“DESET NOBELOVACA” BRANKE BOGAVAC U NAŠIM RUKAMA
Biti u direktnom kontaktu sa nobelovcima, tim besmrtnicima najelitnijeg kruga književnog stvaralaštva, koji su zauvijek ušli u istoriju, privilegija je. Ne uzimajući u obzir to da kroz sadržaj određenog djela, kao u utvrđenju umjetnosti, gdje se duh često može skriti, komuniciramo i sa njegovim autorom. No onda, kad velikane pisane riječi, obavijene veličinom stvaralačke slave, gledamo oči u oči, gradeći fino tkanje i „most od riječi“, to je bitnost trenutka i veličina iskazanog koju, kao na dlanu prinosiš čitaocima.
U mojim rukama najnovija knjiga Branke Bogavac, „Deset nobelovaca“ u kojoj su zastupljeni razgovori sa dobitnicima Nobelove nagrade za književnost i za mir – prva iz edicije U sazvežđu velikana (Nova knjiga i Miba-books /2018.) Nobelovci, sa kojima Bogavac ima dijalog potiču sa pet kontinenata, iz deset zemalja: Gao Singđijan, Klod Simon, Česlav Miloš, Nadin Gordimer, Mario Vargas Ljosa, Toni Morison, Imre Kertes, Orhan Pamuk, Eli Vizel, Mihail Gorbačov i Jevgenij Borisovič Pasternik.
Od izvorišta Brankinih sagovornika do ušća sopstvenog svijeta pisane riječi kojom kuša svoju radoznalost, protok je jasnog izbora koji se ne postiže ničim drugim sem ljubavlju prema književnom stvaralaštvu koja isključuje sve druge puteve, sem ovog kojemu je izvjestan ishod.
Kada je prevodila poeziju Alena Boskea, francuskog pjesnika, o kome je Branko Miljković pisao („Orfejsko zavještanje“, esej objavljen u časopisu „Delo“ 1960. a Boske mu posvetio svoj prvi roman „Potreba za nesrećom“), u znak zahvalnosti za prevod njegove poezije, ovaj veliki francuski pjesnik je Branki Bogavac posvetio pjesmu u svojoj zbirci Pjesme, („Pjesme“, Alen Boske , Podgorica 1989.) naslovljenu imenicom mladić, muškog roda u vokativu.
„Mladiću,
Ostavljam ti u nasljedstvo ove stranice:
U njima ćeš otkriti
Stabla pomorandži koja će ti biti prijatelji,
Horizont koji nosimo među očima,
Plavetnilo nježno kao djevojačke grudi,
Nekoliko tajni,
Nekoliko sumnji ponekad
Neophodnijih od hljeba.
Mladiću,
Zavještavam ti riječi svoje pjesme
Da bi ti od njih napravio ljepšu pjesmu.“
Ko dobije takav zavjet kao blagoslov, on treba mladićki jurišati na riječi najrječitijih, satkati zastave njihovih slika i barjačiti njima visoko, da riječi prave nove, ljepše tvorevine.
Alen Boske se obraća Branki Bogavac sa „Mladiću“, riječju koja može da bude sinonim riječi „sine“ kojima se obraćaju mnogi crnogorski očevi svojim kćerima. Branka Bogavac je nesumnjivo šćer Crne Gore, koja iz Grada svjetlosti, zna da svojoj otadžbini treba ulaznica u kulturni makrokosmos i daje joj ono što izviskri kao najbolje, kao što vladika Rade u Napulju „sanja katuništa“ a razmišlja „dušom bonom, šta Crnoj Gori treba“.
Branka Bogavac, kao najplodnija ambasadorka Crne Gore, na razmeđu evropskih i svjetskih kultura, u ovakvim sadržajima spaja različite civilizacijske i kulturne svijetove. Ona riječima, kao strelicama odapetog luka sa svojim sagovornicima pravi interakciju povjerenja, koje je, kako u uvodniku ove knjige navodi Branka, „neophodno da se pokrene mnoštvo ideja, dosegne do stvaralačkog čina i tako saopšti nešto novo. To je stalna misao o ljepoti života, o značaju riječi, o sudbonosnoj važnosti svjedočenja i ostavljanja traga iz koga se budućnost iznova rađa“. A za to je nužno: i znanje i upornost, otvorenost i poštenje – nepresušna energija. Tako možemo odriješiti čvorove zapetljanih mreža ljudskih sudbina, otkrivati kako su oni najkvalitetniji – često i najskromniji, što je vidljivo u izjavi Singđijana u vezi njegove Nobelove nagrade.
„Život ponekad liči na čudo. I čovjek se čudi što je još živ. Čini mi se da je sve plod slučaja i da to nije san, nego java. Da, može se reći da je moja Nobelova nagrada bila pravo čudo“ … „Ljudski život je mreža koju bih htio da razvežem, čvor po čvor, ali sam dobio samo splet zamršenih konaca“.
Na tvrdnju Česlava Miloša da je „toliko ljudi propalo bez pisanog traga, i da treba što više svjedočiti o svom vremenu“, Branka Bogavac, odgovara obimnim korpusom razgovora sa najeminentnijim predstavnicima umjetničkog svijeta koji su postavljeni na pijedestal najvećih epohe, smještenih u više od deset naslova njenih knjiga. Vješto, kao na antičkom mozaiku, slaže, sliku po sliku – gradeći životopise velikana, kao što je činio Plutarh u Usporednim životopisima. On tu imperativno ističe: „sve je lomno, sve prolazno, zato, uhvati čas koji izmiče, ovjekovječi ljepotu mladosti, trenutak, prije nego što zauvijek nestane; okameni gestu, riječ, onaj sudbonosni tren kad se sav život sabire u jedan nezaboravni bljesak“.
I, kao da upravo bljesnu ispred očiju čitaoca snop lijepih riječi kao slika vanjskog utiska, ona što doputova kao predstava, čini se, nedodirljivih, zbog veličine djela kojim se iskazaše i zakitiše ih lovorikom Nobela. Zahvaljujući autorkinoj mudrosti, neposrednosti i vozdizanju s mjerom, ovi razgovori postaju bliski, bez distance, kao priče sa dugih putovanja, ili one iz zindana – „da bude manje pusto“, a toplo i svoje, jer, „pisci su savjest jedne zemlje“- O.Pamuk, a „pisati znači činiti. Samo se kroz pisanje i preko pisanja proizvode događaji, predmeti i smisao“ – Klod Simon
„Pisac je svjedok čovječanstva. Literatura je istorija njegove duše“ – G. Sinđijan
Sadržaj koji kvalitetno potiče na stvaralaštvo.
Budva, 7. mart 2018.
