Nezapisana riječ, u kamenu okovana. Zazidana. Ostavljena da tihuje. I boluje. Inficirana virusom koji se širi i traži anemičnu tačku organizma. Da napadne gdje je najslabije. Srce ili pluća?! Pa se taloži u vremenu. A kamen, kao element građenja, povezan je sa čovjekom riječju, nekim oblikom cikličke kristalizacije, odslikavanja poremećene ravnoteže, tog negdašnjeg, i ovog sadašnjeg.
Kamene krhotine kule Rizvan-bega, u gradu na obali zelenoga Lima, žubore i zbore priču nezapisanih riječi ljubavi, nemoći i smrti. Onih riječi, što poput ptica osjećaju bol svoga pada u zamahu krila i letu slobodne, nesputane misli. Danas, bez obilježja je i staranja, inficirana virusom nebrige, u beranskom naselju Hareme, ona zjapi u vremenu, usta otvorenih i glave okrenute nebu. Samotnica, bez ruku da zagrli, nogu da pohita, glasa da dozove. Samo njeni prozori kao oči uprte u valovite brzake Lima, gledaju bistro i prkosno put trajanja. Sustižu riječi iz davnih dana beranskih mladosti, u inat i onom, i ovom vremenu.
Negdje oko podneva, kad se gusta magla razmakla, a sunce ogrijalo jugoistočnu stranu Berana, onu što je svakog jutra Lim umiva, Ivan, student arhitekture, doveo je druga sa fakulteta da ga ugosti i pokaže mu znamenitosti svoga grada o kojima su cimeri pričali u studentskoj sobi u Podgorici.
Razgovaraju tako, ispijajući na terasi hotela Berana prvu kafu. U pauzi između ispita, na nekoliko dana došli.
Sredina februara je kad se snijeg još bjelasa po obroncima, a u gradu se istopio. Mokre su ulice, što zbog vlage od rijeke, što magle koja se cijelo prijepodne ne diže. Lim, sivkasto modar, zamiče u pratnji zlatnih kristala sunca koje se ranjivo probija tog februarskog dana.
Izabran je trenutak ugođaja za priču, kad je malo ljudi u ovo (ne)vrijeme corone, a po prostoru se razliše zvuci pjesme „Baby, baby, baby“, Aretha Franklin. Tad prodorni tonovi melodije na tren i riječi utišaše. Ivanov pogled pođe ka ulazu, a od tamo, neviđeni prizor. „Nije to veliki plišani medo“, pomisli. „Živ je“! Naslonio glavu uz granu bora ispred zgrade hotela i uplašeno gleda, ne znajući gdje je.Tad ugleda i drugo meče, što, ko čovjek u izvidnici, ispitivački posmatra, stojeći na zadnjim, a prednjim nogama dodiruje staklo ulazne strane. Ko odbjegla, uplašena strepnja.
Djevojčica koja je za susjednim stolom sjedjela sa ocem i lickala toplu čokoladu, prva je ugledala meče.
„Medo, medo, tata“!
Brzo je potrčala ka izlazu, otac za njom, a za njima još nekoliko radoznalih gostiju koji su u malograđanskoj želji za senzacijama pojurili naprijed. Djevojčica je vrištala, što od uzbuđenja, što od straha.
Mečići tad preplašeno pobjegoše put šume, a ljudi ostali u čudu. Otac je brisao suzice svojoj princezi govoreci joj:
„Mečići su pošli svojoj mami. Ne plači, anđele“.
Čulo se kako konobar objašnjava gostu da se mečka vjerovatno probudila iz zimskog mirovanja gladna i u potrazi za hranom, u gustoj magli, sa svojim mladuncima, zalutala do grada. Vjeruje da im je tu u blizini, jer majka ne napušta svoje mladunce.
Ivan plati račun te ćutke izađoše iz hotela da govor ne pokvari utisak prijašnjeg trenutka. Uputiše se tamo gdje su mečići umakli.
„Poći čemo tu, do Harema, do Rizvan-begove kule“, Ivan reče svom drugu, prekidajući šutnju. Zamirisa mu zemlja na proslost, razmakoše se u njemu neki prostori, sa svim svojim slikama, zvukovima i bojama, pod rascvjetalim nebesima ispod Jasikovca.
