Poštovani pośetioci, nedavno je iz štampe izašla knjiga Miraša Martinovića “Sveska od maslinina lišća”. Objavljujemo prikaz ove knjige prof. Zorice Joksimović pod nazivom “Pohvala Njoj”. Na stranicama Montenegrine već smo objavili nekoliko prikaza knjiga koje je napisala Zorica Joksimović, pa je nije potrebno posebno predstavljati. Autorki se zahvaljujemo na novom tekstu, a vas prepuštamo čitanju i uživanju u divnom prikazu ove knjige.
Pohvala Njoj
„Kad jednom na zemlji ne bude nas – svijet će biti svijet.
Kad nam se izgubi trag i glas – svijet će biti svijet.
I prije nego smo bili mi – svijet je bio svijet
I kad nam kucne zadnji čas – svijet će biti svijet“.
Omar Hajam (110 Rubaija)
U maglama mutnih i uznemirenih postojanja, u krvavoj utakmici istorije, onog što je bilo i onog što je trebalo biti, izdvoji se Ona.
Ona, čija sjenka, dostojna poštovanja, promiče ulicama drevnih gradova, kupa se u moru pohvalne pjesme, enkomije, koja isprva bijaše himna bogova, a kasnije gozbena oda sveukupnom ljudskom životu. Ona što riječju integriše svjetlosti naših kandila, što razmeđi vrijeme i pomjeri granice.
Ona što „treptajem“ spoji svijetove, a bogatstvom simbolike maslinina lišća ispisuje: mir, snagu, plodnost, očišćenje, nagradu.
Ona što živi Ljepotu, Dobrotu, Mudrost i Vječnost svojim izolovanim životom, što blista kao zlatnouokvirene ikone u slabom svijetlu manastirske tišine.
Ona što bilježi pjesnikov treptaj, jer „pjesnikov treptaj najduže traje“. Što naslijedi riječi iz kojih teče vrijeme kao što se nasljeđuje boja očiju.
„Biti u riječima, šta to znači. Može li se od njih živjeti? Koliko predaka sa mnom završava? Koliko njih se u meni produžilo. Živjelo, pjevalo, govorilo. Nosio sam njihove nade, snove, neostvarene želje.“ /Zagrljaj iz kojeg se ne može izaći/
Riječ je jedna od odrednica čovjekovog izraza, neodvojiva od govora, njegova generička specifika, izraz estetičnosti odnosa prema mitskom i antičkom svijetu, prema nestalim gradovima.
Kairos pjesničke zbirke Sveska od maslinina lišća (u odnosu na hronos), je drugo ime za njenu umjetničku auru. To je fantastična igra snova i zbilje u kojoj pojam trajanja ljepote Martinović uzvisi do Svetinjeg. Njoj se ne klanja pokorno, već zna da, kao takva, postaje „oslonac, oružje, svjetlost, hrana, bog“, ili kako ih oslovi, „riječi su moja djeca“… „Eto, koliko je ljubav moćna kad dođe. A koliko čovjeka učini nemoćnim kada ga ostavi. Ona ne dolazi često, ako je dozivaš, neće se odazvati, sama će doći, naći će te. Ali će i otići kao što je došla“… Ona je suština. Javlja se „s osmijehom koji može: probuditi usnulu zoru, začarati sunce, učiniti da rijeka ljepše žubori. Da se izvori pojave u bezvodnoj zemlji. “Ona može izvore da izmami, „tamo gdje ih nema“. „I kamen da progovori. Prošlost da vrati.“
Martinovićevom riječju će se sagraditi Prapratna, grad „koji srušiše varvari“, a on nanovo, bit će „sagrađen od riječi koje će ga održati“, jer, „varvari su nemoćni pred slovima“. „Riječi odjekuju vasionom… Od mene će ostati riječi…“ poručuju One.
To trojstvo: riječ, žena i pjesma – imenice ženskog roda, kao lajt motivi kruže Miraševim pjesničkim univerzumom. Onako kako je Heraklit tvrdio da u harmoniji „luka i lire“ nastaje sklad iz antagonizama, kao rezultat premošćavanja suprotnih težnji drveta i žice: kad se luk odapinje on baca strijelu, a kad se žica na liri zateže i pušta, nastaje glas.
Poetski zvuci Miraša Martinovića govore takođe da je jednota riječi neka vrsta ukrštanja, neka rezultanta ili posrednica koja uvijek dolazi od snaga koje suprotno djeluju: ovodanašnje i davno prošlo. Ova dva kretanja koja su suprotna jedno drugom, ne potiru se međusobno, tako da sve ostaje onako kako je bilo i prije. Nastaje izravnavanje suprotnosti u „tami vjekova“ gdje riječ u Njenim rukama svijetli kao putokaz, a Ona biva ljubav, vodič i saputnik. Njenim dolaskom „biće se raskrililo“, probudili se odavno nestali gradovi Doklee: Gradac, Novigrad, Lontodokla, traga za Prapratinom, gradovima „kojih nema“. S Odisejom nasamo on zbori o bremenu Troje koje nosi na savjesti.
