Prenosimo intervju sa književnicom i novinarkom Brankom Bogavac, koja živi i stvara u Parizu, a koji je objavljen u Pobjedi – online izdanje, 31.08.2025. godine. Razgovor vodila Hristina Janković.
Crnu Goru prije svega vidim kao građansku državu. Ako bi je bilo kome pripajali, na silu mijenjali, ona ne bi bila to što jeste, dragocjeni biser Evrope i Mediterana. Ona samo tako može, svoja, vjerna sebi i svojoj tradiciji, postojati i ostati autentična, poručila je Branka Bogavac u intervjuu za Pobjedu
Dolazila sam svake godine dva puta u domovinu i zavičaj, pijem tursku kafu svih ovih šest decenija, navika koju sam ponijela iz moje Crne Gore. Ima mnogo onih koji jedva čekaju da se „utope“ u nešto „veće“, „jače“, „svjetlije“, to mene nije interesovalo. Ne mislim da za to imam neku posebnu zaslugu, otpor „prilagođavanju“ poklonila mi je gorštačka priroda rođenjem. Naravno da mi je Francuska mnogo pružila, volim njenu kulturu i mnogo toga još, voljela sam i volim Pariz, koji mi je u neku ruku „dao“ i te moje knjige, ali taj dio sebe nijesam željelja da mijenjam, ni izgubim – kaže u razgovoru za Pobjedu književnica i novinarka Branka Bogavac, koja živi i stvara u Parizu.
Književnica koja je svojim djelima pravila most između različitih kultura i država jedan je od najboljih promotera Crne Gore, njene ljepote i slavne prošlosti.
Crnogorka rođena u Virpazaru, dio djetinjstva provela je u selu Bor na sjeveru Crne Gore, a životni put je odveo do Pariza, gdje je decenijama stvarala i pisala. Želja joj je bila, kako je kazala – da vrati dug Crnoj Gori!
POBJEDA: Može li kultura biti čvrsti most ako samo pojedinci rade na zbližavanju nacija i naroda?
BOGAVAC: Kultura po definiciji ne može biti nešto čvrsto, u smislu vojnih, ekonomskih ili tehničkih sila koje dominiraju današnjim svijetom. Samim tim, ni mostovi koji se pomoću nje grade nijesu niti mogu da budu nešto jako i otporno na sve udare koji se danas moraju trpjeti u tom ionako nestabilnom prostoru ljudskog djelovanja. Putem umjetnosti, odnosno svih vrsta stvaralaštva, pojedinci su, a ne političke partije, narodi ili nacije, ostavljali neprocjenjiv trag, ne samo o sopstvenom postojanju, već o tom svijetu, svjedočanstvo o epohi i stanju čovječanstva u njoj. Vaše pitanje odnosilo se više na ideološku, političku dimenziju našeg svijeta, ali je danas svima jasno da je mogućnost otpora tom svijetu utvrđenih odnosa znatno skučena, posebno zbog zastrašujuće moći novih tehnologija. Ipak, u mojim knjigama mnogo je primjera kako se iz sjemena nečijeg usamljeničkog revolta rodilo nešto što je budilo svijest o tome što se dešava u svijetu organizovanog privida. Ima toliko važnih misli, vizija, pouka i poruka mojih sagovornika, da možemo da zadržimo vjeru da će se i dalje rađati.
Veliki autori koji će znati da grade te tajanstvene mostove, koji se grade pomoću muzike, stihova, na neki čudnovat i nestvaran način. To su nevidljivi mostovi koji se mogu osjetiti samo putem duha i duševnosti. Riječ most je za mene oduvijek imala neko izvanredno značenje, jer u njoj ima neke obaveze, kao u riječi sloboda. Rijetke su takve riječi i plašim se da ljudi danas nijesu svjesni opasnosti koja vreba ako se ne nastavi to teško, ali veličanstveno i uporno građenje mostova, u smislu zbližavanja kultura, nasuprot tolikim procesima njihovog cijepanja i razdvajanja, putem ratova, ekonomskih i kulturnih blokada…
POBJEDA: Radili ste intervjue sa nobelovcima, postoji li neka zajednička karakterna crta za sve njih?
