Zorica Joksimović – Žene svijeta Branke Bogavac

– Svileno tkanje uzajamnosti i poštovanja –  

Da li se o stvaralaštvu Branke Bogavac može reći ljepše i tananije nego što je to iskazao akademik Sreten Perović davne 2001. god. a čiji je tekst objavljen i u knjizi Žene svijeta pod naslovom Strast i znatiželja. Vjerujem ne, ne na  način duboke odanosti , kako je to Sreten napisao. Zato, želim da se  početak ovog svog pisanja  zakiti zlatnopisom Sretenovim o Branki:

„Ona je hitri prohodnik što se kroz megalopolis fluidno provukuje, ona je festivalski znatiželjnik i uzgajenik što bolećivo sa slavogubitnicima „tuguje i druguje“ i nesuzdržano sa slavodobitnicima „luduje i mudruje“; ona je iznad svih meridijana – Brana iz Berana, stopanica – sustopica sa Bora i iz Bihora, snohvatica iz Studentskog grada, budilnica iz Bulonjske šume il iz domaće Budve – žustra planinka i ambiciozna „klinka“, brižna majka i spretna i uporna novinarka. Đe god da je, njen se glas po boji prepoznaje i – poizdalje čuje“.

Kao neobična i atipična ličnost, sve što je radila i stvarala, po Sretenovim navodima, „ona je potonja renesansna Crnogorka. Za sve zainteresovana, svemu odana, svemu osmjehnuta i obradovana. Branka je antejski vezana za Crnu Goru, ali i tu nadmoćnu pupčanu vrpcu rasteže po globusu, kao da bi, da je prekine, da se oslobodi naslijeđenih mentalnih omči, kao da želi da se ponekad otcijepi i od sebe – rođene Crnogorke i prirođene Parižanke“.  

Moć antejska koju dobija čovjek u dodiru sa svojom zemljom i svojim narodom je iskazana kroz Brankinu opsesivnu potrebu da svojoj Crnoj Goji podari najbolju baštinu čovječanstva. Ona što sa čovjekoljubljem i ljuboriječju strastveno zaviruje u dušu sagovornika, prepoznaje ih po duhu, spaja i daruje najbolje o najboljima. Zaljubljenica je u susrete sa umjetnicima, stvaocima različitih vjera i nacija, a knjiga Žene svijeta obuhvata pričanja 20 žena sa 4 kontinenta iz 10 država.

Branka Bogavac je razgovarala sa ženama: dobitnicama Nobelove nagrade, Toni Morison i Nadin Gordimer, slavnim književnicama kao Margerit Diras, Natali Sarot, sa Taslimom Nasrin, spisateljicom iz Bangladeša, velikim pjesnikinjama kao što je Bela Ahmaduljina,  Ana Blandijana i Blaga Dimitrova, razgovarala i sa slavnim umjetnicama filma i opere: Galjinom Višnjevskaja i Žanom Moro. Branki su otvorile vrata svoje duše i supruge velikih književnih stvaraoca: Marija Kodama, Borhesova životna saputnica za koju je rekao da njen glas  u toku 27 godina pretvara svijet u ljepotu i da kroz njega gleda svijet;   i Elena Kadare, supruga Ismaila Kadarea. Obje i spisateljice. Zanimljivu ispovijest iščitavamo iz pričanja sa Danijel Miteran, suprugom bivšeg predsjednika Francuske. Dva velika svjedočenja iskazana su u razgovoru sa rumunskom umjetnicom Lenom Konstante koja je robovala 12 godina i Irinom Jemeljanovom koja je govorila o ljubavi njene majke i Borisa Pasternika. Među Ženama svijeta U sazvježđu velikana uvrštena je priča sa  Crnogorkom po rođenju, slavnom književnicom i rediteljkom, Vidom Ognjenović. Razgovarala  i sa dvjema „ikonama zapadnog feminizma koje su se usudile“, po riječima Branke Bogavac „da prodrmaju okove patrijarhata i građanskoga morala“, Katrin Mije i Dominik Desanti.   

Neki od ovih razgovora su objavljeni u prethodnim izdanjima Brankinog bogatog svaralačkog opusa, ali ovako, sdruženi, u obliku jedinstvene zbirke ispovijesti  imaju velikost više. Svaka od izabranih sagovornica dolazi iz različitog kulturnog, političkog i društvenog konteksa što zbirku čini bogatom i raznovrsnom. Zajedničko im je da su sve ostavile trag u svijetu kroz svoja djela, hrabrost, humanost i rad.  One su te  koje drže baklje prometejske vatre stvaralačkog bića, i kroz osvijetljene puteve novih generacija,  svijetliće  i snažiti zadugo.

U dijalogu sa sagovornicima, Branka Bogavac nosi  posebnost znatiželje, a biti na tragu te posebnosti kao privrženost kulta lijepe riječi, slijediti tu nevjerovatnu radoznalost, znači ulaziti u stvaralačke atome sagovornica koje se spontano i prirodno otvaraju u odnosu na  teme njihovih razgovora, kao uzajamno davanje.

Branka  uzima u obzir kontekst i kulturne uticaje vremena u kojem su spomenute persone djelovale i stvarale, pružajući nam sveobuhvatan pogled na njihove životne puteve, situacije i okolnosti.

