Faruk Međedović – Prosvjetljenje na sedmom katu svijesti Atlantik hotela

BILJEŠKA O AUTORU

Međedović Faruk je rođen u Bijelom Polju, 1957. godine. Studije pravnih nauka je završio na sarajevskom  Pravnom Fakultetu. Nakon diplomiranja, izvjesno vrijeme je obavljao poslove pravnog referenta, u sveznoj upravi carina u Beogradu. Početkom devedesetih godina, prošloga vijeka, u rodnom Bijelom Polju, kao osnivač i direktor kulturnog centra “Avdo Međedović – Milman Parry”, bio je ujedno i organizator internacionalnih književnih susreta “Avdo Međedović”. U, isto vrijeme, bio je predsjednik ogranka Federalističkog zelenaškog pokreta za Bijelo Polje. Od 1997. godine, živi i radi u saveznoj njemačkoj pokrajini Bremen. Angažovan je u saveznom odjelu za strance. 

Prozu, eseje i poeziju, objavljivao je do sada, na njemačkom, kao i u “Avliji”, u Crnoj Gori i u zagrebačkom Beharu. Na njemačkom jeziku objavljen je roman pod naslovom “Der Letzte Schrei Satans” u prijevodu na crnogorski “Poslednji Krik Sotone”. Za par mjeseci izdavač iz Londona “Olympia Publisher” će na engleskom objaviti njegov novi roman “Opasna igra s Homerom”.

PROSVJETLJENJE NA SEDMOM KATU SVIJESTI ATLANTIK HOTELA

Neću otkriti ni grad

ni njezino ime.

Nikada.

A vjerujte,

bila je božanstvena.

Slavna filozofkinja,

jedna od najbriljantnijih

u dvadeset i prvom stoljeću.

Te je večeri do kasno u noć

u velebnom amfiteatru

pred znatiželjnom publikom

održala spektakularno predavanje

o misterijama svemira,

putovanju duše,

o njezinom silasku s Izvora

i povratku tamo.

Spomenula je Max Plancka

i Lorda Kelvina,

uvjeravala nas je

da je ovaj svijet

prolazna manifestacija

jednog posve

duhovnog koncepta.

Govorila je

o ljubavi

kao sponi,

koja povezuje

sve u svemiru.

U amfiteatru je vladala

grobna tišina.

Auditorij više od dvjesta prisutnih

je pognutih glava

izgleda već zapao u duboko

meditativno stanje.

I ne znam što ih je moglo dovesti

u takvo stanje blaženstva –

njezina priča o

vječnom putovanju duše

ili njezin slatkorječiv

zavodljiv glas.

Moram biti iskren,

na mene je snažnije djelovalo

ovo drugo.

Ja sam jedini od dvjesta duša

bio uzdignute glave

i djelovao prisebno,

dok sam samo čuo njen glas

koji se pretvarao

u divnu nebesku simfoniju.

Pogled mi je bio prikovan

na njezinu elegantnu

svilenu plavo-modru haljinu

koja je ocrtavala konture

njezina božanski savršenog

vitkog tijela.

Kratka crna kosa

koja joj je doticala ramena

bila je okvir

njezina fascinantno lijepog lica,

pred čijim su se šarmom

te večeri

skrivale i zvijezde na nebu.

Oh Bože,

kakav je samo imala

odvažan i elegantan hod

dok se nonšalantno kretala

na polutamnom podiju

U elegantnim crnim štiklama

marke Geox

i u njima

savršeno oblikovanim stopalima

u znaku mladog mjeseca.

Najzad se dogodi čudo.

I moj se pogled sretnu s njenim.

Umjesto da ga izbjegavam

ili se osjećam nelagodno,

ja se zadržah u njemu

prodirući u dubinu njenih očiju

kao u dubinu njene duše.

Nema barijera,

nema maski

i jedva sam čekao

da privede predavanje kraju.

Dočekah njezine završne riječi.

Sa smiješkom na licu

i zavodljivim glasom

kao glasom jedne operne dive,

obratila se auditoriju:

,,I tako,

usred beskrajnog oceana radosti,

uzdižete se,

sve više,

sve dalje,

i shvaćate da je svemir u vama

i da ste vi u svemiru.

