Priču “Mravljak” objavio je “Crnogorski glasnik” br 61. -I/II 2010.- Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba. (http://www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr/glasnik.aspx). Nakon nekoliko rečenica o autoru, priču objavljujemo integralno.
Zorko Popović
MRAVLJAK
«ZORKO POPOVIĆ pseudonim je jednog od onih koji su uvršćeni u ediciju «Ko je ko u dijaspori Crne Gore – nauka». Rođen je dovoljno davno da upamti prve poratne demonstracije na kojima se uzvikivalo: «Zona A, zona B – biće naše obadve!». Bio je dovoljno dobar učenik da dobije Vukovu nagradu, ali ne i dovoljno dobar omladinac da bi nominaciju za Majsku nagradu proslavio na ručku u Belom dvoru. Bio je u Velikom hemijskom amfiteatru PMF u Beogradu svjedok kako se parola «Dole crvena buržoazija!» rastače i razvlači u kozaračko kolo, ali nije odustao od principa studentskog proljeća: «Budimo realni, zahtjevajmo [ali od sebe!] nemoguće!». Magistarski rad mu je, kako je rečeno u prijedlogu za dodjelu Oktobarske nagrade Beograda, bio toliko dobar da «prevazilazi uobičajeni nivo magistarske teze, a u pojedinim elementima i doktorske disertacije u svojoj oblasti», ali nije bio dovoljno dobar da tu nagradu i dobije. No, stigao je da doktorira na vrijeme kako bi mu zvanje «vrijedilo» na teritoriji bivše države, a stigao je i do zvanja naučnog savjetnika, ali je pritom – kako je to o njemu napisao jedan od najuglednijih Crnogoraca u Hrvatskoj – «na najgrublji način morao iskusiti da ni u proteklim ratnim vrtlozima nikakva znanost ne može biti ΄au-dessus de la mêlée΄».
MRAVLJAK
„Ako ne možeš da kažeš kratko,
bolje nemoj ni da kažeš!“
Stara arapska izreka
Izražavajući iskrenu zahvalnost gospodinu Zuvdiji Hodžiću – akademiku DANU, vrsnom crnogorskom književniku i uvijek dragom gostu u Crnogorskom domu u Zagrebu – što se odazvao molbi da napiše kraći osvrt na priču „Mravljak“, istovremeno iznosimo i uvjerenje da bi to moglo ohrabriti još neke čitaoce da nam se jave svojom kratkom pričom.
Prenošenje urne iz urbane u ruralnu sredinu, da bi pepeo oca i majke pohranili u porodičnoj grobnici (što je za seosku zabit prvi takav slučaj), naratoru je poslužilo da oživljavanjem sjećanja na „kratke ali drage boravke kod đeda i babe“ – ispriča svoju ali i našu „storiju“, tipičnu za crnogorsku porodicu čije „pretke i potomke“ ne zaobilaze ni ratovi, ni pogibije, ni razgovori o bojevima i junačkom učešću plemenika u njima, ali i prirodnoj potrebi da se zna „đe im počivaju kosti“. Pokazujući naratoru „mravljak“ i mjesto „đe je prađedova glava ukopana“, rođak Mušo upućuje svojevrsni prijekor što pepeo u Grobnici Popovića prekida ne samo tradicionalni običaj sahranjivanja, čuvanja i pamćenja, već i nešto mnogo više što se riječima ne može iskazati. Narator time postaje „djelićem neprekinutog trajanja u kojem je najednom sve postalo vidno“ … Zaista, umjetnički (i ljudski) izvanredan i efektan završetak priče kojim se, zapravo, otvara i započinje nova …
A to mogu samo umjetnici izuzetnog dara.