Ono što Branku izdvaja je osoben stil  pristupa u komunikaciji, kao i osoben stil odijevanja.  Svilena marama, kao zaštitni talisman,  neizostavni je dio njenog odjevnog ukrasa.  Svilene marame koje Branka nosi, a i poklanja, imaju višeslojne simbolike. One su simbol elegancije, sofisticiranosti i društvenog statusa osobe. Povezane sa gestom poštovanja i pažnje, predstavljaju  mostove povezivanja i bliskosti. Razgovori sa  poznatim, hrabrim i uticajnim ženama sa četiri kontinenta, kao „put svile“ koji je slijedio Marko Polo, su ta fina tkanja riječi koja se mogu porediti sa nastajanjem svilenih niti, gdje je potrebno da se svilena buba kreće u obliku broja 8 od 300 do 900 puta da bi se stvorila tanka, ali izuzetno jaka nit svile. U pripremama za inervju, Branka Bogavac poštuje sagovornika, te prolazi put duge pripreme, iščitavanja i razumijevanja cjelokupnog njegovog djela, pronalazeći biserne misli za tkanje priče. U ovo malovremena života, a stvaralačke energije posjeduje i daje,  i pet života da ima , bilo bi malo za dati i podijeliti.  

Izgovorene riječi Brankinih sagovornica, kao svilene niti, grade lijepo tkanje ispovijesti  životnih priča žena koje su obilježile jednu epohu. Kako je svila vrlo cijenjen materijal zbog svoje ljepote, mekoće i izdržljivosti, tako su i zanimljive životne priče Brankinih sagovornica, tkanje riječi punih umjetničke ljepote, razumijevanja i saosjećanja za izdržljivost u osudnim vremenima, kao i mekoće odnosa koji Branka toplo sa njima uspostavlja.

U kontekstu ove priče izdvojiću zanimljivost kada je Branka,  dok je radila intervju sa velikom ruskom poetesom, Belom Ahmaduljinom u njenom domu u Moskvi, na pohvalu Brankine raskošne svilene marame od strane Bele, Branka joj odgovara tako što je svoju maramu  po dužini isparala, pa su je podijelile, ko gladni zalogaj. Bila je to obostrana glad  i nečuvena osjećajnost za talenat drugog čovjeka – ona simbolika marame podijeljene na pola  predstavlja čin davanja sa jakom  emocijom veze dviju strana u komunikaciji.

Poklonila je takođe, skinuvši sa svog vrata, svilenu maramu nobelovki, Nadin Gordimer, koja ju je nosila na svečanosti kada je Mendela primao Nobelovu nagradu. Bio je to spontani gest savršenog prevladavanja distance naspram onog što se voli, u znak prihvatanja intervjua bez zadrške, što  Branka kaže za takav čin da je bio „odgovor na tu brzu i neposrednu velikodušnost“ Nadin.  

Borhesovoj životnoj saputnici i muzi Mariji Kodama poklonila je maramu od „teške svile“ tamnozelene boje koju je Borhes dodirom osjetio u prijatnoj atmosferi razgovora. U ovakvim situacija bezrezervnog davanja, Branka, kao da je poklanjala i dio sebe, svog bića u kojoj vezi svilena marama predstavlja most spajanja dviju egzistencija,  dar milosti  Umjetnosti i Riječi koje postaju mit u svijetu vrijednosti. Putovanje riječi poput „puteva svile“ nam govori da Branka Bogavac radoznalo, analitički i temeljno ulazi u bit njihovog djela, mjerći svaku riječ  kao da mjeri apotekarskom vagom i znalački  postavlja  pitanja koja će podstaći ispitanice da joj otkriju  suštinu svoga izraza.

Kada bi u ovoj komunikaciji postojala jedna jedina riječ kao sažetak, to bi bila riječ Smisao. Pisanje kao Smisao kulturno umjetničkog, kao suština i datost. Sve druge riječi poput pritoka rijeci, okrenute su njoj, upravo onako kako je nobelovka Nadin Gordimer izjavila da je smisao postojanja umjetmičkog bića da „umjetnice ponovo stvaraju svijet“.

Iz  razgovora, vidno je da postoji ta fina uzajamnost davanja, gdje riječi postaju „farovi koji osvjetljavaju“, kako navodi Margerit Diras. Način na koji Branka opisuje sagovornice, atmosfere u kojima nastaju susreti, kako im lice vidi je takođe refleksija tog svijetla koje razgovor pruža. Impresivno, Branka opisuje lice velike spsateljice Diras „ Ali njeno lice je predstavljalo čitavo njeno biće, zračilo je takvom snagom da se sve ostalo zaboravljalo. Ono lice s kojim je prvi pogled dovoljan da se uspostavi razumijevanje i povjerenje koje nas odmah osvoji. Lice joj je bilo kao Biblija – toliko bogato. Ispisano finim linijama do tančina. Trebalo je samo zagnjuriti se u lice i čitati poglavla prepuna sadržaja“.

Branka iz njega  iščitava duboku misaonost, tananost i bogatstvo,  iskazuje poštovanje , divljenje i obožavanje sagovornice. „ Bila je raspoložena, rado i često se smijala, a ja srećna i uznemirena, pred duhovnom gromadom dostojnom svjetske slave“,  kako u knjizi opisuje trenutak iz razgovora sa  Margerit Diras.  

To je ona „dvojna kreacija“ koja se prepliće poput svilenih niti među sagovornicama. To je i ono u pisanju Branke Bogavac  što čini da svaki od ovih intervjua predstavlja mali svijet za sebe, zasebni univerzum zvijezda koje sijaju posebnim sjajem, čineći Sazvježđe riječi na sjajnom nebu Literature.