Priča Aždrailj (koju je objavio Časopis za kulturu, književnost i nauku KOD u 17. broju) skromni je autorov hommage akademiku Zuvdiji Hodžiću, vrsnom crnogorskom književniku. Nakon nekoliko rečenica o autoru (čije smo priče Mravljak, Ispit i Galium verum ranije bili objavili na našem portalu), priču objavljujemo integralno.
«ZORKO POPOVIĆ pseudonim je jednog od onih koji su uvršćeni u ediciju «Ko je ko u dijaspori Crne Gore – nauka». Rođen je dovoljno davno da upamti prve poratne demonstracije na kojima se uzvikivalo: «Zona A, zona B – biće naše obadve!». Bio je dovoljno dobar učenik da dobije Vukovu nagradu, ali ne i dovoljno dobar omladinac da bi nominaciju za Majsku nagradu proslavio na ručku u Belom dvoru. Bio je u Velikom hemijskom amfiteatru PMF u Beogradu svjedok kako se parola «Dole crvena buržoazija!» rastače i razvlači u kozaračko kolo, ali nije odustao od principa studentskog proljeća: «Budimo realni, zahtjevajmo [ali od sebe!] nemoguće!». Magistarski rad mu je, kako je rečeno u prijedlogu za dodjelu Oktobarske nagrade Beograda, bio toliko dobar da «prevazilazi uobičajeni nivo magistarske teze, a u pojedinim elementima i doktorske disertacije u svojoj oblasti», ali nije bio dovoljno dobar da tu nagradu i dobije. No, stigao je da doktorira na vrijeme kako bi mu zvanje «vrijedilo» na teritoriji bivše države, a stigao je i do zvanja naučnog savjetnika, ali je pritom – kako je to o njemu napisao jedan od najuglednijih Crnogoraca u Hrvatskoj – «na najgrublji način morao iskusiti da ni u proteklim ratnim vrtlozima nikakva znanost ne može biti ΄au-dessus de la mêlée΄».
AŽDRAILJ
… Neki su se kleli da su se danima poslije toga oko
ploče čuli glasovi, jekćanje, hrupanje i cika. Tumačili
su to kao da se pod njom biju zmije i aždrailj, oko blaga …
Zuvdija Hodžić: Ploča
(iz knjige priča „Neko zove“)
Bio sam nervozan kao leptir, mjesto me nije držalo, nijesam znao đe da se đenem! Već je bilo prošlo više od mjesec dana kako sam 17. decembra “skinuo” uniformu i s nestrpljenjem sam iščekivao rezultat konkursa za asistentsko mjesto na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu, upražnjeno do povratka N.S. sa odsluženja vojnog roka. U jednom trenutku spasonosnim mi se učinilo da odem na nekoliko dana u Crnu Goru. Naime, dobro sam pamtio koliko mi je blagotvorno bilo što sam prošloga ljeta redovno odsustvo proveo u Cerovu i malo se “rekuperao” nakon što smo, kao novopečeni instruktori, “izveli” svoju prvu klasu novih vozača u auto-nastavnom centru u banatskoj Beloj Crkvi, đe sam proveo gotovo cijelu kalendarsku 75-tu; a da se imalo od čega oporaviti dovoljno govori podatak da smo obuku vršili na kamionima bez duplih komandi.
Iako su me roditelji odvraćali zbog najavljivane velike promjene vremena, nijesam se dao odgovoriti od namjere da otputujem u očevo rodno selo i śutradan sam jutarnjim autobusom pošao za Nikšić. Već preko Zlatibora je vijavica bila tolika da me nije začudilo kad sam kasnije saznao da smo zapravo otputovali posljednjim autobusom koji je iz Beograda tada stigao u Crnu Goru. Do Nikšića se vrijeme nekoliko puta promijenilo, a na ulazu u grad sustigao nas je mrak, ali i mokri snijeg. Dok smo se vozili ka Cerovu, snijeg je bivao sve gušći, tako da je taksista jedva dočekao da me iskrca i vrati se za Nikšić.