Zuvdija Hodžić
Sunce je već bilo odskočilo i obećavalo još jedan vreo avgustovski dan. Autobus pun putnika grabio je uz zlatiborske strane. Brat i ja smo ćutke posmatrali dobro znane predjele. Iz Beograda su nas ispratile riječi rodbine: „Đe vam se žuri? Pa za to vazda ima vremena!“. Nije nam se žurilo, ali bila je 97. godina i odnosi Srbije i Crne Gore već su bili takvi da sam se mjesecima pitao da li bismo ― ako bi se u međuvremenu uspostavile međusobne granice ― morali, uz sve druge, popunjavati i formulare sa objašnjenjem razloga našeg puta. A razlog nije bio ni „business“ ni „pleasure“: išli smo da ispunimo posljednju nikad do kraja izrečenu već više nagovještenu želju naših preminulih roditelja, jer su poslije ispraćaja jednog strica na krematorijumu desetak godina ranije samo rekli da je „bilo lijepo“ i dodali da bi možda bilo bolje da se urna ponese u Crnu Goru. No, vađenja uvjerenjâ da bismo roditeljske urne mogli najprije preuzeti i potom unijeti u „sredstvo prijevoza“ ni ovako nije nedostajalo. Ali, sada je to svakim kilometrom sve više ostajalo za nama, a počela su navirati sjećanja na kratke ali drage ljetnje boravke kod đeda i babe, na zahvatanje vode iz kamenice, na odlazak „u zadrugu“ zbog kućnih potrepština, na prohladna i rosna ljetnja jutra uz „živo“ na prvoj ispaši, na zapaljene „vrage“ i jazavca koji je ipak „po’arao umertin“, na priče pod brijestom …
*
* *
Đedo je u zimu, 61. ili 62. godine, jako poboljeo. Studen je bila tolika da ga, kako je kasnije govorio, ni „capicom ne bi začeprkali“ u zamrzlu zemlju. Na ljeto, kad smo doputovali na ferije, bio je dobrano oporavljen, ali od zimošnjeg nauma nije bio odustao: Mušo, najstariji unuk i prvo dijete Đedovog sina koji je netragom nestao na Treskavici u vihoru Drugoga rata, započeo je radove na porodičnoj grobnici. Zajedno s Milanom ― krotkom i blagorodnom đevojkom koja je udajom umjesto svekra i svekrve odmah dobila đeda i babu da sa njima i još nerođenim đetetom čeka hoće li se Mušo živ vratiti sa odsluženja vojnog roka na bugarskoj granici početkom pedesetih godina ― on je odavno zamjenio svoje odsutne stričeve u svim brigama oko ostarjelih im roditelja i imanja (oni su „držali službu“ od Skoplja, preko Beograda, do Sarajeva i Zagreba). Znao je da mu sljeduje i briga oko „vječne kuće“.
Mjesto ― onda se činilo na samštini, a danas opasano u međuvremenu podignutom ogradom oko već tijesnog seoskog groblja ― kao da je naročito birano: u kakvoj-takvoj prošarici onižeg jasenja, ne preblizu postojećim grobnicama na koje bi vazda poneko svraćao i dovoljno daleko od crkve da se dva mlada Šiptara, koji su Mušu pomagali u pripremi klačine, ne plaše da po danu kopaju na označenome mjestu. Klačina nije bila daleko, pa bi ih Mušo, čim bi se sjenke počele izduživati, uputio natrag da nastave sa njenim oziđivanjem, dok bi on sam još neko vrijeme ostajao u svakim danom sve dubljoj rupi. Trebalo je priokupljati i posječenu jasenovu i cerovu šumu, u čemu smo brat i ja, tada đeca, mogli pomagati, barem kad su u pitanju bile omanje grane.
U smiraj dana dolazio bi Đedo, pogledao dokle se s grobnicom stiglo, razgovarao s Mušom i uvijek mu nešto pokazivao, na što bi ovaj samo lagano klimao glavom, kao čovjek koji dobro zna što mu je činiti …
Predstojalo je oziđivanje grobnice, a na vrh klačine postavljen je kameni „golub“, ali njeno potpaljivanje nijesmo sačekali ― ferije su se bližile kraju i otputovali smo s roditeljima za Beograd.
…
Prošlo je nekoliko godina. Bio je februar i činilo se da se zima predaje. A onda je udarila takvom žestinom da je, zbog ogromnih smetova, saobraćaj u gotovo cijeloj zemlji danima bio u prekidu. Jedne studene večeri nam je rođak koji je radio u nikšićkoj pošti, a kojemu je zli glas donio susjed jedva se spustivši s planine, javio da je Đedo na umoru. Grip za koji se činilo da ga je već preboljeo bio se samo pritajio.
U Crnu Goru se moglo jedino avionom. Otac i stričevi, koji su se već sjutradan okupili da vide kako će na put, nemoćno su se zgledali. Svi pokušaji, sva telefoniranja da obezbijede avionski prijevoz bili su uzaludni: cijela JAT-ova flota ne bi tada zadovoljila nastalu pomamu za kartama. A onda nam je u kuću ― popevši se na štakama i bez jedne noge na 4. sprat ― zadihan banuo general, liječnik iz partizanskih dana i rekao da je ocu i stričevima (premda ih je jedva poznavao, ali mu je jedan naš ujak, oficir sve već bio javio!) „sigurao“ mjesta u prvom avionu za Titograd!
