „ljudi prije nego što će se baviti filozofijom, religijom, naukom, umjetnošću … moraju jesti, piti, odjevati se, stanovati …“ – onda ste dobrano pripravni da razumijete kako (u „Pobjednicima (remix)“) danas „osnovno filozofsko pitanje glasi: kako oprati novac?“.
Kada su vam roditelji ispričali nezaboravni komentar jednog od najboljih maturanata koji je, šetajući se sa ostalim novopečenim „brucošima“ iz Zetske banovine po Beogradu uoči Drugoga rata, prvi put u životu vidio policajca kako reguliše saobraćaj kod „Londona“ i rekao: „E ne bi ga on meni pokazivao!“ – onda s gorčinom pročitate (u „Crnogorskoj konjici“) autorove riječi o pogubnosti koju donosi i danas „tvrdoglavo odbijanje vrijednosto koje nikada nisu bile naša tradicija“.
Kada ste juna 68. u Velikom hemijskom amfiteatru PMF u Beogradu bili svjedok kako se i (valjda najizvornija) studentska parola „Dole crvena buržoazija!“ rastače i razvlači u kozaračko kolo – onda se nećete iznenaditi kad (u tekstu „Studenti“) pročitate da su više decenija kasnije neki novi „studenti samo ćutali“, a na pobunu bi bili izazvani jedino zato što su nezadovoljni „hranom u menzi“ (ne zavrijeđujući tako ni da se neki novi dječak stavi u njihovu odbranu, pišući kako opet neki „student nije zapalio žito“).
Kada ste bili pročitali rješenje kojim je, ponajprije zbog uznemirujućeg teksta u kojem se govori kako provincijski organi reda „podivljali od nesna i iskonske seljačke mržnje prema građanima“ kidišu na buduću inteligenciju, knjizi Živojina Pavlovića „Ispljuvak pun krvi“ (o malo prije pomenutim junskim događajima 68.!) bilo „zabranjeno rasturanje“ (potvrđujući tako davnašnji aforizam da država ima veće probleme sa pismenima nego li sa nepismenima!) – onda vas ipak hrabri činjenica da autor čiju bi knjigu trebalo preporučiti čitaocima nije „skrajnut“ (ili se pokazalo da pismeni više nijesu toliko „opasni“?) kad je napisao (u tekstu „… i laž će vas osloboditi“) uznemirujuće redove: „U demokratiji, građanima je kroz pluralizam partija (koje su sve nosioci hegemonije) i metež informacija (koje čine zaštitnu mrežu za zaustavljanje istine), ponuđeno da u demokratskoj proceduri biraju jednu od mnogih lažnih istina“.
Kada vam ni danas ne blijedi lik profesora koji je, na zajedljivo studentsko pitanje kako se osjeća dok se vozi „spačekom“, odgovorio: „Kao u javnoj kući – kad ulaziš sramota te, kad izlaziš sramota te, a unutra ti lijepo!“ – onda razumijete kad se (u „Paklu“) potrošačko društvo naziva „paklom u kojem ti je lijepo, tako lijepo da ne bi pristao izaći iz njega, sve i da možeš“. Razlika je, izgleda, samo u tome što je iz „spačeka“ obično postojao izlaz (stariji će se sjetiti da je i Koča Popović izašao iz „spačeka“ kada je dolazio u SIV da bude „rukopoložen“ na novouvedenu funkciju Titovog „dopredsjednika“).
Kada ste u nekad uglednom listu u članku o već pomenutoj umnoj ženi pročitali s kolikom se strašću (valjda iz osvete zbog njenog nečitanja novina?) raspredalo, na način dostojan svekolikog današnjeg medijskog žutila, da li je ona bila virgo intacta – onda dobro razumijete autora kada (u tekstu „Georgia“) kaže da „sva gadost u novinama tu je zato što to ima ko da čita“, a pri tom se iznosi „sa strašću sa kakvom se pripovijeda samo o tuđoj sramoti i nesreći“ (u „Konobaru“).
Kada pamtite vrijeme u kom ste za pedeset milijardi dinara narednog dana mogli kupiti npr. samo jutarnje novine i znate kako se u tom vremenu „snašao“ nitkov koji je svjetski poznatog matematičara, vidjevši ga kako na pošti podiže „cijelu“ penziju sa sve akademskim dodatkom, pratio do zgrade u kojoj je nesrećnik stanovao i zatukao ga u podrumu – onda ćete lako razumjeti stav autora kad (u već pomenutom tekstu „Studenti“) tvrdi da je suštinski doseg neoliberalizma to što je „postalo sramota biti siromašan, a normalno siromašne tretirati kao životinje koje se nisu snašle“.
Kada ste više od četvrt vijeka radili u ustanovi gdje je „vrhnaravni“ princip zapravo princip subordinacije i ne pokušate da odete uvjereni da ni negdje drugo nije mnogo bolje jer ste npr. u uputstvu o uskladištenju mina u Kraljevskoj mornarici V. Britanije pročitali da: „Mine moraju biti tako uskladištene da im gornja strana bude okrenuta na dole, a donja na gore. Kako u tom pogledu ne bi bilo nikakve zabune na gornjoj strani mora biti napisano ‘donja strana’, a na donjoj strani ‘gornja strana’.“ – onda nema razloga da ne vjerujete Andreju Nikolaidisu kad (u tekstu „Trešnje“) uz konstataciju kako je najzad „pronađen“ zakon koji „poboljšava i položaj radnika i položaj poslodavca“, prenosi i „pojašnjenje“ zašto bi ubuduće svi ugovori bili na određeno vrijeme: „Radnicima se [tako] omogućava veća mobilnost, mogućnost da lakše napuste posao i pređu na drugi“.