…
Mada je Strinina kuća bila prva “na udaru” kad bi se stiglo prijevozom iz Nikšića, nekako bismo je uvijek zaobišli u dolasku i onda nekog od narednih dana na kratko svraćali. “Kao da privatate vatru!”, kako nam je jednom Strina prijekorno rekla. Ona je bila druga žena mojeg najstarijeg strica. Kad je on prerano ostao udovac, požurio je da se što prije po drugi put oženi i odvoji od oca, a sina Muša zapravo je “ostavio” svojim roditeljima. Tako je Mušo stasavao uz đeda i babu i za svoje stričeve i tetke – koji su se kao rakova đeca polako razilazili na razne strane i sinovcu neośetno prepustili svu brigu oko njihovih ostarjelih roditelja ali i imanja – vremenom postao čuvar porodičnog ognjišta u staroj kamenoj kući, đe bismo brat i ja svake godine dolazili na ljetnje ferije.
Strina, Mušova maćeha živjela je u drugoj, prilično (“dovoljno”) udaljenoj kući, ali na istom, zajedničkom imanju koje đed nikad nije do kraja jasno podijelio, valjda vjerujući da će njegovi sinovi, kad za to dođe vrijeme, znati da budu pravični prema Mušu. Međutim, život je udesio da je Strina jedva stigla da rodi troje đece i da ostane udovica na imanju ne samo dovoljno velikom da prehrani čak i one koji bi im za vrijeme Drugoga rata dobježavali iz nikšićkog “zida”, nego i tolikom da se u iščekivanoj podjeli niko ne bi žalio na mali, ali vjerovatno bi se svi tužili na krivi dio. U međuvremenu, ne oslanjajući se previše na diobu koja je cijelo vrijeme lebđela u zraku (a za koju ni danas ne znam kako je među nasljednicima ukararena?), Strina je podigla Rajka, Mośka i Desu. A Mušo je o Strini, svojoj maćehi rijetko govorio, zapravo tek onoliko koliko je trebalo i samo sam jednom čuo kako je kazao: “Niti mi je što nažao učinjela, niti mi je što valjala u životu!”.
Mnogo toga mi, kao malom (bio sam od te braće i sestara mlađi od deset pa do gotovo dvadeset godina) nije bilo jasno i samo sam iz nekih nagovještaja, značajnih pogleda i nedorečenih roditeljskih odgovora naslućivao razmjeru pokarabašenih porodičnih odnosa. Ali jednom, kad sam poželjeo da od Muša sâm malo odem do Mośka a roditelji me ispotiha ubjeđivali da to “odložim” za neki drugi put, prije no što sam strknuo iz kuće samo mi je izlećelo:
– Pa i on mi je brat!
Istina, moram priznati da je pravi razlog mog odlaska k Strininoj kući bilo jedno jogunasto magare, koje nekoliko dana ranije nikako nijesam uspjevao da “pripitomim”, uprkos svim mojim krotiteljskim znanjima “naučenim” iz prvog vesterna u životu Bubnjevi preko rijeke. No, ovog puta uspio sam najzad da ga zajašem, a ono je onda zaždilo u pojatu i da se u posljednjem trenutku nijesam smakao s magareta sigurno bih udario glavom u niski kameni volat.
…
I sad sam, kad se taksista okrenuo, zastao na trenutak, dvoumeći se da li da svratim prvo do Strine ili da, po navici, produžim ka Mušu. Po osvjetljenim prozorima i po žamoru koji je iz nje dopirao moglo se zaključiti da je Strinina kuća puna ljudi; parkirana škoda s registracijom iz užičkog kraja sigurno je bila Rajkova. Ipak, podigoh kufer i, s raširenim kišobranom, po mraku pođoh dobro znanom prečicom ka Mušovoj kući. Garo me se śetio od prošloga ljeta i samo se kratko oglasio kad sam prilazio i javnuo mu se. Svjetla u kući nije bilo, a vrata su bila zaključana. Mušo i Milana sigurno su bili kod nekog na śedniku, da prekrate večernje sate. Neko vrijeme čekao sam pred vratima, ali kako je sve gušći i gušći mokri snijeg prelazio u vijavicu, nije mi bilo druge no da se povrnem do Strinine kuće.