Ugledavši ih, Đedo je živnuo. Čak je drugog dana, koristeći kratkotrajno smirivanje vremena i neočekivanu toplinu zubatog sunca, izašao malo i pred kuću, uspjevši tako da zavara sinove kako je još jednom „ukapulao“ i da ih nagovori da se ipak vrate svojim familijama prije novog kijameta. Nijesu se bili ni raspremili od puta, a stiže telegram da je Đedo umro. Tek kad je krenulo „mrtvo proljeće“ zaputili su se da obiđu očevu vječnu kuću.
*
* *
U popodnevnim satima naš je autobus stigao u Nikšić. Nije bilo teško naći taksista za ipak dužu relaciju i bez imalo cjenkanja (jer su svi, kao po dogovoru, tražili isti iznos) sjedosmo u jedan karavan i prošavši „zvijezdu“ ― kružni tok koji uvijek pamtim po davno dobijenom objašnjenju (pri prvom dolasku automobilom iz Zagreba, preko Sarajeva i Mratinja, do Nikšića) da dalje vozim „ne ni u prvu, ne ni u drugu, no u treću ulicu“ ― krenusmo put Cerova.
Mušo i Milana znali su da dolazimo i čim su ugledali taksi koji se primiče uz Popovića brijeg izašli su pred kuću i tu nas sačekali. Izljubili smo se bez riječi i, ni ne ulazeći u kuću već samo odloživši prtljag pod stari brijest, krenusmo da obavimo što se trebalo obaviti. Nijema povorka uputila se ka seoskom groblju. Sunce više nije žagrilo, ali je bilo još suviše jako da bismo usput ikoga sreli. Mušo je nosio nešto alata, Milana ga je u stopu pratila neprekidno kršeći odjednom nezaposlene ruke, a brat i ja smo, držeći ispred sebe kutije sa roditeljskim urnama, išli za njima …
*
* *
Kada se prađed Markiša sa Ubala doselio na tek oslobođeno Cerovo, radost u kući na dva boja zbog ubrzo rođenog našljednika nije bila duga vijeka. Markiša, gledan čovjek i junak, uskoro gine na Krscu, a Đedo ― dovoljno veliki da za cijeli život uprti tugu samotnoga đetinjstva, a još mali da bi se o sebi starao ― doživljava u Crnoj Gori gotovo nezapamćenu sudbinu: majka mu se ponovo udaje, a on ostaje da, samo uz babinu brigu i ljubav, stasava na Popovića brijegu. No, kako se rđav glas ponajdalje čuje, knjeginja je saznala za siroče kod žive majke i godinama je diskretno vodila računa najprije o Đedovom školovanju i potom o stupanju u službu u crnogorskoj vojsci.
Razumije se, i knjaz je o svemu bio dobro obaviješten. Jer, u boju na Krscu 1877. godine, kada je Sulejman-paša sa 50.000 vojnika nadirao kroz klanac Dugu prema Nikšiću, teško se moglo oduprijeti tolikoj sili, tim prije što je crnogorska vojska bila postavljena u polukrug, a bez ikakve rezerve, pa bi prinuđena na povlačenje kada je Sulejman-paša glavninu svojih trupa bacio na lijevo i desno krilo. U odstupanju koje je moglo biti bolje sprovedeno, oni koji nijesu na vrijeme napustili položaje zauzete na surovom kamenjaru bili su zaskočeni i gotovo do posljednjeg su izginuli. U zaglušujućoj pucnjavi jedno zrno je Markišu, koji je ostao potpuno sam, pogodilo u čelo i zemlja ga nije živa dočekala …
Kad god bi se poveo razgovor o pogibiji prađeda Markiše tu bi priča uvijek zamirala. Napomenulo bi se samo da je jedan od viđenijih članova begovske kuće Zvizdića kasnije kazivao da mu je krivo što Markiša ― s kojim je ranije bio uhvatio vjeru o međusobnom nenapadanju i neometanju izdiga stada na planinu i ta riječ nikada nije pogažena ― „ne pogibe od junaka, već mu mrtvome n’ak’a rđa glavu pośeče“. Nekako neodređeno bi se dodalo i da je knjaz ― ne imenujući nikad krivce za takav ishod bitke, poslije koje su mnoga tijela ostala neprepoznatljiva ― pokušavao da makar posječene glave vrati familijama radi ukopa. No, poslije bi razgovor odmah skliznuo na Đedovo odrastanje, školovanje i službovanje, uz obaveznu priču kako je sa grupom mladih oficira ― koji su se svi na peticiji potpisali u krug da se ne bi znao kolovođa ― učestvovao u štrajku protiv jedne knjaževe odluke. Oprobani metod ― knjažev razgovor sa svakim od njih „u četiri oka“ ― imao je za posljedicu da se grupa prepolovila („Ka’ da nas je nožem preśeka na dva jednaka dijela!“), a oni koji nijesu odustali od zahtjeva ostali su bez službe. Međutim, Gospodar je ubrzo uvidio da su mu pouzdaniji bili oni što su održali međusobno zadatu riječ i polako ih je, jednog po jednog, vraćao na ranija mjesta. Tako je i Đedo vraćen u službu, a vremenom je stigao do kapetanskog čina i ostao upamćen prije svega po tome što je uvijek vodio računa „da se nečija kuća ne iskopa“, ne šaljući nikad ičijeg jedinca u opasnije poduhvate.
