Zorko Popović – Penjanje uz Žljebinu

Priču “Penjanje uz Žljebinu” objavio je “Crnogorski glasnik” br 73. iz 2012. godine, Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba. (http://www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr/glasnik.aspx).

«ZORKO POPOVIĆ pseudonim je jednog od onih koji su uvršćeni u ediciju «Ko je ko u dijaspori Crne Gore – nauka». Rođen je dovoljno davno da upamti prve poratne demonstracije na kojima se uzvikivalo: «Zona A, zona B – biće naše obadve!». Bio je dovoljno dobar učenik da dobije Vukovu nagradu, ali ne i dovoljno dobar omladinac da bi nominaciju za Majsku nagradu proslavio na ručku u Belom dvoru. Bio je u Velikom hemijskom amfiteatru PMF u Beogradu svjedok kako se parola «Dole crvena buržoazija!» rastače i razvlači u kozaračko kolo, ali nije odustao od principa studentskog proljeća: «Budimo realni, zahtjevajmo [ali od sebe!] nemoguće!». Magistarski rad mu je, kako je rečeno u prijedlogu za dodjelu Oktobarske nagrade Beograda, bio toliko dobar da «prevazilazi uobičajeni nivo magistarske teze, a u pojedinim elementima i doktorske disertacije u svojoj oblasti», ali nije bio dovoljno dobar da tu nagradu i dobije. No, stigao je da doktorira na vrijeme kako bi mu zvanje «vrijedilo» na teritoriji bivše države, a stigao je i do zvanja naučnog savjetnika, ali je pritom – kako je to o njemu napisao jedan od najuglednijih Crnogoraca u Hrvatskoj – «na najgrublji način morao iskusiti da ni u proteklim ratnim vrtlozima nikakva znanost ne može biti ΄au-dessus de la mêlée΄».

PENJANJE UZ ŽLJEBINU

Duboki uśek u planini, nalik na ždrijelo, ljudi su odvajkada zvali Žljebinom. Voda je u ogromnoj krečnoj stijeni napravila sebi put – da u vrijeme velikih kiša može da se spusti u Cerovsko polje.

Dok sam tog dalekog ljeta gazio velike oblutke čiji je raspored odredila posljednja proljećna bujica, slušao sam od strica priče o Žljebini uz koje su odrastala sva cerovska đeca. Polako smo se primicali podnožju uśeka. Nekoliko ogromnih kamenih gromada kazivalo je o snazi kojom se voda spuštala kad bi Žljebina „proključala“. Sve je bilo naizgled mirno – uśek je bio obrastao jasenom i cerićima, a među busenovima svilene trave nazirale su se oštre ivice stijena izbrazdanih vjekovnim djelovanjem vode. Vazduh je bio pun svježine i tihog zujanja pčela koje su odnosile nektar sa nekih žućkastih cvijetića. Zalazili smo u klisuru. Zelenilo je postajalo sve bujnije. Šumske jagode su nas privukle svojim mirisom – zgazili smo ih ne primjetivši koliko ih ima u travi. Staza je postajala uža i opasnija. Polako se pela, a broj vrtača pored kojih smo prolazili činio mi se beskrajnim. Strah od njihovih tamnih otvora nadjačavalo je čudesno presijavanje hiljada kapljica jutarnje rose koja se zadržala na paučini što „uramljuje“ obode tih bezdana. Iz svakog kao da je vrebao drekavac ili krilata zmija. U taj mah mi je pod nogama kvrcnula suva grančica i gotovo istovremeno mi je nešto prhnulo pored glave! Bio je to preplašeni divlji golub koji se visoko vinuo, a njegova siva boja uskoro se stopila sa sivilom stijene u čijem je reljefu našao zaklon …

Noć je bila odmakla. Śeđeli smo pred kućom, pod velikim brijestom. Razgovor bješe utihnuo. Samo je iz Žljebine pokatkad dopirao huk sove …