U okviru manifestacije “Noć muzeja”, Muzej savremene umjetnosti Crne Gore organizovao je književno veče istaknutog crnogorskog pjesnika Borisa Jovanovića Kastela. Program se, u prisustvu brojnih ljubitelja publike i medija, održao u subotu, 17. maja 2025. godine u prostoru Perjaničkog doma na Kruševcu. Sa autorom je razgovarala Suzana Popović a stihove čitala Teodora Đukanović.
Boris Jovanović Kastel je prepoznat kao najistaknutiji crnogorski pjesnik mediteranske orijentacije i jedno od ključnih imena mediteranske književnosti. Objavio je više od trideset knjiga poezije i eseja, čija su djela prevođena na više od dvadeset jezika. Njegova poezija prisutna je u brojnim domaćim i međunarodnim antologijama, a njegov književni opus odlikuje se dubokim refleksijama o Mediteranu, njegovim kulturama i sudbinama naroda ovog regiona. Kastel je dobitnik brojnog priznanja, uključujući nagradu “Ante Zemljar”, a mnogi književni teoretičari i pisci, među kojima je i Predrag Matvejević, naglašavaju značaj njegovih stihova za poeziju Mediterana.
U nadahnutom razgovoru, pjesnik je istakao da je sav svoj opus posvetio unutrašnjem Mediteranu kao sudbini, identitetu i slobodi zato što je Mediteran beskrajni, bezvremeni i ponorni mozaik civilizacije i plavi muzej života. Mediteran je, kako kaže, “poezija u pokretu, od Himne Inani, preko Gilgameša, Sinbada, Odiseja, Dantea, Njegoša do Predraga Matvejevića i naša lična karta, bez Mediterana, bila bi tabula raza, ploča bez imena”. Takođe, pjesnik tvrdi da se Mediteran “ne rađa u čovjeku već nas vremenom opija, prosvjetljuje i upija u sebe i mi postajemo njegovi dobrovoljni sudbenici isto kao što Mediteran nije nikava plemićka titula već način i stil življenja, sudbina”.
Na pitanje o položaju Mediterana u eri globalizacije, Kastel tvrdi da je u “vremenu potrošačko-konzumerskog stila življenja, Mediteran skrajnut na margine svjetskih dešavanja i postoji samo u strahu da ga ne zaboravimo. Međutim, centri svjetske moći nijesu konstanta jer zavise od ekonomskih turbulencija a naš Mediteran, kao kolijevka evropske civilizacije, ostaje vječan u poeziji, muzici, slikarstvu, dušama ljudi.”
Mediteran je u Kastelovoj poetici “sve i svja, more slobode, krstarenje od nulte tačke do beskraja, od dijalektike do logike, simfonija ateizma u zvoniku monoteizma”. Nije, kako tvrdi, “Mediteran samo kulturno-istorijski pejzaž, kako ga je tretirao Brodel, niti lirsko-mitsko more u očima Kamija, pa ni Mišleova romantičarska pučina iz koje izranjaju sirenje zavodeći nas. Mediteran jeste sve to ali nije samo to. Moje Mediteran je, prvenstveno more krvotoka, more sudbine nad kojom je čovjek Mediteran izvojevao veličanstvenu pobjedu nad smrću postavši vječan zahvaljujući životu antičkih mitova u nama.” O broju mora konstituenata svoje poezije, Kastel kaže kako ih ima “bezbroj a najvažnija su mora slobode, sopstva i svjetskosti s tim da su Crni Mediteran i karnevalsko more nezaobilazni” jer on umjesto svešteničke odore “oblači crne ribarske mreže, umjesto svetog pisma čita pomorske karte a na mojoj palubi umjesto pastve dišu slobodni ljudi”.
“Moja slobodna i nevjerujuća duša vjeruje u Mediteran kao konfesiju u krstarenje slobodnog čovjeka u beskraj i bezvremenost a poetika mog solarnog i lunarnog opusa nije, kao što su nauka, filozofija, istorija, geografija i kodeksi, brod u boci već jedrenjak u beskraju slobode. Istovremeno, svaki pjesnik Mediterana koji smatra da je odabrao Sredozemlje kao sudbinu griješi zato što Mediteran bira svoje pjesnike arhiviste”.
“Moja poezija je modro ogledalo života i civilizacije. u svojim stihovima razgovaram sa talasima i prevodim njihov romor na jezik poezije, grlim torzo maslina i razmjenjujem energiju sa njima i dodirujem grudi pomorskih karata Mediterana duboko uvjeren da sus vi moji kapilari utisnuti u njih”, navodi pjesnik o svojoj pasioniranoj uronjenosti u Mediteran “bez izrona!”
Kada su pitanju brojne internacionalne nagrade kojim se okitio, Kastel smatra da one “često nijesu mjerilo estetske uzvišenosti nečijeg djela i refleks kritičke percepcije čitalačkog auditorijuma ali da svoje lovorike doživljava kao pulene na jedrenajcima koje sijaju u tami civilzacije i svjedoče da je poezija – živa!”
Foto: Ilina Jovanović
Be the first to comment