*
* *
Kod Strine su za ogromnim stolom na okupu bili: Mośko, koji je živio s majkom; Rajko, nastavnik matematike u jednoj školi u užičkom kraju, koji je došao na zimski raspust; Desa, koja je s mužem Šaćom obradovala majku najljepšim poklonom: dovela joj je iz Titograda na zimske ferije dva unučeta, dvoje prekrasne đece, kojima bi pogan jezik mogao naći samo jednu manu – što nijesu od Popovića (jer, Rajko i Mośko nikako se nijesu odlučivali na zasnivanje porodice); a bila je tu još i mnozina najbližih susjeda.
Strina mi se baš od srca obradovala, ali nijesam se bio pošteno ni upitao sa njom niti pozdravio sa svim ostalim ukućanima, kad me Šaćo, inače oficir saobraćajne službe kojeg sam i prošlog ljeta viđeo na Cerovu, zateče pitanjem:
– Instruktore, što bi ti učinjeo?
Reče kako su cijeli dan neuspješno pokušavali da upale Rajkovu škodu, dok im akumulator nije potpuno zanemoćao; Rajko je bio došao još za lijepa vremena i sad je želio da pobjegne prije kijameta i što prije se vrati za Ivanjicu. Šaćo još dodade kako se on odavno više u garnizonu ne bavi tehnikom no vazda nađe nekog dobrog mehaničara iz civilstva kojem se služenje roka pretvori u uobičajeni posao, ali i česte odlaske kući na “nagradna” odsustva.
Odgovorih mu podatkom o propisu o vađenju akumulatora iz kamiona i unošenju u četne prostorije u slučaju izuzetne hladnoće. Rekoh kako sam to dobro upamtio nakon što je početkom te zime śeverac s Karpata jedne noći donio takvu stud u Belu Crkvu da smo u auto-parku od svih sedamdesetak vozila naše čete upalili samo četiri fapa koji su prethodne večeri stigli iz Priboja. Dežurnom auto-parka “nije se dalo” te noći da na svaki sat izlazi iz tople kućice i na kratko pokreće motor svakog vozila, pa smo ujutro s ta četiri kamiona šlepovali ostale dok se nije uspostavila “borbena gotovost” cijele jedinice. Stoga predložih da i mi unesemo akumulator u toplu kuću i tako ga bar malo “oporavimo” od silnog “verglanja”.
No, u sebi sam sumnjao da će to biti dovoljno, jer je njima, kako su rekli, akumulator u početku dobro “vrtio”, ali nije “palio”, pa je uzrok trebalo tražiti neđe drugo, a ne u akumulatoru. Očito se trebalo snaći “u novoj, nepoznatoj situaciji”, kako smo, kao budući instruktori, morali odgovarati na pitanje o inteligenciji iz predmeta Pedagogija i pshihologija vozača motornog vozila.
A cijela ta priča o autu prekide se tobož slučajnim pitanjem jednog od komšija koji je očito mnogo toga znao o Rajku:
– Rajko, dako škoda śutra iznenada “opali”, k’o tvoja puška na straži?
Poslije nastaviše s prepričavanjem događaja iz vremena kad je Rajko bio u školi rezervnih oficira i ostao upamćen po tome da mu je nezakočena puška na ramenu opalila kad je nehotice – zbog ruku koje je vazda držao iza leđa i odsutno vrtio palčeve – povukao njen obarač, a poslije ga polijevali vodom da dođe k sebi. Rajko je bio prijeke naravi, ali se na takve pričice samo osmjehivao. A nije mu smetalo ni kad bi se kazalo kako zbog te svoje zamišljenosti ni škodu nije vozio u Beograd no bi je ostavljao još na Petlovom brdu, čim izađe s Ibarske magistrale, pa bi odatle išao gradskim autobusom prema centru grada.