Ne postoji odvojenost,

samo jedinstvo.”

Slušatelji su napuštali amfiteatar

uronjeni

u duboka razmišljanja

ili ne,

a ko bi to mogao znati.

A ja sam se uputio

prema podiju

prema njoj.

Primijetila je moj dolazak

i žurno je sklapala svoje mape.

I kada sam bio

samo nekoliko koraka od nje,

podigla je pogled

i dočekala me

s blagim osmijehom na licu.

Pozdravila me je

tečnim francuskim jezikom

na kojem sam joj i uzvratio pozdrav.

Obraćajući se njoj,

zamolio sam je:

“Duboko me zanima

i fascinira

stanje unutarnjeg mira.

Možete li mi reći više o tome večeras,

i kakav je osjećaj

u tom stanju? -“

Pogledala je na sat

koji je,

kao i njezin

dijamantski prsten 

svjetlucao

na njenoj ruvci.

Ljubazno i potvrdno mi je odgovorila:

,,Oui monsieur,

je prendrai volontiers

du temps pour vous.”

I otišli smo u obližnji restoran,

dok je nebo nad nama

bilo tamno

i sve je u zraku mirisalo

na dolazak jake julske kiše.

Sjeli smo za stol

u jednom separeu

i uz svjetlost svijeće na stolu

podigli smo kristalne čaše

u kojima je blistilo

venecijansko vino

i pogledali se duboko u oči.

Lepršava svjetlost svijeće

osvjetljavala je savršene konture

njezina lica i zelenu boju

njenih čarobno lijepih očiju.

O Bože,

pomislih u sebi,

je li ovo anđeo ili stvarno žena?

I dok sam ispijao drugu čašu vina,

dođe mi na pamet

pjesnik Omar Hajam

koji je govorio

da vino nikada ne treba piti sam,

već samo u  društvu

mudrog prijatelja

ili lijepe žene.

I ja sam u čast

njezine božanske ljepote

i njezina fascinantnog glasa

ispijao već treću čašu vina.

Rekla mi je da je njezina ljepota,

mudrost i šarm

dar od njezinih roditelja –

oca Francuza i majke Venezuelke.

Rođena je u selu Auvers-sur-Oise,

mjestu gdje je Van Gogh

slikao svoja posljednja djela,

i sa zanosom mi je pričala

o njegovim slikama

o “Overskim stepenicama”.

Kiša je već padala tako žestoko

kao da se nebo sa zemljom sastalo.

Skoro da je bila ponoć.

Sjetih se i pitah

“A što je s mojim unutarnjim mirom

i kako do njega stići?” –

Rumena u licu od vina

i sa osmijehom mi pokaže

na hotel Atlantik preko puta

i reče mi

“Tamo u sobi

na sedmom katu hotela 

doživjeti ćeš to prosvjetljenje.”

I izašli smo trčeći

ulicom dugom do hotela.

Natkrili smo se mojom jaknom,

ali nas je kiša udarala

sa svih strana.

Bili smo vlažni do gole kože.

Popeli smo se na sedmi kat.

Kapi kiše su se slijevale

niz njenu kosu,

lice i niz njenu vlažnu

i uz tijelo pripijenu svilenku.

Rekla mi je:

“Ovo je sedmi kat svijesti

i on je ispunjen blistavom,

gotovo opipljivom radošću.” –

A potom mi je pokazala

na sobu broj sedam

i kada smo ušli,

hipnotički mi počela pričati:

“Ti si sada u prostoru

ispunjenom blistavom,

gotovo opipljivom radošću.” –

“Daj Bože”, rekoh joj,

a ona nastavi:

“Već osjećaš

kako te preplavljuje

blagi val sreće,

usporediv

s osjećajem prve ljubavi

ili čudom djeteta

koje otkriva svijet.

Ovaj prostor doživljavaš

kao da ga prvi put vidiš,

čuješ ili osjećaš.

Svako iskustvo,

svaki susret,

svaki zvuk postaje čudo.

Kao da gledaš

kroz filter čiste znatiželje i užitka.”

– “Da, užitka”, rekoh,

dok sam osjećao blizinu

i miris

njenog od kiše vlažnog tijela.