I sve postoji sa Njom. Neuništiva esencija prošlih bivanja.
On polazi od smisla postojanja kao privilegije, razumijevanja bitka kao „konstitutivne oznake čovjeka“. Rječju zborište Sveske od maslinina lišća je hajdegerovski izkazan bitak u vremenu Njenog postojanja.
Riječ kao vaseljena, opet na potezu. Ostala u finoj harmoniji kosmičkih snaga, tom neprekinutom ritmu privlačenja i odbijanja, nalaženja i traženja, rađanja iz umiranja. Kosmička snaga Njenih riječi komunicira izazivajući harmoničnu plodovidost. Nekad, kao kakav spomenik obrušen od brijega, zvoni silinom udarca, nekad je znak divljenja poput obeliska, nekada „lišće masline“, jasni san, ponekad, ostane „sama nasred svoda, nema sa kim da se igra, nekad, „pretvara se u leptira“. Ona što nije mogla „ostati nerođena, morala se roditi, makar u riječima“.
Lično me raduje spoznaja – putovati kroz poetski svijet Martinovićevih poetikokaza, komunicirati sa jezikom koji je posredan, pjesnički aluzivan a koji artikuliše po zakonima i diskurzivnog, i intuitivnog. Ovdje se bit pjesničke riječi vraća onom što svojom nesupstancionalnošću tvori njihov temelj i onu paučinastu auru koja ovozemaljskom biću, pjesniku, daje korijen, da bi iz njega izrasla snaga obnavljanja i rasta, a svijetlo energije prošlih milenijuma transponovalo se u hlorofilom ocrtanoj mreži poput stabla stare masline.
Martinovićevi pjesnički zapisi „Sveska od maslinina lišća“ nijesu samo ulje iscijeđene masline pjesništva , već i oni plodovi što svoju umjetničku vrijednost života žive i nakon života. U njima nije najvažnija misaona poenta besmrtnosti, već put do nje, umjetnička izvedba različitosti istorijskih epoha i vladavina One, zbog koje se ratovi vodiše, glave se gubiše, nestajaše gradovi i civilizacije.
Lirski tanano, kao na pozornici, u Svesci od maslinina lišća, pomenuta izvedba se mijenja od zapisa do zapisa: Prepoznavanje – neobični znaci, Kroz gradove kojih nema, S Odisejom nasamo i Dženet u raju u skali od iskaza distiha, pjesme nevezanog stiha, dijaloški fabulativne pjesme u prozi, do lirskih iskaza bogatih retorikom naracije.
Tako se mijenjaju dvije strane svijeta sa naglaskom na onu uzvišene duhovnosti u kojoj pjesnik bivstvuje kao dvojnik univerzalne duhovne korespodencije, neprolazne i vječne energije riječi.
P.S. Toga dana, kada sam dobila rukopis lirskih zapisa „Sveska od maslinina lišća“ Miraša Martinovića, još pod utiskom priče kako je nastala knjiga, posvećena „lijepoj ženi sa juga koja je, gle čuda, nosi isto ime kao Hajamova velika ljubav“, prilazi mi Dženet, moja učenica devetog razreda, koja lijepo piše, čiji se pismeni zadaci čitaju ispred cijelog razreda među najboljima, koja dobija nagrade na literarnim konkursima. Predaje mi priču na temu „Moje zamišljeno putovanje“, kojom će konkurisati na Festivalu književnosti za djecu „Male morske pjesme i priče“. Pisala je o preminulom ocu kojeg oživljava u snu. „Snovi su često mjesta koja nas ispunjuju. Mjesta koja nas čine srećnim, u kojima pronalazimo sebe i uspijevamo da dostignemo ono nemoguće, ono za čime toliko žudimo“, počinje svoje pisanje Dženet a lirski subjekat Martinovića dodaje „bio sam u njima, hodao po onostranom. Otkrivao snove onih koji su davno sanjali. Snove koje nijesu dosanjali. Nastavljao da živim u njima“
Ovoj koja dobi ime po onoj koja „dolazi iz Raja“ pročitah posljednji ciklus knjige „Dženet u raju“. Ode sa rajskim izrazom.
„Ništa čudno, sudbine se ponavljaju“, rekao bi naš pjesnik.
Zorica Joksimović
Marta 2019.
