“Udruživanje čovjeka sa ženom, razdvojilo nebo od zemlje”
“Žena liči na život”
“Ženin izgled tvore tuđi pogledi …Svaki ženin pogled jeste pojam više…Ženina radost liči na ćutanje…Žene je nemoguće prebrojati čak i ako ih je samo nekoliko…” (Cvetko Lainović, o ženi)
Majka je u srijedu veče čekala sina da se vrati sa posla. Radi za sezonu ne bi li zaradio za izlaske, možda ostavio nešto od toga za početak studija. Kako je ljeto period kad se sve krade: prostor da se zaradi, noćni život i ludovanja, sa malo sna i sunca, to je opravdan i majčin strah. Zaboravila da je dan prije naglasio da mu je gazda obećao poslije posla vožnju skuterom. Samo da se pojavi, a u 21 h je otvaranje izložbe slika i crteža Cvetka Lainovića. Ne smije kasniti. Obradovala se toj najavi još s početka ljeta, jer, posebno voli tu djetinju jednostavnost Cvetkovog slikarstva…
Žurno izlazi iz kuće jer je svega petnaestak minuta ostalo do otvaranja. Trčii, probija se kroz masu s kraja grada, kao Peta proleterska… Bjelina, sjećanja na jul 1991. Tada je bila zapažena izložba Cvetka Lainovića u prostoru crkve Santa Maria u okviru likovnog programa “Grad Teatar”. Zagušljivi prostor crkvice ne mogaše da primi toliko ljubitelja njegove umjetnosti. Među njima, mlada majka, tek se porodila. Nošena zadovoljstvom prvog izlaska poslije porođaja (na tri sata od podoja) ona upija to djelo koje predstavlja “neizrecivu dubinu u emociji njegovih “sinopsisa”, ženska lica, ”ikonu” jedne nostalgične i plemenite majke na mukama”. Te linije Cvetkovih crteža, kao vidljivi i nevidljivi tragovi, postaše za nju veza na relaciji: rađanje života kao rađanje umjetničkog djela. Momo Kapor otvara izložbu, onako lako, rječito i jednostavno, kao ove linije na Cvetkovoj bjelini. “Bela boja u Kini označava duboku tugu. To je tuga od saznanja da smo se iz beline rodili i da se u belinu vraćamo, ne ostavivši na njoj nikakav trag”, ističe književnik i slikar. “Vrativši sliku na sam početak, na belinu iz koje se sve rađa, Lainović se našao pred zidom. Zid koji u sumraku svetli gore, u sivoj planini. Bedem detinjstva. Simbol nevinosti. Belina u slojevima…” govori Momo Kapor.
Ona, posebno ushićena, valjda zbog ljepote mjesta i trenutka percepcije. Brzo osjeti da joj mlijeko, kao ovaj trag na slikama umjetnika, nadolazi i da treba poći sinu na podoj, nošena umjetničkim doživljajem kao mlijekom majčinsim, kojim u čovjeku stvara imunitet za cijeli život.
…Brzo hoda, nedamski reklo bi se, kad se ispred nje motorist zaustavi, upita, kao dobacivši: “Treba li preevoz”? Spremna da mu grubo odbrusi, ugleda lice svog dragog prijatelja, slikara, koji je našao rješenje. Pošto živi dalje, izvan Starog grada, spašava se slikar nesnosne budvanske gužve po trotoarima i ulicama – vespicom će brzo, do ispred hotela Mogren, a onda se lako stiže do Moderne galerije u Starom gradu. Prvi put u životu ona sjedi na motoru i za tren stigoše, pa prijateljima koji je čekaju, reče: “stigla, letom na krilima tice”.
U čast ljepote umjetničkog, poštovanja djela i veličine dama: istoričarke umjetnosti, Ljiljane Zeković i supruge Cvetkove, Ljiljane Lainović, te organizatora izložbe JU “Muzeji i galerije Budve” kao i pjesnikinje Stanke Rađenović Stanojević koja je izražajno govorila stihove i poetske iskaze Cvetka Lainović, vrijedjelo je stići na vrijeme.
Istoričarka umjetnosti, Ljiljana Zeković, istakla je da “slikarstvo Cvetka Lainovića budi kod posmatrača različite psihološke i emotivne reakcije pohranjene u njegovoj podsvijesti. Vraća ga u svijet djetinjstva kada je jednom linijom – pravom, kružnom, zamršenom, opisivao stvari koje su činile njegov mali, čisti i naivni svijet, a sa druge strane animira njegovu potrebu da otkrije tajne koje istovremeno u sebi pohranjuje naivnost, jednostavnost i duboko misaone sadržaje”. Na kraju svoje besjede Ljiljana naglašava da nam se “pruža jedinstvena prilika da uživamo u neponovljivoj magiji njegovog vrhunskog slikarstva koje je neiscrpna inspirativna riznica naših novih tumačenja i spoznaja”.
Dijeliti ovakav doživlaj ljepote uprkos nesnosnoj julskoj vrućini, gotovo istoj kao one 1991. bilo je nebeski široko. Što bi Lainović rekao “Nebo nam više puta ponovi sliku jedne iste stvari i – nestane”, a mi te slike, kao posebno dragocjene trenutke, čuvamo u failovima života.