Kad se poveo razgovor o živom, Mośko je riješio da i mene malo “uključi” pa ispriča kako sam jedne davne, izuzetno sušne godine – kad su svi morali pojiti goveda na zadružnoj bistijerni – bez imalo straha nalazio način da, kroz mnoštvo uskomješanih rogova, u veliko korito izlivam dodavane mi lame s vodom. Pomenu i koliko sam bio uporan u zajahivanju njihovog magareta, ali je oćutao kako se to umalo moglo tragično završiti. Mośko, koji je radio u Nikšićkoj željezari, pukim je slučajem bio preživio strašnu nesreću početkom šezdesetih godina kad se ogromni sud s rastopljenim željezom otkačio s portalnog granika i usijana lava se razlila po hali, sprživši više nesrećnih radnika. Oduvijek blage naravi, odmjeren i stalno nekako osmjehnut, od tada je na život gledao kao na skup lijepih događaja, a nešto ružno s njegovih se usana nije moglo ni čuti ni pročitati.
Međutim, Rajko ne izdrža da me ne pecne i pred svima dovrši priču kako me je tada magare skoro unijelo u štalu i kako sam jedva živ pretekao. Nijesam mu ni ja ostao dužan, jer rekoh kako mi je i sad žao što magare ne prokunuh njegovom kletvom, koju su često “citirali” po Cerovu. Svi se nasmijaše, jer sam ih zapravo podśetio na davnašnji događaj kad je Rajko, ne spriječivši nemirno goveče da napravi štetu, “dopunio” uobičajenu kletvu:
– Crka śutra! … Danas!!!
…
Kako se u malim sredinama za nekog novog uvijek mora saznati “koji položaj pokriva”, nije prošlo puno vremena i ja sam kazao kako očekujem rezultate konkursa za asistenta na Prirodno-matematičkom fakultetu. Samo što to rekoh, jedan od prisutnih me upita da li poznajem njegovog rođaka, poznatog nuklearnog fizičara u Institutu Vinča. I ne sačekavši moj odgovor, poče da priča anegdotu koju sam već bio čuo, ali nikad tako izvorno kao ovaj put. Još dok se od Nikšića ka Šavniku i Žabljaku vozilo “džadom”, jedan američki sredovječni bračni par nije se bojao da, krstareći ogromnim ševroletom po tucaniku, istražuje ljepote durmitorskog kraja. Kad su bili preko Krnova, željeli su da provjere da li su na dobrom putu i čim su izbili na ogromni plato, obratili su se gotovo istovremeno i na engleskom i na francuskom (jer, imali su i “kanadske krvi”) prvom čobaninu koji je stajao uz cestu. Bio je to pomenuti fizičar, koji je ljetni odmor provodio na porodičnom izdigu i pazio da ovce ne strknu đe ne treba. Odgovorio im je da mu je lakše da im on odgovara na francuskom, ali da mu oni slobodno postavljaju pitanja na engleskom jeziku. Poslije ugodne, bilingvalne konverzacije i dobijenih korisnih informacija, gospođa je upitala da li svi čobani u Crnoj Gori znaju strane jezike, a junak cijele priče odgovorio je zabezeknutoj strankinji kako se on čak ośeća pomalo hendikepiranim jer se služi samo sa ta dva jezika, a ostali čobani govore četiri ili pet stranih jezika!
U trenutku kad se ta priča završavala, ušao je još jedan komšija i, otresajući i sklapajući ogromnu lumbrelu, rekao kako se snijeg pretvara u jaku kišu, a onda neko vrati razgovor na “domaći teren”, jer, opet kao slučajno, upita:
– Boga ti, Rajko, bješe li ovakav dažd kad si zaglavio zatvor?
Rajko je morao ponovo da priča kako im je u školi rezervnih oficira, poslije napornog marša, starešina zadužen za ideološko-politički rad gotovo sat vremena tumačio ozbiljnost “situacije u svijetu”, pa kad je smatrao da ih je dovoljno “ubijedio”, krenuo je od jednog do drugog pitomca s pitanjem koga imaju u inostranstvu. Pri tom su budući oficiri bili postrojeni na kiši, a predavač je cijelo vreme stajao pod nekom nastrešnicom. Kad je došao do Rajka, on mu je kao iz topa odgovorio: “Imam Kralja Petra!” i odmah dobio deset dana pritvora.
