ZVONO IVANOVO
Gospođi Jelisaveti Đeli Vujović
Gospodar naš Ivan Crnojević
ostavi nam Zetu zemlju i Velju vodu nasred
zemlje.Ostavi nam sina Đurđa, a Đurđe Oktoih
na Obodu,ostavi nam Cetinje i Manastir na Cetinju.
Ostavi nam Gospodar naš Ivan i Zvono
Ivanovo!
Na Zvonu je Ivanovom bilo zapisano:
“Gospodar Ivan Crnojević za dušu gospođe
Mare,plemenite majke svoje iz roda Kastriota.”
Zvono je u Veneciji sliveno
pod nadzornim okom majstora Erika Berina.
Bilo je i takvih naših godina
kada sve olovno,
sve bronzano,
sve mesingano,
sve mjedeno,
sve lastreno
stopismo i u oružje sječivno
i zrnevlje puščano pretopismo.
Bilo je i takvih naših godina!
Samo smo Zvono Ivanovo na Cetinju
ostavljalida smrt našu ili uskrsnuće oglasi!
Zvonilo je Zvono Ivanovo
i kad se Petar Prvi Cetinjski predstavio,
i kad se u svetitelja obrete,
i kad se Rade Tomov ustoliči,
i kad oči sklopi,
i kad ga na Lovćen izniješe da vjekuje –
jektalo je Zvono Ivanovo!
Gdje god zadobismo,
zvonilo je Zvono Ivanovo,
i kad izgubismo
ječalo je naše Zvono Ivanovo!
I kad mladi knjaz naš Danil Petrović
bi u Kotoru usmrćen
jauknu Zvono Ivanovo!
Zvonilo je Zvono Ivanovo
i kad Nikola Mirkov postade Nikola Prvi,
i kad na zli put s Cetinja obrnu –
samo je zajektalo Zvono Ivanovo!
Na Cetinju, i u Crnoj Gori cijeloj,
u potonje vrijeme vijeka koji naš bješe,
bi i silnijih zvona od Zvona Ivanova.
Ali samo ono imaše onaj zvon i glas,
onaj jek i lelek, onaj jektaj i jecaj,
što i kad ne zvoni
u svakom Crnogorcu odzvanja!
U prvini vijeka kojeg još ima,
koji dotrajava, koji evo izdiše,
nasilno umukoše sva naša zvona,
naša kruna se razbi u tirinte,
lav naš iz Grba našeg omrcini
u zoološkom vrtu bivše heraldike.
Neka se zna:
Ivanovo Zvono s Cetinja Ivanova
(kad ono razur Crne Gore dođe)
ko staro gvožđe u Bačku otpremiše
i tamo pretopiše u kvake za dvorac
gospodina Dunđerskog Gedeona!
Sveto naše Zvono Ivanovo!
ZAVJESTANJE NOVICE MILUTINOVA
OZROVIĆA
Ne kuni u đecu i u Cmu Goru,
Njoj i slamka jada može da prelije,
Tu se smrt uvukla i svaku su zoru
Ispunile kletve, jauci, davije.
Potroši se život ko stoti da bješe,
A njoj ne uhvatih kraja ni početka:
Čas je glava zmije, čas cvijet obješen
O konjskoj lobanji, o fijuku metka.
Iz nje život skube samo inat goli,
Voljeti se ne da, satire ko kuga.
Od nje se razboliš, ne priznaje boli,
Smrt je u toj zemlji jedina zasluga!
Rečeš joj lijepu riječ – ona streca,
Namah zlo pomisli i travka skrušena.
Stisne se, naoštri kao srp mjeseca,
Ko ovnujska čapra sva je sasušena.
Ako već prokuneš, nebo nad njom kuni,
Što ti je dosudi i usu na glavu.
Ona tebe neće, ti joj vazda suni
Obje svoje ruke – slomljenu i zdravu!
ZABRANJENA KAPA
Zabranitelj je mislio:
Crnogorci su crni i bez te crne bokole
na glavi.
Hoće sve posebno, sve svoje, pa eto i kapu:
misle, ludovi, da na njihovu glavu može
samo ta kapa.
Moraće mijenjati i kapu i glavu, i još
ponešto, ludovi,
moraće sve Troprsto pod jednu
Kapu i Krunu!
Moraće, bre moraće!
Upamtiće Crnogorci kad su pocrnjeli!
U naredbi je pisalo:
Zabranjuje se ta kapetina crnogorska.
I na crvenom se tepelaku zabranjuje
ono zlatno,
naročito ako je to N I – Nikola Prvi i
Potonji!
I onih se pet zlatnih lukova zabranjuju:
Zabranjenoj kapi je sve zabranjeno,
glava ponajprije!
Slijedi mučenje Glave i Kape:
U Virpazaru,
na pazarištu ribljem, smokovom,
šipkovom i stočnom,
žandari su tu kapu s ljudske na praseću glavu
naticali.
Varoški je fotograf morao da lentra
Gologlave starce iznad zakapljenih prasadi
kapom crnogorskom!
Cijeli dan tako dok je filma bilo!
Bilo je jedno doba,
Jedno crno crnogorsko doba,
kada su na malim crnogorskim pjacama,
na mršavim pazarištima,
gologlavi ljudi prodavali zakapljenu prasad –
uračunavajući u cijenu praseta
i Zabranjenu kapu i ona dva Slova Zlatna,
govoreći kupcu sa strane, mahom iz
Skadra i Dubrovnika,
da to nije praseća, nego njihova Kapa!
Nego ljudska!
Nego crnogorska!
Od tada
ima Crnogoraca koji s tom kapom
liježu i ustaju!
Ima Crnogoraca!