Zorica Joksimović – Jedno čitanje zbirke poezije Velimira Ralevića „Pišem joj verse ljuvene“

 

„Dal valja toliko voljeti“

Čarobnjak riječi i poeta za Velike i Male, Velimir Ralević, zbirkom poezije „ Pišem joj verse ljuvene“, iskazuje  slobodu koju pjesnik daje riječima, ljepotu koja egzistira čulima, krasotu koja  šuti.

Od onih je koji se zna podvući pod kožu osjetilnog bića, kao zimi ispod jorgana, pa tako čisto i spretno kucati stihovima, baš onako kako to srce otkucava život.

 Objavljena zbirka poezije „Pišem joj verse ljuvene“ u svom poetskom biću koncipirana je kao spoj tradicionalno-epskog i savremenog,  spoj gdje pjesnik, kao mjerač ljubavi, ređa pjesničke slike vješto biranim riječima i gotovo zaboravljenim sintagmama koje stoje kao  putokazice na drumu do čitaoca.

Pjesnik je ovom zbirkom sebe stavio pred komplikovane zahvate pjesničkih obrazaca kakvi su soneti krunisani sonetnim vijencem.

Crnogorski Petrarka pjeva svojoj usnuloj dragoj „verse ljuvene“ sa porukom iskazanom u majstorskom stihu da „poleti bulkama“. Cvijet bulke, simbol je svih onih ljubavi: ostalih, nedosanjanih, neljubljenih i dalekih, ali i onih uzdignutih visoko iznad savremenog bitisanja u neprolaznost.

Drevni Grci su darivali vijence makova cvijeta kako bi osigurali lijepe snove (vjerovatno zbog opijuma koji se iz njega ekstrakuje). Žarkocrveni cvjetovi simbol su ljubavne vatre i prolivene krvi,  pa  Ralevićev stvaralački „opijum“, tananom lirskom naracijom i uzvišenom porukom,  metaforično upućuje na neke daleke  svjetove poetike gdje se bolje sanja ili ljepše živi.

…“ Neka si pjesma i nek si meta

      Pogledu vučijem u mimohodu

      Čezne te mrva s početka svijeta

      I ždral što sanja duboku vodu“  ….

Žena, pjesma i bulka, kao stvarnost, mašta i san –  poput svetog trojstva, čine nosive motive građe literarnog krsta Ralevićeve zbirke „Pišem joj verse ljuvene“ na kojem je raspet sam lirski subjekat. Tu gdje je „nijem u ćutnji“, pa „lista godine“ i opet „ stihom te zlati“ a poručuje glasno „ i žanji – ja ću kositi, / stihom ćeš prkositi“ …

Sve imenice pomenutih motiva su ženskog roda – pesma je ljubav, i žena je ljubav, a bulka, i ona je daleka sanjana ljubav. To je apsolutno biće ljubavi  o kojoj su Sokrat i Fedar besjedili: „On ljubi, ali koga, to ne zna. A ne razumije ni svoje stanje, niti ga može opisati, jer kao da se od drugog zarazimo očnom bolešću – tada u ljubljenom, kao u ogledalu, gleda samo sebe“ /Platon – Fedar/

U često spominjanom motivu pjesme kao žene, onom intertekstualnom kazivanju,     

Velimir Ralević ljubav ispisuje uzvišeno antički, a opet pripada pjesnicima  sa kojima čitalac na prvu uspostavlja kontakt i zavoli  se kao što volimo Miku Antića i Jesenjina. Njegovi stihovi komuniciraju  između sebe sa posebno prisutnom autorefleksijom, a prisutna je i ona autocitatološka  veza sa autorom koju nalazimo i u poeziji Vita Nikolića.

 … „Žalosni moj Velimire

       Aprilom stihuj primire

      Lovim ti bol po zgarištu“…

U sonetnom vijencu ređaju se pjesničke slike metaforom bulke ovapoćene u  motivu ljubavi koji se često transformiše i zbori  sveprisutnu ljubav. Velimir Ralević ovdje pjeva ljubav  ženi-pjesmi darozanosno iskazanu, tako da  se u njegovom pjesničkom izrazu vidljivo i jasno prepoznaje  osobenost lirskog bića.

Jezik u Ralevićevoj poeziji je njegovo stanište i otadžbina, njegove livade – pune pjesničke i duhovne slobode, nabujale rijeke – mašte radosno razigrane stvaralačkim.( Ciklusi „Vodi me nekud“ i „Između dvije rijeke“) To je poezija koja se osjeća  plućima, a diše dušom.  Njegova jednostavnost i dosljednost kojom pjeva više od dvije decenije, govori u prilog tome da se riječ Poezija Velimira Ralevića piše bez dvoumljenja.

Budva,  avgusta 2017.