A kad su se nadostali Rajka i razgovor malo zamro, krenulo se sa podarakavanjem Radosava, pasioniranog lovca koji je bio nepresušni izvor lovačkih priča. No, kad se on već bio umorio i od pričanja i od neprekidnog gestikuliranja i za kraj odabrao svoj iznenadni susret sa spletom guja na koje je nagazio na nekom osunčanom priponcu, u razgovor se uključio i Šaćo. Đeca, koja su prije Radosavovih nevjerovatnih priča gotovo zadrijemala, bila su živnula i sad su oca slušala širom otvorenih, kao trnjine crnih očiju, s takvom pažnjom kao da tu priču nikad do tada nijesu čula.
Šaćo ispriča kako u njegovom rodnom mjestu, podno velikog brda, postoji grotlo koje bi, poslije velikih kiša znalo proključati i izbaciti naokolo gomilu prelijepih oblutaka. Roditelji su preklinjali đecu da se tamo nikako ne primiču. Jer, pričalo se da dolje živi stvorenje – i tu upotrijebi meni dotad nepoznatu riječ – koje su neki zvali aždrailj a neki krilata zmija. Nije se pamtilo da je ikad ikome nažao učinila, istina poneka bi ovca na čudan način nestala pa opreza nikad dosta. Ipak, kao i druga đeca, i Šaćo se jednom oglušio na sva upozorenja i bio se zaigrao pravljenjem kamene kućice kad je ośetio da ga neka ogromna sjenka natkriljuje. Kako je čučao, samo se poput skakavca odapeo u stranu, a nešto veliko – nalik na zmiju sa valovitim, sa obije strane vijugavog tijela nazubljenim plaštom – surduknulo se mimo njega u tamni otvor, uz dugotrajni klokot kamenja koje se oburdavalo za njom.
…
Gosti nekako zajedno krenuše da se razilaze po već jenjavajućoj kiši, a Radosav, kao čovjek koji dobro poznaje prirodu, samouvjereno reče kako će śutra malo provedriti a onda će tek napadati pravi snijeg. Dižući se i prigrćući sako od lovačkog odijela, poželje svima laku noć i, izlazeći, na vratima dodade:
– Bogami, pašće śutra stojser!
*
* *
I tog dana sam, ne hajući za varopek, poslije ručka otišao da se igram uz malu kamenicu. Ona je bila blizu Mušove kuće tako da su me roditelji, iako su bili unutra sa ostalim ukućanima, lako mogli imati na oku. Iz te kamenice se pojila stoka, a zbog velike suše ona je naočigled bivala sve plića. To mi je omogućilo da svakog dana posmatram upravo tog ljeta otkrivenu čudesnu pojavu: u jezercima zaostale vode, koja su se stvarala u brojnim udubljenjima na jednoj gotovo ravnoj strani kamenice, punoglavci su se pretvarali u male žabe. Međutim, svakim sam se danom pitao: kakvo li se tek čudo događa u velikoj vodi? A velika voda bila je u velikoj kamenici, malo udaljenijoj od kuće, u kamenjaru obraslom mladim jasenovima. Sto puta nam je bilo priprećeno da joj se sami ne primičemo!
Pogledao sam prema kući. Niko se nije čuo, još je trajao popodnevni počinak. Samo sam viđeo Milanu, Mušovu ženu kako odlazi prema mljekaru. Hitro sam se stvorio poviše velike kamenice, nekako se prebacio preko suvozida kojim je sve bilo opasano i počeo polako da se spuštam niz strmi osunčani splav prema ogromnom sunovratu. Pronašao sam oveći uśek u mahovinom obrasloj stijeni i kroz njega se nagnuo nad tamnom površinom vode u kojoj se ljeskao komadić neba. Iznenada sam ośetio da me sunce više ne žagri po leđima a nešto snažno ščepalo me je za ramena.
