Zorica Joksimović: Umjetnost je zajednička domovina umjetnika  – „Umjetnici svijeta“ Branke Bogavac

„Umjetnost jeste veličanstveni pokušaj da se sveobuhvatno izrazi ono što izaziva  ili podstiče kreativnu umjetnikovu moć, što ga permanentno inspiriše, a to je ona vječna tajna ljudskog bića. Koliko nam samo o toj tajni govori umjetnost, od davnina do danas, kroz slikarstvo, književnost, muziku, teatar film… Toliko oblika stilova, koncepata, a svijet i ljudsko biće u njemu i dalje ostaju zagonetni i inspirativni“ – rekao je Dimitrije Popović, umjetnik našeg, crnogorskog imena, a svjetskog glasa,  u knjizi  Umjetnici svijeta Branke Bogavac.

U Parizu, gradu svijetle ljepote, gradu „velike kuhinje ideja“, kako ga je Danilo Kiš nazvao u istoimenom eseju, koji je stotinama godina bio i jeste utočište velikim umjetnicima  i neprihvaćenim vizionarima. Tu bivaju  razgovori koje vodi Branka Bogavac, bivaju susreti duša kroz koje umjetnost dobija glas i postane kulisa za susret. Nije to samo zbirka intervjua, već dokumentacija duhovnog pejzaža umjetnika, epohe u kojoj žive i stvaraju. Ona je podsjetnik da je umjetnost oblik borbe za ljepotu, slobodu i istinu, a da bez nje, čovjek  je samo  ljuska orahova bez ploda unutar: lagan i lako lomljiv. Razgovarala je Branka  sa ličnostima koje su obilježile umjetnost XX i XXI vijeka: odabrala njih 16, po vokaciji: reditelji –  pozorišni i filmski,  slavni muzičari, skulptori, proslavljeni likovni ujetnici, glumci, razgovor vodila  i sa jednim od najpoznatijih svjetskih aktera karnevalske industrije.

  Svaki od tih razgovora nosi svjedočanstvo duboke ljudske i intelektualne razmjene. Oni nijesu puka hronika karijera, već uzajamna komunikacija prožeta neposrednošću kojom se govori žuboreći tokom dobro pripremljenih tema. Nije sve u urođenom komunikacijskom daru, jer, kako predstaviti pretpostavlja i kvalitet onog što se predstavlja. Branka Bogavac ne pita iz znatiželje već iz istinske potrebe da razumije, da dotakne to najosjetljivije u biću umjetnika – njihovu viziju i misiju, usamljenost i sumnju, odgovornost…   

Spomenuću jednu neobičnu i živopisnu anegdotu koja govori o Brankinom karakteru, njenoj posvećenosti kulturi i umjetnosti, ali i odnosu povjerenja koje zna da uspostavi s ljudima, čak i u neobičnim okolnostima. Desila se u vrijeme kada je radila intervju sa  Sergejem Paradžanovim, velikim gruzijskim rediteljem,   kojeg je upoznala na premijeri njegovog filma Ašik Keriba, koji je 1988. gostovao u Boburu u Parizu, u čast retrospektive gruzijskog filma. Kao izuzetan umjetnik, okružen medijskom pažnjom, kada je čuo da je Branka Jugoslovenka, rekao je da ima prijatelja režisera Vlatka Gilića iz Jugoslavije, i brzo okrenuo osobitu pažnju ka njoj. Predložio je susret sjutradan, a Branka je dva puta odložila termin, kako bi  više njegovih filmova odgledala na retrospektivi i dobila dragocjeni materijal za intevju. To govori o ozbiljnosti i temeljnosti Brankina rada. U zakazani tetmin, tog dana, hotelski hol je bio pun novinara i ljudi iz svijeta medija  koji su čekali Paražanova,  kako Branka kaže, „kao mesiju“. Dolaskom u hotel, uputio se pravo k njoj sa prijedlogom da pođu na doručak, a onda zajedno  liftom do njegove sobe, gdje ga je čekalo još dosta novinara, snimatelja, fotografa, nestrpljivih da zabilježe trenutak sa slavnim umjetnikom. Branka, u pratnji kćerke Milene, uporna i dostojanstvena, ali ne kao reporterka koja traga za eksluzivom, već neko ko duboko vjeruje u snagu iskrenog dijaloga. Veliki umjetnik  pogledom je tražio slobodno mjesto, i kako ga nije bilo, rekao je: „Idemo u kupatilo“, a svojoj asistenkinji naložio da ga ne uznemiravaju dok traje razgovor. Po pričanju Brankinom, sjeo je na ivici kade ispred otvorenog prozora, a one dvije naspram njega. I tu, u neobičnoj prostoriji, u nečemu što je više ličilo na scenu iz filma nego na intervju, vodio se jedan od onih razgovora koji ostaju, kako Branka navodi u knjizi, kao „dragocjeni dar“ koji joj je poklonio veliki umjetnik. Na ivici apsurda, ali sa puno povjerenja i poštovanja, vodio se razgovor koji nije trajao nekoliko minuta, već više od sata. Paradžanov je, između ostalog,  govorio kakvu vrijednost predstavlja narodna umjetnost, kao i o snu koji ga prati za čitav život – o potrebi da snimi film o majci, o hljebu i o zemlji. „Zemlja, to je narodnost, a narodnost moj duh“, rekao joj je. Branka je znala o čemu govori. I ona je tu narodnost, na najljepši način, nosila u sebi. Duboko. Njena Crna Gora bila je tiho prisutna u svakom razgovoru. Nije to narodnost zatvorena u nacionalne granice – bila je to svijest o pripadnosti o duhovnom nasljeđu, o potrebi da se ono najbolje, a to  najbolje je dato kroz umjetničko biće,  iz centra Svijeta prenese  svojoj Crnoj Gori. Dvoje ljudi, svaki iz svoje kulture, sreli su se na tački gdje se umjetnost i narodnost ne isključuju, već prožimaju. Tu je rođena njihova zajednička narodnost – umjetnost kao identitet, kao veza među ljudima i narodima, kao univerzalni jezik.  Ovo nije bio običan intervju već jedno čitavo životno poglavlje dvaju duša koje znaju da je umjetnost uzvišena i ozbiljna, toliko ozbiljna da ne mari ni za mjesto, ni za formu ako postoji iskrenost.

