Durmitor  čuvar petog elementa

Tekst i fotografije: Bojana Miljanić, novinar i osnivač NVO Moć prirode

Vreo julski dan u Beogradu, tek što sam stigla sa jednog grčkog ostrva onako ozarena, upadam u matrix  raznih teoretičara zavjere, ovog puta na temu dugoročne vremenske  prognoze koja nas očekuje za ljeto Gospodnje 2024.

Sve je zvučalo sablažnjavajuće, kao da ćemo htjeli ili ne svi završiti u loncu, na plus 40 i ko zna koliko, na momenat sjetih se priče o “kuvanoj žabi” koja je uživala u vodi  kako je temperatura rasla, čak i kada je vidjela balončiće povjerovala  je da je u đakuziju, sve dok nije poželjela da iskoči van, ali za to više nije imala snage, i tako lagano, bila je skuvana.

O, ne, ne to uvjerenje je isuviše dosadno i jako daleko od mene, toliko dugo smo čekali to ljeto i toliko jako mu se radovali, a šta je ljeto nego Sunce. Iako ruku na srce sve intezivnije dominira nebekim prostorom, dok naučne teorije to objašnjavaju kao globalno zagrevanje, koje najavljuje apokaliptične scene u bliskoj budućnosti, ja ga razumijem kao zagrevanje za nešto mnogo zanimljivije i moćnije, nešto što će osvijetliti  sve što nam više ne služi, sve staro suvišno i lažno, svu iluziju, a zatim nas svojom ljubavlju, sjajem i svetlošću grliti blago po nahodjenju Tvorca.

U mislima imam samo jednu tačku na planeti koju želim obići i kojoj se kao dete radujem, koju veoma dugo i dosta dobro poznajem. To je Durmitor….

Sanjarim o njemu u želji da se izgubim u njegovim šumama, ali bukvalno izgubim, i to u zoni bez telefonskog signla, daleko od civilizacije. Samo ja vjeverice, po koja sova Ušara koja me posmatra sa grana, ili šumski kos ili  još bolje detlić koji kljucajući u stablo drveta čiji zvuk odzvanja šumom nastoji  nahraniti se insektima iz stabla.

Stižem na moje željeno odredište, svaki put dodjem sa puno energije i entuzijazma, razumije se.. Kako mi prijatelji kažu, kada te slušamo zvuči kao da nećeš više satima peti se uz planinu nego ćeš preskakati sa Savinog kuka na Bobotov vrh pa nazad. Tako je taj vajb trajao prvih šest dana nakon čega sam dva dana bukvalno provela u krevetu bez snage, kao da me stigao neki umor za koji nisam ni zanala da postoji, visinska razlika je ucinila svoje, ali i velika koncentracija kiseonika. Osluškujuci tijelo nisam željela da inistiram na tempu pa smo se svi prilagodili  tim uslovima. Prvih dana obilazili smo omiljena odmorišta i vidikovce, Momčilov grad na oko 10 tak km od centra sjajan je za laganu šetnju sa blagim usponom, bajkoviti prizori sa svake strane na šume, na seoska domaćinstva gdje se život odvija tokom cijele godine u naselju kao sto je Bosača po meni jedno od najljepših naselja na Durmitoru, pitam se, kako li se život tu odvija tokom sniježnih zimskih mjeseci da li su ti ljudi izopšteni i zaboravljeni..

Onda pomislim na Malu Crnu Goru koja je  na 20tak km od centra Žabljaka  i 30km od Plužina  smještena na ivici kanjona Sušice, za širu javnost  ovo mjesto je otvoreno tek u maju, zimi je nemoguće približiti se selu ljudi koji borave tamo su blokirani u hitnim sučajevima koristi se helihopter ili motorne sanke.

Pa tako su mi pripadnici gorske službe jednom prilikom pričali njihove dogodovštine sa primjesom „crnog humora“, kada moraju otići  u nepristupačne krajeve zimi da bi odnijeli lijekove ili sahranili nekog iz sela, naš narod je zaista poseban, pogotovo kada je smisao za humor u pitanju, tada su sva čuda moguća.

Da se vratim Momčilovom gradu, nedaleko od restorana se nalazi ujedno jedan od najljepših vidikovaca na Crno jezero, šumu čitavu panoramu Durmitora i Pirlitora. Ovaj kraj je dobio ime po vojvodi Momčilu koji je živio u gradu Pirlitor u XIV vijeku, on je imao krilatog konja Jabučila, koji je u mitologiji jedini poznati krilati konj, zatim mač sa očima i bio je nepobediv i neuhvatljiv neprijatelju, zahvaljujući svom krilatom ljubimcu. Dakle niko mu nije mogao nauditi, sve dok ga žena nije izdala, jedina znajući tajnu da konj samo u zoru pušta svoja krila. Ova narodna priča ispričana je u epu  „Ženidba kralja Vukašina“, o čudesnom krilatom konju pročulo se po svijetu i do danas ostala je misterija i legenda o ovom junaku.