…
I kad je sve moglo da se nastavi Šaćovom pričom naglo sam se probudio obliven hladnim znojem, ne razaznavajući odmah da je to bio san o javi koja se bila završila tako da me je Milana, vraćajući se iz mljekara, spazila kako umičem ka velikoj kamenici i u zadnji čas me spasila. U prostoriji koja se već bila rashladila odjednom sam se śetio i prvog pomračenja Sunca, koje pamtim po sablasno promijenjenoj svjetlosti, po zagaravljenom staklu kroz koje sam posmatrao čudesni narandžasti prsten, po nestvarno (i neobično za to doba godine) hladnom slučajno dodirnutom željeznom gelenderu na ulazu u paviljon u kom smo stanovali. I tada sam, kao u nekom magnovenju, pomislio što bi moglo biti uzrok škodinom jogunjenju: “Pa da, nagla promjena temperature!”
Uskoro sam čuo Strinu kako ustaje i razgrće ognjište, a ubrzo smo svi polako pomiljeli po kući po kojoj se širilo pucketanje vatre, miris naložene grabovine i sve prijatnija toplina.
*
* *
Vatra je već uveliko klandžala, jutarnju kavu bili smo dobrano odsrknuli i, prije no što će Strina postavljati za doručak, saopštih Mośku kako sam se śetio što bi još možda vrijeđelo pokušati sa škodom.
S Mośkom i Šaćom i akumulatorom u rukama izađoh pred kuću. Osvanulo je osunčano jutro i bilo je lako vratiti “bateriju” na njeno mjesto pod haubom. No, rekoh da bi najprije trebalo podesiti tzv. pretpaljenje i da mi je to jutros palo na pamet. U šali dodadoh kako se eto izgleda potvrdila neđe pročitana tvrdnja sovjetskih naučnika da se proces mišljenja dovršava u jutarnjim satima i to u malom mozgu! Objasnih kako je poslije Rajkovog dolaska došlo do veće promjene, tj. pada temperature i da se ono što mu je majstor prije puta “poštelovao” vjerovatno razdesilo zbog promjena u materijalu.
U autu je bio priručnik za korisnika, pa sam bez “špijuna” (mjernih listića) nekako odredio propisani zazor između tzv. platinskih dugmadi, a potom je, opet odoka, trebalo usaglasiti rastojanje između repera koji određuju tzv. ugao pretpaljenja. Motor je upalio pri prvom pokušaju!
Dok smo se vraćali u kuću Mośko reče:
– Sve je u poznavanju materijala!
Za stolom ispriča svoje iskustvo iz Nikšićke željezare. Na strugu je obrađivao neki ogromni komad i na kraju otkrio da je to bez pucanja noža moguće samo pri izuzetno maloj brzini! Onda je danima “đeljao” čitavu seriju za Sovjetski Savez i za to vrijeme uz strug čitao tada popularne x-100 romane, a na neskrivenu žalost šefa koji ga je uporno s početka ćerao na veće brojeve obrtaja.
I zet Šaćo se složi da su u vojsci dvije glavne stvari, dvije najvažnije tajne: materijal i borbeni moral (a i ovo drugo zapravo zavisi od kvaliteta ljudskog materijala!). A onda me iznenada upita:
– Jesi li ti to znao iz ranije?
Umjesto da odgovorim, upitah Šaća da li je možda službovao u jednom velikom auto-garnizonu u Srbiji, što on s nevjericom potvrdi. Objasnih da je upravo iz tog mjesta bio doktor koji je u Zavodu na Zlatiboru jednog pacijenta, za kojeg je dijagnoza bila odmah vidljiva, obzirno upitao da li je pio iz ranije, na što je domišljati gorštak odgovorio: “Iz svakog sam suda pio samo iz ranije nisam!” Doktor se nije predavao, pa mu je dao brižni savjet kako treba piti s merom, ali je odmah dobio heraklitovski odgovor: “Doktore, mjera je i čaša i flaša!” i tada je odustao od dalje anamneze.
