Ulcinj i Servantesova ljubav

ULCINJ I SERVANTESOVA LJUBAV

Svi gradovi na plavom moru
svojim sjajem mame ljude,
morske veze sa svijetom
otvaraju vidik, šansu nude.

Ulcinj je jedan od njih –
položaj mu mnogo pruža,
njegova slavna istorija
od drugih je mnogo duža.

Na vratima od Otranta,
đe brodovi mnogi plove,
gusari se nastaniše
da ostvare svoje snove.

Šesnaesti vijek teče
trgovina robljem cvjeta –
u tami zidina drevnog grada
sužnji broje duga ljeta.

U Sredozemlju, godine 1575-te
iznenada, u večernjoj tami,
napade špansku fregatu
strašni kapetan – Arnaut Mami.

Mačevi sijevaju, zastava pade,
gusari slomiše ratoborne Špance –
jasno je kakva ih sudbina čeka:
završiće kao robovi – u teške lance.

Baciše ih u tamne kazamate,
uz pjesmu i vino gusari slave;
prodaće ih kao obično roblje,
dobiće zlata – za njihove glave.

Među robovima bijaše jedan
sa preporukama španskog kralja,
gusarima postade odmah jasno –
za desetine drugih valja.

“U tamnici neka čeka hladnoj,
ako treba – mnoge dane,
dok ne stigne onaj pravi
s vrećom zlata, da otkup pane.”

Od drugih robova bio je drugačiji,
ostajao je budan do u noć kasno –
stalno je nešto na papir pisao,
a danju pjesme pjevao glasno.

Pjesma mu plovi do obližnjih kuća –
Servantesa ne napušta nada.
Neđe skrivena, iza prozorskih škura,
pjesmu sluša Ulcinjanka mlada.

I zaista, ne prođe mnogo,
kad gradom zavlada večernja tama –
pred rešetkama kazamata
pojavi se Ulcinjanka sama.

Rodi se ljubav – silna i jaka,
što srca mlada u plam pretvori;
brzo će tamnica ostati pusta –
iskra nade sad plamenom gori.

Godine prolaze, ne popušta nada,
jer ljubav daje smisao životu;
čak i u ovim kazamatima hladnim,
zaljubljen može pronaći ljepotu.

Pet godina robovanja prođe –
zlatni otkup tad u Ulcinj stiže.
Zakucaše zaljubljena srca:
dan povratka sve je bliže i bliže.

Servantes se svojoj zemlji vraća,
Ulcinjanka sa njim kući ide –
pet godina odricanja i muke,
šta je ljubav – neka sad svi vide.

Po povratku stvara Don Kihota –
glavni lik je Ulcinjanka mlada.
Po nazivu od svojega grada,
Dulsineja nosi ime sada.

U Ulcinju još legenda živi
o ljubavi što je od ropstva veća –
kada dvoje baš ko jedno dišu,
na vratima zakucaće sreća.