A ona nastavi:

“Ovdje te prožima uzvišena tišina

koja dotiče srž tvoga bića.

U toj tišini,

koju ne narušava

buka ni kretanje,

otvaraju se vrata vječnog mira.

Zidovi ove sobe su poput ogledala,

odražavajući odraze cijelog svemira.

Sve što vidiš,

osjećaš i doživljavaš

iz ovog stanja je

manifestacija božanskog. –

Neki ljudi koji dospiju u to stanje

povlače se iz svijeta,

dok drugi –

koji se često smatraju svecima –

daju duboke doprinose civilizaciji.

Ovdje religija

gubi svoje doslovno značenje

i postaje čista duhovnost.

Kao da cijeli kozmos vibrira u harmoniji,

a ti,

ti si – u svom unutarnjem miru –

dirigent ovog nebeskog orkestra.

Iz te perspektive nastaju

velika umjetnička djela,

glazba,

arhitektura i književnost.” –

Gledao sam u nju kao u božicu.

Prišla mi je

i skoro da je pripijala njeno vlažno

i božanstveno tijelo uz mene.

Osjetio sam nježan dodir

njenih još uvijek

od kiše vlažnih prstiju

i njen slatki melodičan dijalekt francuskog:

“U središtu ove sobe 

nalazim se ja,

skulptura čiste svjetlosti

koja se proteže

od poda do stropa.

U meni je izvor blaženstva,

iz kojeg neprestano teče nektar mira.

Dok mi se približavaš,

možeš osjetiti slatki miris vječnosti

koji opija tvoja osjetila

i tjera tvoje srce

da osjeti beskrajnu ljubav.”

I kao da su njezini sladostrasni

i strastveni uzdasi

odagnali tamu,

oblake i kišu nekud daleko,

a na plavom dijamantskom nebu

pred zoru se ukaza

roj svjetlucavih zvijezda.

I pred samo svitanje dana

pročitao sam naslove

prvih vijesti:

“Greta Thunberg,

švedska aktivistica,

je na čelu desetaka brodova

i stotina ljudi

na putu za Palestinu.”

U tom trenutku

kao da se prolomi

nečujan krik iz dna moje duše:

“O Palestino,

zemljo

tvog Božijeg sina Isusa,

koji je nekada služio

na ulicama tvojih gradova,

na zelenim obroncima

galilejskih brežuljaka,

na prometnim drumovima,

na morskoj obali,

u sinagogama

i na svakom drugom mjestu

na koje su mogli donijeti bolesne,

djelovala je Njegova bolnica.

Zar On nije polagao ruke

na nesretne ljude

i iscijelio ih?

Oh i kako su se samo majke

sa svojom bolesnom djecom

i onom

koja su im  umirala u naručju

probijale kroz mnoštvo,

želeći da skrenu

Njegovu pažnju na sebe.

A danas o Palestino!,

ti si najtužnije mjesto na planeti.

Zemlja boli, krvi,

patnje i gladi.

O Bože,

da li ima ičega od tvog duha

u hramu duša onih

koji ravnodušno promatraju

patnje tvojih stvorenja.

Nije li ovo zemlja kojom je nekada

hodao tvoj sin i tješio

i svjedočio o tvojoj ljubavi.?

“O Palestino,

milijuni hodočasnika sitih

u najskupljim

i najudobnijim zrakoplovima

na putu za Meku

lete iznad glava

tvojih ubijenih i gladnih ljudi.”

 
Pogledao sam filozofkinju

koja je stajala uz sam prozor

i promatrala buđenje dana.

Ustao sam i prišao do nje.

Pogledala me je

i kao da je razumjela moj očaj.

Rekoh joj:

“Gospođice, oprosti,

ali u ovim trenucima

dok pati jedan narod

ne mogu naći unutarnji mir.

Više je vrijedan divljenja

podvig Grete Thunberg,

koja želi dostaviti hranu

narodu Palestine

nego li hodočašće milijuna sitih.”

“Da, u pravu si”, rekla mi je

dok su se iz njenih

smaragdno zelenih očiju

slivale suze

niz njeno tajanstveno

lijepo lice.

Pomislio sam u sebi:

‘O Bože, je li ovo anđeo ili stvarno žena.’