Nedavno je iz štampe izašla zbirka pjesama “Da li ti je neko reko”, autora Veselina Veska Milovića, za koju je recenziju napisala prof. Zorica Joksimović. Recenziju prenosimo integralno.
28.03.2024.
DA LI TI JE NEKO REKO – VESELIN VESKO MILOVIĆ
„Putujem put, prašnjav i žut – sve više
Lutam za morima toplim, u vjetrove, u kiše.
Jer dovoljan je da me opije daleki koji,
Drumovi dobri moji“!
Dušan Kostić
Kad u djelićku čovjekove ličnosti odveć dugo spava nekakav dar, grehota je ne probuditi ga, i navesti, da poput ptice prhne nebom poviše nas, isuviše visokim i širokim – dovoljno prostranim za let. Tako, od učionice do poetske misli poletješe riječi po pjesničkom nebu Veselina Veska Milovića. Putovale putevima sjećanja na djetinjstvo, đeda Gojka, učiteljicu, mali hor, bake i unuka, prvih časova, prozivke prvaka, ljubavnih zanosa, Jelene, Kornjače i zeca, Lisice i gavrana, i svih uzleta do Ravnoteže… lete daljinama u pohode, u Visine, u visine…širokim nebom pjesničke zbirke DA LI TI JE NEKO REKO. A putuje se iz najrazličitijih pobuda. Putuje poput Dušana Kostića za „pregršt nevine rose“ kad mu se javi „crven mjesec na čempresima“ i laste zacvrkuću „kroz snove“.
Ako neko svoj radni i životni vijek provede u učionici, kao nastavnik tehnike i informatike, onda teško može napraviti distancu od učenika, svog zvanja i zanimanja. Iz zaslužene mirovine, vraća se njima Vesko Milović, kroz svoje poetsko tkanje. Kroz riječ i pjesmu.
Njegov prvijenac, pjesnička zbirka DA LI TI JE NEKO REKO kiti peticom. Sadržajno podijeljen u pet cjelina: Kad se śetitim, Šta li može bititi veće, Šta je ljubav zna li neko, U visine, u visine i Tu oko nas.
Ono što ovo zbirku čini osobenom i jedinstvenom je zapravo njena stuktura. Paralelno sa svojim poetskim izrazom, Vesko Milović je u okviru sadržaja knjige uvrstio: komentare, sugestije, kritike, kratke dosjetke, čak i neke odgovore u formi stiha date od strane pojedinih prijatelja. Poštovaoci i kolege upućivali su riječi podrške i snažili krila pri njegovom poetskom letu. Tako je, pri svakoj napisanoj pjesmi, postavljen komentar na istu u drugoj koloni. Zato, čini se, da Veskova poezija, sa svim objavljenim komentarima, je kao skup akorda u višeglasju pjevanja i življenja pjesničke riječi, kao lijepa pjesma labudova.
Godinama je Veselin Milović, sem vaspitno‐obrazovnih i u kulturno‐umjetničkim tokovima. Uređuje i postavlja sadržaje na sajtu Montenegrina.net sa dobrim odabirom svega što je najkvalitetnije na crnogorskoj kulturnoj sceni tokom cijele godine. Naizgled bi se reklo da je pišući, iscrpio čitavog sebe. Ali umjetnička i pjesnička riječ, kao najdublja čovjekova tajna iznenađuje. Milović je probudio svoj uspavani dar i smogao snage da „prevaziđe samoga sebe“ da iz sebe otvori sve prozore i kapije svoje duše, i da riječi njegove stihom lete tim prostranim pjesničkim širinama ‐ nama u susret.
Prvi ciklus pjesama Kad se śetitim, obuhvata stihove u kojima se čuje jak lirski huk gorskog potoka djetinjstva koji teče kroz prostor i vrijeme. Kada su riječi babe il’ đeda bile melemne i medne, i „kroz priču mi prenosio,/šta je dobro, što ne valja“
Đedova je priča melem,
znatiželju nijesmo krili,
svi odreda, sve do jednog,
u uvo se pretvorili.
Milović stihom daje čulnost onog vremena kada su nečiji baba Kića i đed Gojko, imali veliki uticaj u vaspitanju djece, po moralnim vrijednostima dobra, ili onako kako je Branku djedova riječ bila neprikosnovena u Ćopićevoj „Bašti sljezove boje“.
Đed me je često na nogu ljuljko,
pritom pričao priče razne,
“Kloni se onih što ništa ne rade,
njihove priče sasvim su prazne”.
/iz pjesme: Đed, baka i unuci/
To lijepo iskustvo predstavljeno je prije svega u muzici riječi i melodiji pjesme sa istaknutom kategorijom vremena, motivski bitnog elementa u svojoj imaginaciji.
Ono što daje prilog, još zanimljivijim u ovoj knjizi, je onaj drugi glas horskog pjevanja zbirke ‐ glasovi i komentari prijatelja koji su mu bili podsticaj i podrška da napisano treba, nakon noćnog sna, doživjeti lijepo sunčano buđenje, to jest pogled u svjetlo dana zbirke DA LI TI JE NEKO REKO.
Jedan od komentara u stihu napisan od strane dr Zorana Draškovića izdvojiću kao podsticajan. U njemu govori da ga stihovi Veska Milovića vraćaju u „bosonogo djetinjstvo“ i podsjećaju da je „najljepše đačko doba“, te na pjesmu „Majčina škola“ u istom ritmu „gdje ja stadoh ti produži“, stihovima odgovorio prijatelju:
Prozivka nas tvoja sjeti
Kako srce zna da leti!
U davne nas dane vrati
Kad se prvi prvak prati
Na put dugi, na put brižni
Koji svrše baš podvižni
Koji luču dalje nose
Da se njima svi ponose!