Pošto se nasmijaše na tu pričicu, vratih se na Šaćovo pitanje i, na njegovo veliko čuđenje, prvo mu rekoh kako se nikad nijesam mnogo zanimao automobilima i da sam u Beloj Crkvi valjda bio jedini Beograđanin koji je došao bez želje da bude u auto-jedinici (zapravo sam želio da tih godinu dana, kojima se završava posljednje doba bezbrižnosti u životu, provedem u brdsko-planinskim jedinicma; ali, sudbina je htjela drukčije). Međutim, rekoh da sam izgleda “s mjerom” slušao stalne bratovljeve priče o “podešavanju” tristaća zbog kojeg je, uz prećutno roditeljsko odobravanje, i studije zanemarivao.
…
Završavali smo i s pričom i s doručkom a svaki čas bi se poneko od susjeda nakučio na vrata da čuje što se učinjelo od auta. Odmah bi ga pozvali da uđe i broj zapośednutih mjesta za stolom polako se primicao onom sinoćnjem. Strina je neumorno letala oko novopridošlice, a dok je poslovala odmah bi mu prepričavala i naše jutarnje “poslovanje” oko auta. Doduše, sa svakim novim gostom Strinina priča o škodi bivala je sve kraća, ali bi se na kraju uvijek završavala istom rečenicom i nekim neodređenim, uvijek istim pokretom ruke:
– A on učinje samo ovako i upali auto!
Mośko i ja stalno smo se pogledivali i u jednom trenutku, gotovo u isti čas, prasnusmo u nijemi smijeh … Jedva sam se Strini odgovorio da ne ostanem na ručku i prije snijega, koji se naslućivao iz sve gušćih olovnih oblaka, uputih se prema Mušovoj kući.
*
* *
Narednih dana snijeg je toliko napadao da je odista opravdao naziv koji mu je Radosav bio pomenuo, a kad se poslije šest dana stanje normalizovalo krenuo sam na put prvim, večernjim autobusom i u jutarnjim satima se vratio u još uvijek neraščišćeni Beograd. Prvo sam se javio roditeljima sa autobuske stanice i saznao da sam primljen za asistenta. Nekako pun samopouzdanja pohitao sam kući i, nakon što “šina savije”, grabio uz Nemanjinu ulicu. Jutro mi se činilo izuzetno hladnim, možda zbog nespavanja u autobusu a možda i zbog ogromnih količina još neodveženog snijega koji je sa obiju strana ulice, duž drvoredâ, bio sakupljen u pravilne, kockaste gomile čiji su se bezbrojni ledeni kristali śaktili na hladnoj svjetlosti uličnih živinih svjetiljki.
A onda, u trenutku kad sam podigao pogled uz ulicu, cik-cak konture gomila s lijeve i s desne strane skrajnutog snijega čudesno su se – prema vedrini koja se tek nazirala na istoku – uklopile u stepenaste obrise dvaju naspramnih, monumentalnih zdanja tadašnjeg Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu i meni se činilo kao da se, uz njen rep, penjem na leđa ogromne, krilate zmije pred kojom se rastvara nebo i sve kao da mi kazuje: “Stoji ti neki put!” …
Međutim, tada još nijesam znao da ću zapravo biti angažovan po ugovoru o djelu samo u ljetnjem semestru, a da će moj izbor za asistenta biti okončan tek u septembru, kad se N.S. već bio vratio iz JNA, pa je stoga trebalo pristupiti raspisivanju novog konkursa (valjda se tako ušteđelo da ne budem “preplaćen” onih par ljetnjih mjeseci?). No, kako sam se u međuvremenu javljao još na neke konkurse, u oktobru sam izabran za istraživača u tada prestižnom i na Zapadu vrlo cijenjenom vojnom institutu, a sve mi je poslije toga krenulo u neslućenom pravcu, ka i najljepšem i najtežem djelu života. Eh, kad bismo bar ponekad uspjeli da iz ranije razumijemo neke Znakove pored puta i možda spremniji spoznamo da ono “što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća”!
Foto: nanbaby.ru
Be the first to comment