Sudbina velikih umjetnika nerijetko se prepliću s najdubljim stradanjima epohe u kojoj žive. Takav je slučaj  argentinskog pijaniste, Migela Estrelja, čija je priča takođe opisana u ovoj knjizi. Ona je svjedočanstvo  o snazi duha umjetnosti i nenasilnog otpora. Estelja nije bio samo virtuoz klavira, bio je nosilac ideje da muzika pripada svima. Zbog te ideje zatvoren je, mučen i ponižavan, od strane tadašnjeg režima, ali, ne i slomljen. Mučili su ga tretmanom puštanja struje ispod noktiju i prijetili da će mu iščupati nokte i testerom odsjeći prste. Dugim molitvama i  rekonstrukcijom nekog  muzičkog komada, spasavao se. Izgovorio je riječi, kao odgovor pred torturom nad njim: „Činite nepravdu, ja sam želio da muzika bude svačija, neka vam Bog oprosti, a i ja ću pokušati da vam oprostim“. To je bila lekcija snage moći duhovnog otpora. I onda, kada je engleska kraljica molila da donesu klavir u njegovu  ćeliju, u znak odbrane velikog pijaniste, zbunilo je to vojnu huntu, ali, dozvolili su klavir, pod uslovom  da ga svira bez zvuka. Estelja je, istrajno i uporno svirao nijemi klavir, ali je u sebi čuo zvuk i muziku. Umjetnost ga nije spasila time što je zaustavila mučitelje, već onim što ga je sačuvala bivstveno iznutra. U tom trenutku nije bio samo zatvorenik, bio je slobodan čovjek koji bira da vjeruje u ljepotu uprkos svih zala. Nakon oslobođenja, Estelja nije tražio osvetu, naprotiv,  stvorio je Orkestar mira i pokret Muzika nade, okupljajući: Izraelce i Palestince, i muzičare iz cijelog svijeta, sa idejom da, tamo gdje riječi ne dopiru – note mogu, da umjetnici mogu voditi pomirenje, suprostavivši im se ljepotom i mjerom apolonijskog principa.

U jednom od razgovora koji je  Branka vodila sa Dimitrijem Popovićem, velikim i priznatim, skulptorom, slikarom, romanopiscem, esejistom,  umjetnikom koji u sebi nosi sinkretizam  umjetničkog  izraza i vanvremenog trajanja, zanimljiva je njegova izjava: „Primjećujem ruke jer stalno gestikuliraju. Zanimljiv je njihov oblik u pokretu. Ruke su me uvijek privlačile“. Ova izjava ne govori samo o vizualnoj privlačnosti, već i o dubokoj percepciji ruku kao produžetka unutrašnjeg svijeta čovjekovog –  oruđa kojim se misli oblikuju, emocije prenose, a svjetovi grade.

U tom kontekstu, ruka Branke Bogavac tvori, kako bi Kiš rekao „čudesno bujanje bobica u srcu jednog nara i ljepotu njegovih bobica skrivenih u ljušturu“. Njena ruka, nevidljiva, ali prisutna,  je ta koja je uzela za ruke šesnaest vrsnih umjetnika osobenog izraza,  iz različitih krajeva,  vodeći ih u zajedničku domovinu koja se zove Umjetnost.

U današnjem svijetu ratova, nasilja i političkog haotizma, simbolika ruke koja spaja ima posebnu misiju. Umjetnost, kako je Branka Bogavac vidi, nije skup različitih izraza, već živa mreža stvaralačkih bića  koja se dodiruju baš kao prsti na ruci. Ruke umjetnika koje gestikuliraju su i znak stvaralačkog nemira, znak traženja, izražavanja,  a ruka Branke Bogavac, ta koja bilježi, pita, povezuje i oblikuje, jeste tiha snaga koja tom izrazu daje i produžava život.

Danas, svi ovi umjetnici, nijesu samo graditelji umjetničkog, oni su stanovnici iste zemlje koju je autorka pažljivo naseljavala, oblikovala svojim rukama, svojim riječima, svojim sluhom za ljepotu i dubinu – u novu domovinu – Umjetnici svijeta.  Ta ruka koja zna uzeti, povezati i voditi, u ovom djelu postaje vodičkinja ka umjetnosti, a umjetnost – prostor susreta, bez granica i međa. Ili, kako je Dimitrije istakao u razgovoru sa Brankom: „svako od nas u nekom umjetničkom djelu pronalazi svoje projekcije, iznosi svoje viđenje, iščitava ga na način na koji to djelo pobuđuje misli i osjećanja u njima. A upravo to potvrđuje vitalnost umjetničkog djela, ta nesvodljivost na jednu karakteristiku, na zadatu formulu, na jedinstveni ključ razumijevanja. Tako se jedno djelo neobično produžava u svijesti posmatrača i nastavlja živjeti jednim od svojih bezbrojnih života“.

26. jula 2025.
Zorica Joksimović, prof.