Predgovor za novu knjigu “Javke iz samoće” Velimira Ralevića, u izdanju Centra za kulturu Berane.

Šta ostaje od jezika kad ga nadiđe rječitost, jav i glas, kada ga preteknu neke riječi glasne; što čeka iza te lozinke, kao znaka raspoznavanja? Ono suočavanje sopstva u kojem je jezik sve.
„Pred samim sobom ostasmo bez sebe.
Bez samih sebe – lakše je sa sobom.
Sebe smo dali samo zbog sebe, pa sebe nemamo zbog sebe samih.“ / Sopstvo/
Jezik je Raleviću njegova domovina, široko polje puno stvaralačke i duhovne ljepote, stihovlje modrih i žutih rijeka, one mašte puštene s lanaca konvencionalnog, razigrane i raspjevane.
„Javke iz samoće“ je knjiga poetsko meditativne proze. To je jedna žanrovska šarolikost koja ima elemenata bajki, basne, crtice, sentencije, refleksivnih paragrafa realizovanih u par rečenca i sl. Ovako koncipiran sadržaj vodi do toga da se radi o fragmentima ozbiljnog promišljanja pjesnika kod kojeg sve vri i teče u igri formi, motiva, izraza…
Raznolikost ove Ralevićeve lirike u prozi tretira antropološki okvir u kojem je vremenska dimenzija sagledana u kontekstu trajanja i obnavljanja izmaštanog i posvjedočenog, kao što je „stari Čuvar panjeva, sa očima blijedim od stalnog traganja za stihom, kao što to često činjaše, skitao ogoljenim peizažom“. / Čuvar panjeva/
Između ovih riječi i izrečenog, osjeća biće koje ima Dobro drvo, sazdano od bespovratnog davanja i trajanja, izvan svakodnevnih htjenja.
Vremenska kategorija Ralevićevih Javljanja je u uskoj vezi sa onom dimenzijom gdje je lirski subjekat preobučen u ruho pripovjedača, što ukazuje na književno umjetničku osobenost, koji, u odnosu na čitaoca, stvara jedan poseban univerzum integracija, a istovremeno i otuđenja: čovjeka i njegovog sopstva i bića njegovog bivstvovanja.

Kroz bogatu semantičku ravan, Ralević pripovijeda o mnoštvu toga što bi moglo biti: o drumu koji je želio postati „viseći most između sunca i mjeseca, nebeska pista za ptice“, o pticama „ kojima je dato da lete, ali je izabrabrala da bude ptica koja voli da korača“, stihu koji u rijeci „želi pronaći dubinu“, o Pravim pjesmama… Pjesma i jeste nešto samotno u odnosu na onog koji joj se obraća, naglašavajući odnos duhovne i egzistencijalne prisnosti, da bi tako otuđena indiviualno egzistirala, i ne znajući da je krunisana kao najsvečaniji trenutak pjesnika stvoritelja.
„Zanemarene od ljudskog čopora, osamoćene i od onh koji pjesme pišu, Prave pjesme su krenule ka brdima u planine – da nađu vučije jazbine, da nađu kurjačka ljeta, da nađu vukove koji će ih krvlju ispisivati“ /Priča o Pravim pjesmama/ jer je čovjek čovjeku vuk (Homo homini lupus), a pjesma pjesnika se otuđuje od tvorca stvoritelja, kao čovjek od majke Prirode.
Zato Ralević pokušava da nađe dubinu iskaza svoje riječi, te tako pravi poetske i poetičke strukture „od nedostataka poezije“ kao paradigmu autentičnog stvaralačkog bića u cilju poimanja mentalnog filtera, kroz koji, igrom riječi propušta mnoge pjesnčke slike nastale iz komuninkacije, kao onaj između Stiha i Rijeke.
„Stih joj, bez opiranja reče:
- Ја nemam boju. Moja slova su prazna. Ne budim nadu, Ne nosim poruku. Ne ukazujem na bilo kakvu tajnu. Kad već nijesam kakav trebam biti, bar ću u tebi pronaći dubinu.
Gledajući ga svojim krupnim vodenim očima, rijeka reče:
- Оsim mulja, pokoje ribe, žaba i zmija, dubinu ovdje nećeš naći. Nema je ni u morima. Оnaj koji te je stvorio trebao je naći dubinu u sebi. Da ju je imao ti bi bio drugačiji. Ovako, samo ti je udahnuo život pustivši te nespremnog u svijet, kao travku bez čvrstog korijena. Sa umiručim stihom, a da toga ne bješe ni svjestan, tonuo je i njegov tvorac koji je baš tada, negdje daleko, primao važnu nagradu“.
Ovkva korenspondencija, predstavljena bogatom hronikom književnih tokova, implicira vlastitu negaciju, našto Ralević eksplicitno ukazuje kao svojevrsni paradoks.
„Javke iz samoće“ su znakovlje „pored puta“ kojim nam pjesnik daruje dječije čistu igru asocijativnog povezivanja semantičkih zračaka i ostavlja znakove zvonkog poetikoglasja.
Ovaj jav samotni je jedan tok fikcijske konstrukcije, treptaj stvarnosti u linearnom čitanju teksta. Drugi način posmatranja teksta je fikcijski konstruisan kao mozaik sklopljen od isječaka fantastike koja nije samo u naraciji već i njenoj zapitanosti, onako kako se nađoše na istoj ravni „Papir koji je čeznuo za ispisanim umljem i Kap koja je sanjala velike talase“. /Papir i Kap/
Tako se pjesnički nalazi smisao u besmislu. Kao što si se „spustio i zavirio u moju dušu, probaj da se spustiš u svoju dubinu. Bez obzira na sve nevolje, probaj da budeš Put koji vodi ka samom sebi“…/ iz Priče o Putu i Suvoj planini/
Taj put je popločan riječima gdje „Sve postaje riječ“, kao u pjesmi Stefana Mitrovića (1909-1985)
I sunce je riječ, kada glas izgovori
njegovo ime. I svijetli iz riječi,
kao što svijetli sa plavog neba,
da srce moje ima jutro za plođenje.
I zemlja je riječ, kada je glas moj izreče
kad je izgovori visinama svemira,
kad je dodaje vijeku do vijeka,
do vječnosti čovjekove zvijezde.
Zahvaljujući ovoj riječi i „predaji svojoj samoći“ – u srcu krije „i izvor, i ptice i svice… Оnа мu је pomogla da nađe smisao, da riječju bude – „a to osjećam i znam – posebna, i mjesecu i zvijezdama, a i onom suncu što me nemilosrdno prži“. Samoća poetskog izraza je „unutrašnja vatra“ svih riječi Velimirovih, koje nađoše stanište u ovoj knjizi, i kako pjesnik iskaza „ Divno je na njenom ognju i izgorjeti“…
Februara 2020.
Be the first to comment