Usput mu je pričao o Rizvan-begu, pripovijest iz predanja hroničara, o upravniku jednog od turskih vezira, arhitekti po struci i sorbonskom studentu. Ratni putevi su ga, po Ivanovom sudu, sa osvajačima doveli u Berane, s’ početka 19. vijeka, da gradi grad po mjeri svog umijeća. Prvo je sebi i svojoj lijepoj Albi sagradio kamenu kulu na Prosinama, mjestu koje se danas zove Hareme, ispod brda Jasikovac.
„Vidiš, zahvaljujući njemu, moj grad danas ima trgove i široke ulice poput bulevara. Donio nam je francuskog duha i kulture. Bio je zaljubljenik svog zanata i strastveni projektant, poput onog neimara iz Andićeve pripovijetke „Most na Žepi“ – pričao je Ivan svom drugu iz Turske koji je bio sa njim na istoj studijskoj godini, a već dobro savladao naš jezik da lijepo razumije i priča.
Orhanu ( što dobi ime po, omiljenom piscu i školskom drugu oca mu) bilo je zanimljivo ovo pričanje iz vremena njegovih dalekih predaka, o miješanju kultura i naroda, njihovim davanjima i žrtvovanjima. Pričao je, da mu je otac često spominjao da treba osluškivati legende, raspoznavati i ići za tragovima pojedinačnih i kolektivnih svjedočenja prošlih svjetova. „Naša pojedinačna misao“, naglašavao je stavove oca, spisatelja, „može biti značajna jedino ukoliko je s’ poštovanjem upletemo sa tragovima kolektivnog pričanja i sjećanja“, te mu je legenda o Rizvan begu i njegovoj lijepoj Albi bila posebno zanimljiva.
Ivan je bio stava da je zalud tražiti smislenu inspiraciju u događajima savremnih dešavanja, samo prividno važnim, koji u obilju žive svuda oko nas, već da ih treba nalaziti u taloženjiu i naslagama koje desetljeća, stoljeća i milenijumi stvaraju. Upravo je to ono interesovanje koje je spojilo dva mlada bića na izvorištu stvaralačke vode.
Stoje ispred kamenih ostataka kule Rizvanove, uspravno kao đaci kad ulazi profesor, čuvši nemušto da svaki zazidani kamen, ponavlja oblik onih zrna istine ispričane. Prenose tako Riječ, put cilja kojem su se dvojica mladića različitih vjera na istom putu našli.
Ivan mu je pričao, o tome kako je ova kula i svjedok svih suza isplakanih od strane Albine, supruge Rizvan-begove, zatvorene i skrivene od očiju javnosti, čežnjive da upali ljubavni žar. Čežnjive za svojim izabranikom, koji je najviše bio obuzet poslovima projektovanja, gradnje i dalekim putovanjima, nego li trenucima emotivnog i fizičkog jedinstva sa svojom ljubom, lica bijela, u obrazima rumena, kako joj i ime govori.
„Dugo se spominjalo po Beranama“ , priča Ivan, „kako je Rizvan-beg ostavljao samu svoju ljepoticu, s kojom nije imao vremena ni potomstvo stvoriti. A šta je žena bez djece, ljubavi i zanimanja, ko drvo bez korijena u posnoj zemlji, što ga i najslabiji vjetar oduva. Ostavljao bi je pod prismotrom svog evnuha Hamze, a za čivčiju – onog što radi u vrtu, doveo je pravoslavca, mladića po imenu Prebil. Izabrao ga je zbog njegove ćutljive naravi, nenametljivog, i čovjeka o svom poslu, koji nije bio iz čaršije, već iz podplaninskog mjesta Rudine. Bio je to krupan i stastit momak, poslušan i odan, bez puno priče i pitanja, te je svojim ponašnjem zadobio begovo povjerenje“, pripovijedao mu je Ivan na osnovu pročitanih svjedočenja darovitih pojedinaca koji su ovu legendu zapisali.
