Zorica Joksimović – „Dan i noć u Butui“, Miraša Martinovića

Zorica Joksimović – „Dan i noć u Butui“, Miraša Martinovića – poetikorječije kao koprena kroz koju se odslikava život i nakon života

Poštovani pośetioci, u organizaciji Narodne biblioteke Budve, u srijedu, 13. novembra 2019. godine, promovisana je nova zbirka poezije Miraša Martinovića “Dan i noć u Butui”. Pogovor za zbirku je napisala prof. Zorica Joksimović, a učestvovala je i u njenoj promociji. Prenosimo njeno obraćanje sa promocije uz uobičajenu preporuku kad su tekstovi Zorice Joksimović u pitanju – krenite odmah sa čitanjem i uživajte.

„Dan i noć u Butui“

Obraćam se Vama, „putokazima i suncokazima“ … Riječima davno izgovorenim, neiskazanim u svojoj samobitnosti, skrivenim u kamenu drevnom; onima što danonoćno čuvaju duh nastajanja i nestajanja, čuvaju „mitologiju grada“, njegovih legendi, kapija, ulica.. Obraćam se i Vama napisanim, u vatri izgorjelim, u kamenu neuklesanim, u pjesmu zavještanim da „pjevaju himnu gradu“… . Vama tek rođenim iz pera tvorca, pera pjesnikova. Vama što živite jezikom nesvakodnevne govorne komunikacije.

Besmrtnice, tu ste, gdje se čuje kako živo pulsira bilo Grada!

Slušam riječi govornika i zadivljujući izraz pjesnika, te čiste tvorevine postojanja. One što, kao slike iskazuju dosta, a kao muzika ili riječ, još više –  iskazuju sve. Gledam  ovo poetikorječije kao koprenu kroz koju se  vidno, odslikava  život i nakon života, gdje neimar riječi zida grad od slova, i verse; da priča i traje.

 /Silazim/ /Do jezika/ Naroda koga nema/ Njega oživjeti/ Njime govoriti/ (Silazak, str. 13)

Pjesnici žive vlastite snove, okopavaju zemlju svoga trajanja, sade riječi kao zrna, koja, ako posiju „na plodno mjesto, daće ploda“.  Oživljavaju u temeljima grada „zazidani duh“ i kad grada nije.   

 „Dan i noć u Butui“ Miraša Martinovića  je djelo  koje na najneposredniji način svjedoči o poimanju riječi, kao poruke „u kamen uklesane“, besjede o životu Riječi, rođene da živi. One što priča kad bogovi zaćute, a pjesnici  njihovo ime zbore. Ovo pjesnikovo hodočašće, je nadosjetilno i prekosvijetno putovanje  kroz vrijeme od prije dvije i po hiljade godina, kako bi se ostvarila komunikaciju sa  duhom Budve. To je onaj put spoznaje od fizičkog ka metafizičkom, ono što ostane kad sve prođe, kada se čuje  govor kamena i glas iz dubina njegovih…

/“U temelje je/Uzidao sebe/I kada ne bude grada/Moj duh će biti tu“…/ (Kraljev duh str. 8) To  je ono putovanje milenijumima unazad, iskazano pjesnikovom potrebom da riječju stvori „imaginarnu biografiju“ grada Budve. Pri tom se iz laboratorije njegovog stvaralačkog bića rađa  umjetnička transmisija i u tom smislu ove lirske iskaze uzimamo kao palimpsest. Iščitavajući zapise sa pergamenta jednog vremena, Martinović, sloj arhetipskog, naslijeđenog, prekriva drugim, poetskim, iz kojeg prosijava prethodni. Sazidavši Grad nanovo „od sna i imaginacije“, on oblikuje „svoje,  i lice grada“, vjerujući u njegovu postojanost;  jer, što je čvršće i postojanije od riječi?!

 Čini se da su sagovornici ovog razgovora, namjerno preuzeli funkciju i pažljivih slušalaca, afirmatora duha jednog vremena zatočenog u kamenu koji snagu čuva u svojoj pravoj značenjskoj suštini „metafizike grada“.

Utoliko nam se čini da su voditelji, razgovore koncipirali na osnovi pitanja: „Gdje je vrijeme? Gdje dani? Godine? Memorija grada?“

Ova pitanja, iako se do njih dolazi zaobilaznim putem, i autoru, i čitaocima, služi kao fundamentalno pjesničko-filosofsko pitanje bitka i svijesti o njemu u odnosu na vrijeme. /„Što napisah uzeh/ iz  memorije Butue/ ona se sjeća svega/ ona se sjeća sebe (Memorija)

Martinovićevu misaonu odiseju prati stručno poznavanje duhovnog konteksta artefakata koji su nekada bili dio Grada, (kao što  su to ostaci glavne gradske kapije VIII – VII vijeka prije nove ere ili žrtvenik na kojem piše VINCIA PAVLINA) a sada su udomljeni u Muzeju ili nespretno „nastanjeni“ u ambijentu Starog grada. „Dan i noć u Butui“ je, kako pjesnik o njoj kaže, „silazak u prabiće mitskog Grada, gdje „sve stoji, i gdje ništa ne prolazi“, a opet sve  živi: i kneževi, ratnici, patricije, trgovci, glasovi i odjeci, imena i obličja…., u čijoj metafizici su riječi i snovi njegovih stanovnika.

To dobrim dijelom njegov pjesnički glas čini još glasnijim i jeste upravo ta svijest da se duša pjesme uzdigla, da se sunce i život, kao dva pjesnička arhetipa apstraktno razvijaju i traju kao govor i negovor na istoj crti razdvajanja.

Ovo djelo će pružiti još jedan dokaz o putovanju  pjesničke riječi koja otvara kapije davno prošlih vremena i razvezuje čvorišta, ne potirući pri tom svoj autentični život. Sagradiće od riječi duh Gada, „ono što ostaje, kada sve prođe“, /…ovaj od sna i riječi/ ili onaj od kamena/, a to / potvrdiće san/ i kamen/ (Klesari, str. 49)

Shvativši kamen kao „prirodnu mjeru čovjekove bitke sa životom“ Martinović ispisuje svojevrsnu antropologiju umjetničkog čina vremena  ispoljenu govorom „duša onih što su živjeli u gradu“, kao  najrječitiji govor šutnje kamena.

„Ako se iz nje izađe/ može postati pepeo/Legenda podmlađuje/ Trajanje/Ako se iz nje izađe/ Grada neće biti/ Moćni vajar/ Vrijeme/  Pepeo/Legenda podmlađuje/ Trajanje/Ako se iz nje izađe/ Grada neće biti/ Moćni vajar/ Vrijeme/ Učiniće svoje“/ ( Vrijeme str. 53)

Da Martinović nije toliko vjerovao u Riječ, njegova poezija ne bi mogla imati ovu „sažimajuću vatru“ kojom  je prožeta. Ne bi, u svom božanskom obliku pomirila iskonsko razdvajane epoha.  Zato, „Dan i noć u Butui“ čitamo kao tekst u tekstu koji će nužno živjeti – kao tekst iznad teksta, kao onaj rukavac  što se u njega uliva ili što Martinović pjesmom kaže

 „Riječ ne može nestati
 riječ ne može propasti
 život je u njoj“.

Budva, juli 2019.