*
* *
Kad smo prišli grobnici dovoljno blizu, viđeh da je na lijevi otvor, kroz koji je prije dvadeset godina unijet kovčeg s preminulim stricem, samo ovlaš prislonjen kameni poklopac. Taj dio grobnice sad je bio prazan, a desni dio u kom je Đedo sahranjen nikad nije otvaran. Nekoliko mjeseci ranije stričeve su kosti bile premještene nešto dalje, kod pokojne strine, jer su njihova đeca ipak uspjela da se dogovore „đe će oba roditelja da im se kopaju“. Jedan po jedan smo se spustili i pomoću baterijske lampe pronašli podesan ispust pri dnu zida, uz sami ugao grobnice. Pod iznenadnim svjetlom nekoliko se mrava razbježalo sa male ploče na koju smo položili urne oca i majke …
…
Sve je bilo završeno. Bio je već otišao i kamenorezac koji je iz Nikšića stigao tačno po dogovoru u osam sati kod seoske crkve i gotovo pola dana ručno urezivao, ispod imenâ đeda i babe, i imena naših roditelja. Po ploči grobnice bila je razasuta pregršt žućkastog i plavog cvijeća što smo ga Milana i ja nabrali sa okolnih livada.
Na groblju smo ostali samo Mušo i ja. On je još nešto uređivao oko kamene ploče kojom se zatvara pristup unutrašnjosti grobnice sa zadnje strane, a ja sam fotografisao grobnicu i groblje iz više uglova. Mučne godine koje su tek minule valjda su svakog uvjerile koliko budućnost može biti i tamna i nedogledna, a kako sam slutio da „brzijeh dana“ neću dolaziti u Crnu Goru, htio sam u tim fotografijama imati trajnu uspomenu. No, bio je još jedan razlog: želio sam slike da pokažem tetki, Đedovoj kćeri. Prije polaska iz Beograda i u toku „prikupljanja saglasnosti“ rodbine da urne smijemo odnijeti na groblje đe to do tada nije bio običaj, ona me je uporno ubjeđivala da na grobnicu ne treba ničija imena upisivati, jer tamo navodno stoji samo „Porodična grobnica Popovića“!
…
Više sam osjetio, nego li primjetio da je Mušo završio s poslom i kao da nešto čeka. Pogledah ga. Izraz njegovog lica i neodlučno pomicanje usana kazivali su da treba nešto da prelomi u sebi. Da li je i on predosjećao da se nećemo više viđeti? Odjednom me upita:
― Vidiš li oni mravljak?
Uz jedan od četiri stuba koji su držali šipke željezne ograde oko grobnice zemlja se kupasto uzdizala. Kad sam se malo primakao, viđeh koliko je mrava putovalo između busenova guste zagasite trave, nestajući u mnogobrojnim malim otvorima u rastresitoj podlozi. Ne čekajući moj odgovor, Mušo reče:
― Onje ti je prađedova glava ukopana!
…
Kutiju u koju sam kasnije bio spremio sve fotografije još nijesam morao otvarati, jer i danas pamtim trenutke na groblju: već sasvim blagu toplinu sunca koje polako sjeda između dva brda; jedva primjetno strujanje zraka iz kojeg treba da nastane noćni povjetarac; usamljene, reklo bi se nevješte pokušaje zrikavaca, koji će se tek sa prvim, blijedim zvijezdama skladno preplesti u sveprisutni treperavi zvuk; uznemireni prelijet neke ptice koja još nije našla siguran konak; … i iznenadni, nikad ranije doživljen, osjećaj beskrajnog spokoja kada je sve oprošteno: davno izrečene riječi izgledale su suvišne, one neizgovorene kao da su se sada podrazumijevale, a ja sam bio samo djelićem neprekinutog trajanja u kojem je najednom sve postalo vidno.