[Al’ nam žao baba‐Kiće
I valjda se jošte miče
“Sekuriti” kad je tako
Postupio naopako!]
Dr Zoran Drašković
Napisano je u komentaru Draškovića da u Milovićevom “priručniku” za bake, đedove i unučad nijesu ni do koljena svi pedagoško‐didaktički‐metodološki priručnici, a poziva se na misao Duška Radovića: “Čuvajte mamu da vam duže traje!” – i dodaje, da se to odnosi i na bake i đedove!
Posebnošću i zanimljivošću kao kod Jovana Jovanovića Zmaja se ističu stihovane basne: „Ezop“, „Kornjača i zec“, „Lisica i gavran“ „Lisica i grožđe“ iz odjeljka Šta li može bititi veće.
Poput stepenica ka nebu, kako bi djeca gledala na stihove koje se redaju u visine, ovi stihovi imaju ono poučno, preneseno i poetizovano značenje.
U njima se životinje,
ponašaju kao ljudi,
ma nijesu zbog tog srećne,
pogrešno se o njima sudi.
Često ćemo tako viđet,
šta lukava lija kuva,
i plašljivi zeko bježi,
a zli vujo ovce čuva.
/ iz pjesme „Ezop“/
Veselin Vesko Milović ovim stihovima alegorično slika zbilju i pjeva satiričnim prizvukom, u čijoj intonaciji se čuje eho poruka koje korenspondiraju sa neprolaznim moralnim i humanističkim vrijednostima:
„Moraš iz ovoga pouku izvući,
brini o sebi, budućnost gradi,
jer kad dođu vremena teška,
onaj ko radi, ne boji se gladi“.
/ iz pjesme „Cvrčak i mrav“/
ili “Pouka je sasvim jasna,
zbog nečega kad se pati,
nemoj tada to da kudiš,
jer ne možeš sve imati.
/ iz pjesme „Lisica i grožđe“/
Nezaobilazni motiv – ljubav, u trećem odjeljku knjige naslovljene (retorskim pitanjem) Šta je ljubav zna li neko prisutan je kao privilegovani.
Njegova ljubavna pjesma iz ovog odjeljka Da li ti je neko reko, je ponijela krunu naslovnice knjige. Ovdje je ljubav ispjevana doživljeno iskreno, čežnjivo čisto i nepomućeno, sa dosta romantičarskih akcenata koje prepoznajemo u granicama ličnog, iskustvenog.
Da li ti je neko reko,
volim te od sebe više,
vilo gorska što osvajaš,
kako drugo da se piše.
/iz pjesme „Da li ti je neko reko”/
Motiv ljubav i ono da se „samo srcem dobro vidi“ se u ovoj pjesmi prožima neizrecivom tajnom koja se iskazuje zagonetno da to može biti ljubav prema domovini, ženi ili zemlji. To nije svođenje računa s vremenom i svojom generacijom, već, to je koncepcijski jedan osmišljen i emocijom obojen pjesnički put, kojim Vesko užurbano hodi te pred licem vremena sve nas poziva na dijalog.
Jedna od osobenosti Veska Milovića je, od učenika dobijen nadimak, Super Mario. Ako znamo da je Super Mario još od 1992. kao glavni antagonista i kultni karakter postao lektira za game industriju i osvajao srca svih, onda ne čudi što su učenici dodijelili baš taj nadimak svom nastavniku. Super Mario super poetično se susreće sa stvarnošću, u svojim poetskim predjelima, osluškuje glas svoje intime i svog unutrašnjeg bića, te stihom korenspondira kao alatkom pogleda na svijet oko sebe.
Raznorodne vremenske horizontale i retrospekcije uvezane su za ovo pjesničko kazivanje u dijelu zbirke pod naslovom: Tu oko nas. Vrijeme svjetonazora lirskog subjekta i novije generacije sa svim refleksijama i posljedicama, prilikama i odnosima koje je nova stvarnost donijela kao izdanke novokomponovane stvarnosti je naslikano pokatkad, ironijom i sarkazmom. Njima se, sa lijepom dozom humora pjesnički iskazuje Milovićeva kritika na spomenuto, pa i na svoj račun u odnosu na datost.
U Dom zdravlja idem rado,
zašto sestre stalno kude?
Obožavam krv kad vade,
ili pomoć drugu nude.
Čekanje mi pada lako,
baš nijedna vijest „loša“,
kad prozovu da sam na red,
zaboravim što sam doša.
/iz pjesme ‐ “Sve je to u glavi”/
Zapaža se u prvom planu da lirski blago, kuca bilo pjesničke riječi Veska Milovića i da je čujna melodičnost i ljepota stvaralačkog izraza u njegovim stihovima, a iz drugog plana pjesme izranjaju značenja koja konotiraju sa ovim i onim vremenom, društvenim prilikama, raspoloženjem, neumitnim tokom vremena, nekad, kroz humor i ironiju data šira slika društvenih zbivanja i nepravdi.
Svakako, Milović nema čega da se plaši, niti da postavi sebi pitanje šta je radio pred licem vremena. Radi i uradio mnogosti i na obrazovnom, stvaralačkom i kulturno‐umjetničkom planu. Može samo da se priupita kao u stihovima:
„Da li ti je neko reko,
da li može ovog ljeta,
ova ruža neubrana,
u mom vrtu sad da cvjeta“…
Može!
Pjesnička riječ pjesničke zbirke DA LI TI JE NEKO REKO, kao ruža rascvjetana, zadugo cvjetaće u vrtu lijepih poetskih riječi pred svim našim konačnostima i neizbježnostima, sa naznakom da, oni koji iza sebe ostavljaju trag popločan riječima imaće zalog „da im zemni prah neće otići ni u čem“.
Be the first to comment