„Tu će nešto biti, osjećam“, dodade Orhan. „Žena mlada, lijepa, bez djece, sama u tuđini. Istina, da smo, uveliko obuzeti nekim svojim vidljivim i nevidljivim ciljevima, nekim profesionalnim strastima, da često, zaboravljamo da pogledamo koliko su, oni najbliži oko nas, samo čežnjive biljke u suvoj zemlji“.
Vrlo nadaren za pripovijedanje, praunuk tužbalice Rose, Ivan, nastavlja priču svog izvorišta, kao Lim što izvire iz plavskog jezera. Lagano žubore njegove riječi ulivajući se pitko do ušća znatiželje svog kolege.
„Jednog vrelog ljetnjeg dana, poslije napornog rada, Prebil je zatražio osvježenje u virovima Lima, kod mjesta što ga zovu Zelenika, valjda zato što je tu najdublji, pa i najzeleniji“, prstom desne ruke pokazuje to mjesto Ivan i nastavlja pričanje.
„Ne očekujući društvo, iz pune ugode pri osvježenju od ljetnje žege, prekidoše ga ciktavi ženski glasovi. Bila je to lijepa Alba sa svojom drugaricom. Kupale su se opuštene, u vjeri da su tu zaštićene od tuđih pogleda. Ko’ poparen, iskoči iz vode i pobježe stasiti momak, a u glavi mu osta slika svijetle puti i raskošne ljepote njegove gospodarice. I Albina je vjerujem, ciknula u šoku, jer u to vrijeme bijaše sramota za ženu da je vidi tuđi muškarac. Poplaviše joj vidik njegove plave oči koje je prvi put jasno vidjela, iako je radio kod nje u dvorištu, al’ uvijek pognut ka zemlji, za poslom. Ostale su tako slike u nizu i jednom i drugom, poput dugometražnog filma, koji se uvukao u glave oboma, pa nikako da izađe. Ni danju ni noću. U snovima, ni na javi. Nijema privlačnost govorila je nepodnošljivo glasno. Jasno je bilo da je buknula ljubav, ona što nenajavljena dolazi, nezaustavljiva i dominantna kao epidemija. Borila se Alba: mišlju na svoga supruga, molitvama, željama da izbriše onaj tren kad mu se u oči zagledala, ali, sve bi uzaludno. Razum je poklekao pred srcem. Pozvala je svoju vjernu prijateljicu i rekla joj da doturi glas Prebilu da se sjutraveče, kad noć sve zamrači, nađu u vrbacima pokraj Zelenike.
I bi ljubav. Žarka i plamena. Ona što stanovnik je njihovog bezgraničnog prostora i vremena. Neskrivena, kao biljeg na obrazu ili obiljezje na čelu, između očiju Indijke.
Na nekoliko dana do očekivanog povratka Rizvan-bega, pojavio se na mjestu njihova sastajališta, niotkuda, u visokom šipražju, adum Hamza, čuvar kule. Vidio, čudo neviđeno, i zaprijetio da, sve će reći gospodaru.
Jasno da je to bila sramota zbog preljube, i izdate vjere, i izigranog povjerenja, i udar na begov obraz. Zlo je zabasalo i zaigralo svoje. Pričalo se da je Prebil pobjegao bestraga. Prije toga, pošao je pod prozore Đulice, vjerne Albine drugarice, i po njoj poručio da im tu ostanka nema, da će je čekati tamo gdje je njihovo mjesto, da dođe, te da skupa bježe nebu pod oblake.
Hamza je čvrsto uhvatio Albu za ruku, da ne bi pobjegla na putu do kuće i zaključao je u sobi na vr’ kule, gdje joj je pogled, kroz mali otvor puškarnice, mogao da uhvati samo ptice let.
Ni gospodar nije brzo došao, ni nebo se više nije plavilo jer su danima padale olovne kiše i mutile ga. Čula se samo huka nabujale rijeke, koja, kao da je izlila svoje korito u ponor njoj. A onda, kad je kiša prestala padati, molila je Alba čuvara da u njegovoj pratnji prošeta pored Lima, kako bi se nadisala svježa vazduha. Hamza se smilovao. Išao je iza nje, a ona, sva u bijelom, zanosna i lijepa, hitala je s’ vjetrom ukorak do starog sastajališta, Zelenike.Tu zastade. Onako ovlaš, saže se da zahvati vode, kao da umije bijelo lice i, skoči odlučno u dubine vira. Brzo nestade sa talasima sivomodra Lima, u vode njenih tajni i nadanja.