I tako svakog dana neka nova legenda i avantura, ali i sve veća visinska razlika i kondiciona priprema. Sedlo (1911mnv), raskrsnica puteva mjesto gdje se sastaju poštovaoci prirode, putnici u tranzitu i ljubitelji visine, vršeći poslednje pripreme za uspon na Bobotob kuk, spremaju se za kompletan izlazak iz zone komfora u susret  novom i nesigurnom terenu, mogucim izazovima na tom putu i feratama kao jedinim osloncem.

Uglavnom svake godine držim se ustaljenog pravila da ispenjem neki od vrhova, to je ono sto me čini živom. U prirodi pronalazim onu iskonsku mudrost, poštovanje svega što živi i postoji bez nastojanja da ga oslovim nekim posebnim terminom ili kategorijom i time ga ograničim u vremenu i prostru. Svemu dajem slobodu, koja je moja iskonska potreba, a u toj tišini  biva svečano i odobrena. Tu je svakako i osećanje poniznosti pred prirodom i njenim zakonima, jer smo u jakoj koheziji jedni sa drugima.

Zavisim o tim stijenama koje me drže, isto kao o oblaku koji okleva da li da pusti  kišu ili ne, o vjetru koji šalje dah snage o suncu koje me drži  na oku, o Tvorcu koji razgovara kroz svoje elemente.

Zavisim takodje od svoje fizičke spremnosti i sabranosti, o svom mentalnom kompasu, kao i preciznosti svakog koraka, daha i namjere. Sav taj dojam daje osjećanje oslobodjenosti od svega sto me vezuje za ovu trodimenzionalnu matricu, penjanje vrhova je za mene ujedno i duhovna kategorija.

Narednog dana donijeli smo odluku da se popnemo na Crvenu gredu i obidjemo Jablan jezero. Čitav  krajolik je nestvarno lijep, samo penjanje nije pretjerano zahtjevno, iako zvanična staza ne postoji više liči na kako to zovu „koziju stazu“, medjutim markacija je jasno vidljiva i dosta dobro rasporedjena. Relativno brzo smo bili na samom vrhu uz neka usputna zadržavanja radi fotografisanja. U samom putu naišli smo na grupe ljubitelja prirode većinom Francuza, Čeha, Hrvata, ali i Jevreja. Staza kreće ispod Momčilovog grada, pruža se sve do Jablan jezera, a potom i do samog vrha Crvena greda(2177mnv) iako nije jedan od najviših vrhova jeste svakako jedan od najimpresivnijih.

Naš novi cilj bila je kružna staza oko Medjeda (2.300nmv), iako staza ima dobru markaciju  i signalizaciju jedna je od najzahtjevnijih možda i najzahtjevnija staza na Durmitoru. Morali smo krenuti pred samu zoru od Crnog jezera, nad kojim se nadvila gusta magla usled toplote i isparvanja. U jednom trenutku sunce je izašlo i osvojilo nebeski svod nama obasjalo put i po inerciji ubrzali smo hod, usput smo naišli na divokoze i nekoliko stranaca koji su bili ponešeni idejom glampinga, mrmljajuci nešto na francuskom zaključili smo da im ta zamisao nije posla za rukom. Mi stižemo do lokacije gdje se put odvaja prema katunu Lokvice, ne dugo počinje uspon na Veliki Medjed južnog vrha, korišćenje sajli je obavezno i neophodno, potrebna je koncentracija, ali i fokus na uzanu stazicu, iako je vidik iz te pozicije spektakularan, važno je koncentrisati se na korak i dah, sve do dolaska na Mali Medjed gdje smo se konačno mogli opustiti i uživati u pogledu od “million dolara”. U blizini je i vidikovac sa kog se najbolje pruža panorama na Crno jezero i šire. Uživali  smo u zasluženom odmoru neko u fotografisanju neko u svom vremenu za piknik, a neko u molitvi.. Silazak zahtjeva mišljenja sam još  više opreza, jer ima odrona ali  čim se spustismo do katuna Lokvice, tu je put tehnički bio mnogo laganiji. Ovo je jedno nezaborano iskustvo, puno ličnih  impresija, a intimno naša mala pobjeda.

Ono sto mi se po nahodjenju duha otkriva, jeste da Durmitor ima neku posebnu energiju nekako eteričnu, fluidnu, uzvišenu, najbližu energiji petog elementa, kroz sve ostale aspekte vode, zemlje vazduha i vatre, svaki put (i svake godine) me preobržava na neki tajanstven, divlji (u napozitivnijem smislu te rijeci), način.

Za njega se treba potpuno otvoriti, svim čulima i dati sebi vremena, vjerovati mu i razumjeti ga, voljeti ga kako bi se dosegao taj čudesni vrhunac razmjene energija.

Kao da je uspio  da istrgne “svijet” iz mene, ali i mene iz svijeta, osećanja se smenjuju od neopisive radosti i jako izrazene potrebe da se što više udaljim od ljudi, ostavio bi me pred “golim” istinama, o svom mikrokosmosu, i  svemu izvana. Egzistencijalno pitanje nije materijane prirode to je pitanje duha, slobode i neizmerne dečije radosti kao i bezuslovne ljubavi.

Uvjek  po malo tužna i sjetna na rastanku zahvaljujem ovoj čudesnoj planini na nesebičnom gostoprimstvu i novim darovima koje odnesoh u svijet.