KAD PUBLIKA UTIHNE
U sobi sjedi starica tiha,
pogledom luta kroz prazninu dana,
dok svijet neumoljivo mimo nje hita,
duša joj prepuna ožiljaka i rana.
Ruke joj traže, glas joj se gubi,
srce sve teže ritam hvata,
al’ dodir moj most prema njoj pravi,
i suza postaje osmijeh vrijedan zlata.
Nudim joj vreću svojih riječi,
da odagnam tišinu njenu,
pružam joj ruke pune topline,
za sjaj u očima što polako venu.
Na užetu tuge, poput balerine,
vidim je krhku – bol steže grudi,
korak u prazno, slika isčezava,
ples tame što u meni svijetlo budi.
Plamen nas guta, pročišćava sve,
pad i dodir u jedno se stapa,
i dok pada, na noge je dižem,
i nada u srcu polako se sklapa.
Noć prolazi tiho, ostajem sama,
ispunjena tugom, pritiska me sjeta,
dotaknula je nebo, a s njenim letom,
i moj duh stalno u visine šeta.
Pjesma je nastala kao inspiracija iz emotivne priče Milice Vučinić, koja je podijelila svoja iskustva iz rada sa starijim osobama u instituciji Crvenog krsta Budve.
Be the first to comment