Slutila možda, a nije znala da ju je danima tu čekao njen Prebil, i kad je izgubio nadu, otišao preko granice, govorili su pastiri koji su ga vidjeli, a vir tu ispod hotela Berana i danas nazivaju „Albin vir.“
„Hm, vaša i naša Alba, doživjela – i ljepotu, i bogatstvo smisla života, kao i njegovu pustotu i ništavnost. Nijesmo li, ovi isti mi, koji jesmo i kakvi jesmo, takođe bjegunci u svjetove svojih interesovanja, opsesija ili slabosti, a naše Alme i Anke, vile gorske, rođene da vječno žive koliko i ljudska riječ“, prozbori sabesjednik, nakon duge Ivanove pripovijesti.
U Orhanu oživi, na širokom polju susreta ljudskog razgovora, sve ovo što je maločas čuo, ponavljajući u sebi i ono o čemu je mislio da ga pita.Tad je prvi put poželio da zapiše sve ovo što je doživio.
Ova priča stotinama godina unazad, mladiće prenu na razmišljanje o tome koliko čovjek, uporno, po istom tragu, nosi svoj kamen, na svom putu smrtnih i besmrtnih, prenoseći teret pričanja, kao što ga pripovjedač penosi čitaocu.
„Na ovom je svijetu najvažnije da imamo nešto da ispričamo“, kaže jedan Sijarićev junak, i „nije važno je li ono što se priča istina – da pouči, ili izmišljeno – da zaboravi; nego da se pričajući i slušajući dva puta živi“, baš kao u ovoj legendi.
Ivan, svojim magličastim očima pogleda u nebo. Ono čisto, razapeto o vrhove, sa zapada Bjelasice, a istoka i jugoistoka Turjaka i Cmiljevice, što, kao uštavljena koža, gleda odozgo ponirući u dubine, i one psihološke, i ove narativne.
Kaže se u narodu: Dobar glas brzo dolazi, loš, još brže.Došavši kući, čuli su nemilu vijest na prvim vijestima RTCG da je usmrćena ženka medvjeda, koji su u Evropi zaštićena vrsta, jer im prijeti izumiranje. Usmrtili su majku onim mečićima uplašenih pogleda i nijemog vapaja, ti, očiju krvopija što žednije su od vučijih. Moguće oni isti, što su, još juče, „pred likom boga svog“ iskali pravdu. Oni, što su i Malom Princu na drugoj planeti, ugazili i potrgali latice Ruže. Njegove ruže.
U vazduhu prostorije svoga doma, Ivan je osjetio gustinu patnje. One patnje, ne od zla kojeg je oduvijek bio i biće pun svijet oko nas, nego od ove pandemije zla što se virusoidno širi, koju sad dijeli sa prijateljem, umjesto radosti i ljepote. Nevjerovatno koliko se ova dva svijeta mute i koliko su blizu jedan drugome kao banalnosti zla, da se, nerijetko, između njih nastani ono gađenje i gorčina, kao prazni označitelj. Ono, pred čim se često zaustavimo u nerazumijevanju i nijemoj žalosti.
Zasigurno da tjeskoba narasla u teret, koji, umjesto da savije do zemlje, u rukama mladića postaće, kao u rukama dizača tegova, onaj teret što će te ojačati da ga kao svoj vlastiti rekord podigneš visoko poput trofeja.
Ostaće slatka pomisao da je život ovaj trn prekrasna cvijeta pored druma, kojim gaze u stopu, ramenice poravnani, nevini trkači i pristojni griješnici, s naglašenom potrebom za punim proćišćenjem kroz, sva djela svoja.
A ove riječi, poput jata ptica, da li će prhnuti po vrbacima u zimomori, bez odzvuka i eha – ko kapljice vodene pare, što vidikom u drugom obličju bjelasaju?
Februara 2021.
Zorica Joksimović
Maksima Gorkog 24, Budva
Mail: jok.zorica@gmail.com, mob.tel. 067597680
Be the first to comment