Piše: Željko Rutović
Različite forme umjetničkog iskustva potvrđuju civiizacijske istine o neprikosnovenoj moći umjetničkog smisla i djela, kao slike trajnih vrijednosti i ne manje etičkog određivanja u odnosu kako na lične ideale, tako i na pitanja vremena. To sjećanje na univerzalni duh tj. ideje lijepog, dobrog, moralnog i estetski uzvišenog donosi nam ugledna crnogorska književnica Branka Bogavac, u svojoj novoj, četvrtoj knjizi Umjetnici svijeta – u okviru projekta “U sazvjezđu velikana”
Naime, riječ je o markantnoj knjizi kosmološke konstante i moći riječi koja spašava obezdušeni i etičko posrnuli svijet od njegovog potpunog urušavanja, potvrđujući spoznaju da bez snage erosa nema stvaranja, i da bez djelatne kritičke misli nema spoznaje čovjeka i svijeta. Cilj koji je Branka vjerno ispunila govori da razgovora – intervjua nema ako nijesmo izvorno i suštinski doživjeli stvaraoca i njegovo djelo. Bez tog dijalektičkog jedinstva nema ni logosa. I još, onako u njenom lucidnom stilu, približava nam istinu po kojoj nema umjetničke nužnosti zavisne od geografije. Umjetnost je univerzalno carstvo slobode, potvrđuje ova, kao i sve prethodne Brankine knjige. Biblioteka je to duhovne baštine iz koje treba crpiti i pouke i poruke, opštečovječanskih pitanja, bez čijih odgovora nema humane obnove duha i ne manje smisla nade i smisla života.
Knjiga je kao zbirka razgovora svojevrsno svjedočenje vremena, osjećaja stvarnosti i slika koje, ne samo da odražavaju umjetničku ličnost, već i prelaze granice individualnog, sjedinjujući se u univerzalna iskustva koja svako od nas i može i treba da prepozna. Da zna. Ovdje se ne radi samo o činu konvencionalnog intervjua, već o činu svjedočenja osobene, gotovo poetizovane dokumentaristike vremena, epoha, kultura i (pra ) postojanja u kojem se čovjek i njegov bitak vječno propituju.
Uostalom, o čemu to, između ostalog, Branki zbore veliki svjetski umjetnici – filmski stvaraoc Sergej Paradzanov, pijanista Migel Anhel Estrelja, režiser, pisac, kompozitor Andrej Končalovski, crnogorski slikar Dimitrije Popović, Žan – Pjer Rampal, koga kritika doživljava najvećim flautistom moderne epohe, i ne samo oni, u tom, kako ona lucidno zapaža “dosluhu svih umjetnika u nekoj vrsti njihovog tajnog dijaloga”. U tom dijalogu – tim dijalozima, dominira suštastvo slobode i slobodnog čovjeka u raznim oblicima izazova koje je donosilo vrijeme, ideologije, događaji složenih društvenih i političkih procesa. Zato knjiga potvrđuje, generiše i oblikuje šire procese pojavnih fenomena podjednako umjetničkog i društvenog karaktera. A u toj nutrini ontologije stvaralačke dimenzije ukrštajući su putevi filozofskog, prosvjetiteljskog, psihološkog, romantičnog i dramatičnog, etičkog i estetskog, gdje se propituju stari i otvaraju novi svjetovi smisla ničim ograničenog duha umjetnosti. U toj neograničenosti obitava Brankino “sazvježđe velikana”, upravo ono čija duhovno kulturološka optika snažno nadrasta iscrpljujuću površnost manipulativno populističkih mantri tehniciziranog vijeka bezidejnosti, koji je ljudsko misliti i biti, prodao za konzumerističko kupiti i kopirati. Posledice te kupoprodaje vrišteći su dramatično zaglavljene u bezizlazu nove (ne) normalnosti.
Samozadovoljno ovovremeno licemjerno sljepilo vrlo ubjedljivo će se u kontrapunktu osvijetliti Brankinim sazvježđem velikana na način prosvijećene misli njenih sa – govornika, koji nijesu ostali ni životno ni duhovno nijemi, za razliku od mnogih ovovremenih “intelektualaca”, kojima je ćutnja svjesni zaklon od prostranstva misli i djela slobodnog čovjeka.
Da, zato je ova knjiga višeslojni hroničar i otvoreni debater izuzetne umjetničke planete ljudi, djela i ideja koje kao stvaralačka snaga, moć, vizija i duh, ostaju civilizacijskim dobrom opštecovječanskog nasleđa, na kojem svijet smisla uostalom i postoji i opstoji.
Be the first to comment