Kada (možda zbog u prologu pomenutih godina?) od cijelog romana jednog od najtiražnijih hispanoamerikanskih spisatelja upamtite samo staru arapsku izreku da “Ako se nešto dogodi jedanput, ne mora više nikada da se dogodi, ali ako se dogodi dvaput dogodiće se i treći put!” i još uvijek uporno očekujete da se i treći put obrete u nekom institutu – onda vam nema druge no da prihvatite savjet autora (koji je, u „Novim primjerima čojstva i junaštva“, sigurno dovoljno slušao i „ovdašnje narodne umnotvorine“), te da se okrenete politici (jer se u „Konobaru“ kaže da „državnim poslovima čovjek bi se trebao baviti u starosti“) ili „da umrete, pa da i vama krene u životu“ (u „Georgia“-ji).
Najzad, kad ste još u prvom izdanju „Zelene čoje Montenegra“ pročitali „dijagnozu“ (valjda ona nije iščezla u potonjim izdanjima s iščezavanjem imena drugoga autora?) kako i „alali“ mogu biti kobni po život („Alal, Mujo, kol’ko možeš da popiješ!“, „Alal, Mujo, kol’ko možeš da pojedeš!“, …) i vremenom se neosjetno i neprimjetno počeli odricati prevelikih pregnuća – onda vas mora ponijeti mladalačka uvjerenost (u „Baladi o Kurtu“) da „sva ljepota na ovome svijetu dolazi od ptica koje umiru jer lete nisko, od ljudi koji umiru jer čeznu da lete visoko“.
Epilog
Malo li je rečeno ne bih li i ja nekoga uvjerio zašto vjerujem Andreju Nikolaidisu? I to sve, na riječ! A nije mi milo (oni informatički upućeniji možda bi – sjećajući se učeničkog uradka o „Jeseni na Cetinju“ koji je, uz ministarski „blagoslov“, dugo kružio internetom – ovdje možda radije pročitali „a žao mi“?)! Jer – u to više ne sumnjam – za autorov „pokušaj djelimične rekonstrukcije istorijskog kretanja duha populizma“ u tekstu „Sunčani dan na La Plaza de la Constitución“ (po kom je i cijela knjiga dobila naslov!) i za sve ostale tekstove fil rouge bi mogle biti riječi koje sam davno čuo (a vremenom i razumio) od jednog sveštenika (ali taj jamačno nije bio „Rav Božiji“, jer, za razliku od onih koji se pominju u „New Years Day“, nije vozio toyotin Rav4 džip): „Ljudska glupost i prašina su nepobjedive – ne vrijedi im se mnogo suprotstavljati!“. Na racionalno pitanje ima li svrhe o tome stalno pisati, odgovor bi mogao glasiti ovako: ako hiljadu puta ponovljena laž može prestati da bude laž i postane istina, možda nije zgoreg ponavljati i potvrđivati prethodnu istinu, a sve u nadi da se desi čudo i da jednog dana ona prestane biti istina?
E da: ipak, ima nešto što autoru ne mogu da povjerujem – to je kada (u „Konobaru“) kaže da „je Crna Gora njihova, a nije moja.“! Jer, onaj ko napiše toliko knjiga kao Andrej Nikolaidis, sigurno je već spoznao da se u knjigama nalazi mudrost, ali ne i rješenja. Pa kad umjetnik – znajući da na postavljena pitanja najčešće neće ni odgovor dobiti, a kamo li njima promijeniti svijet – ipak toliko dugo istrajava i sagorijeva u svom sizifovskom poslu, onda nema druge no da je tajna u ljubavi: njegovoj ljubavi prema njegovoj Crnoj Gori …
Ako ste poslije svega ovdje napisanog poželjeli da „Sunčani dan na La Plaza de la Constitución“ uzmete u ruke i ako ste već umorni od ugledanja na Evropejce, eto prilike da bar malo budete i „Đaponez“: format i čitljiv font u Zelenim svescima omogućiće da i ovaj njihov naslov „konzumirate“ u sredstvu javnog prijevoza, štedeći vrijeme i izbijajući tako posljednji adut onome ko bi knjizi želio po svaku cijenu naći zamjerku, a zna za kritiku Anatola Fransa napisanu nakon čitanja djela nekog savremenika: „Knjiga ima samo jednu manu – zbog nje nećete pročitati još neku drugu dobru knjigu!“ Ono pak što bi se, kao sugestija, moglo uputiti izdavaču jeste da se („kako u tom pogledu ne bi bilo nikakve zabune“) uvijek navede odakle je neki tekst uzet; time će se sigurno olakšati trud onima koji jednoga dana, rekonstruišući naše vrijeme, budu tražili smisao i svog vremena. A meni preostaje „iz fundamenta obratiti pažnju“ kad prvom prilikom (poučen „Novim primjerima čojstva i junaštva“) pokušam da napravim „malo reda u radnoj sobi“.
Tekst objavljen u «Ljetopisu crnogorskom» br. 4 (Zagreb, 2008/09.).
