Dobiti čestitku za Novu godinu – e, to bješe vrijeme kad su takve poruke putovale, iščekivale se, veselile, podsjećale. Kitile i uspomenile. Značile su, i potvrđivale pripadnost, rodbinsku bliskost ili prijateljsku odanost. Stizale iz svih krajeva, lijepe, i velike nam otadžbine, iz inostranstva …
One, što bi se pažljivo birale još s početka decembra. Bilo ih svuda: u poštama, trafikama…, a posebnu korist od Nove godine imali su ulični prodavci koji bi iza okićenog štanda hladnih decembarskih dana uzvikivali: „Čestitke, čestitke, kupite čestitke!
Bilo je onih četvorougaonog i pravougaonog oblika sa slikama zimskih motiva, jelki, zvončića, irvasa koji vuku Djeda Mraza, reprodukcija pejzaža poznatih slikara… Novogodišnje čestitke, ispisane sitnim drhtavim rukopisom, neke krupnim, dječije napisanim krompirastim slovima, ili krasnopisom, kako je pisao moj otac, svjedoci su svoga vremena. Po rukopisu se brzo raspozna pošiljalac. Bilo je onih u obliku razglednice, onih u bijeloj koverti, ili pak luksuznijih i rijetkih (koje su obično stizale iz inostranstva) koje su stajale u kolor koverti. Po tome kakvu čestitku dobiješ imalo je svojevrsnu poruku i značenje mjesta na hijerarhijskoj ljestvici pažnje i ugleda.
Oživjeh u sebi čitav skriveni šarm jednog realističkog vremena koje je nosilo vreve tih đačkih bezazlenih dana. Da li zbog daljina koje se svečano premošćavaju, bjelina sniježnih, ili tihe praznične radosti? I skoro se ne opazi da prođe obilatih pola vijeka. Danas, još samo u sjećanjima čuvamo ljepotu tog ambijenta, kao u staromodnoj „baršunastoj“ kutiji gdje su dame onog davnog doba čuvale svoje uvele ruže, kao uspomene na negdašnje balove.
Tako su i te novogodišnje čestitke već odavno nestale sa društvene pozornice. Zamijenile su ih „hibridne“, raznoraznih oblika i dizajna u elektronskoj formi. Šaljemo i „pišemo“ ih po sistemu „Copy – paste“, koji je zasigurno „ljuti protivnik originalnosti“, što Amerikancu, Lari Tesleru, tvorcu ovog informatičkog programa, sigurno nije bio cilj.
„Mi govorimo da vrijeme prolazi. Prolazimo mi, a ne vrijeme. Kada plovimo po rijeci, nama se čini da pored nas prolaze obale, a ne čun u kojem plovimo. Tako isto je i sa vremenom“ /Lav Tolstoj/
Dosta toga što u jednom vijeku predstavlja lijepo zadanu naviku, u drugom postaje forma i besmislica. Tako i novogodišnje čestitke. Traju i nestaju.
Ali, ko kaže da se danas ne obradujemo kada dobijemo novogodišnju poruku od dragih i poštovanih?!
***
Na izmaku decembra 2018.