BOGAVAC: Nobelovci su svi osobeni i to ih povezuje na neki poseban način. Svi su morali puno da izdrže, često s nadljudskim naporima. Posjedovali su upravo tu svijest koju imaju samo izuzetni stvaraoci, da to što rade jeste i ostaje izvan nečega sto je tržišno priznato i ovjereno. Nobelovci ne liče jedni na druge, ali su zajedno jedna vrsta magičnog prisustva u svijetu zastrašujuće konkretnih potreba i ponašanja. Oni su dio vrha duhovne piramide, ili kako stoji u predgovoru moje knjige Deset nobelovaca: „Nekad je to oreol hrabrosti, nekad tragedije, patnje, dostojanstva, ali uvijek izuzetne sudbine, što im je omogućilo da izdrže neke od najmračnijih događaja prošlog vijeka“. I da o tome pruže rijetka svjedočanstva, što podstiče razumijevanje svijeta u kome živimo, ali i ljudske prirode. Zašto u današnjem, u suštini bogatom svijetu, ima toliko bijede, gladi, sukoba i ratova?
Sve nas to vraća na pitanje o onim mostovima, koje nikada ne bismo smjeli da prestanemo da gradimo, makar u mislima. Knjiga „Deset nobelovaca“ mi je bila dokaz da se u mojim razgovorima krije neprestan dijalog pisaca koji oni vode sa svojom epohom i među sobom. A to je stalna misao o ljepoti života, o značaju rijeci, o sudbonosnoj važnosti svjedočenja i ostavljanju traga iz koga se budućnost iznova rađa. Nekada su njihove misli strahovita upozorenja što može da se dogodi cijelom čovječanstvu, a nekad velika vjera u čovjeka i bolju budućnost. Umjetnost se uvijek stvara u slavu postojanja. A ljepota života uvijek izbije iz velikih stvaralaca zato što je život veći i tajanstveniji od sile mraka.
POBJEDA: Imali ste priliku da razgovarate sa najslavnijim ljudima svijeta. Koji intervju vam je ostao u pamćenju, ko Vas je najviše oduševio?
BOGAVAC: Postoje ljudi u koje sam prosto zaljubljena zbog ljepote njihovih misli i kojih se sjećam sa zadovoljstvom. Horhe Luis Borhes: „Svaki put kada sam pisao, osjetio sam neko uzbuđenje, uzbuđenje pred životom. I mislim da se ne može pisati bez uzbuđenja, bez strasti, bez patnje i osjećanja. Nesreća je bogatija od sreće, a poraz od pobjede, zato nesreća treba da se pretvori u nešto drugo, u umjetničko djelo. Poezija je nešto što mi fizički osjećamo, shvatamo i predajemo našim čulima. U „Odiseji“ se kaže da su bogovi dali nesreću ljudima da bi imali što da pjevaju.
Alen Boske: „Jedan život je zanimljiv ako je pretvoren u umjetničko djelo. Pravi pjesnik ima sva prava: on je kao Bog. Ja tako pišem. Ja čekam trenutak i ako ne moram da pišem, ja ne znam da pišem. Bavljenje poezijom je najizoštrenija forma individualne slobode“.
Gao Singdjian: „Literatura je istorija čovjeka i njegove duše. Pisanje je čudo koje povezuje ljude. Literatura je za mene sredstvo da se podnese život. Pisac je svjedok čovječanstva. Ako se smatra ponosom da se bude čovjek, to je zahvaljujući literaturi. Ispod pera pisca ostaje trag. Pisanje je uzaludna borba protiv smrti. Ako želimo da pišemo, to je zato što posjedujemo radoznalost za život. Tako se nalazi jedan drugi pogled na život i samog sebe. I magija pisanja je upravo u hvatanju onog što nije rečeno. Pisati znači osjetiti bliže stvarnost čak i ako je neobjašnjiva. Piščev kritički smisao u društvu je neophodan. Zašto bih se odrekao moje moći da kritikujem? To je takođe uloga pisca u društvu“.
Adonis: „Čovjek je po definiciji stvaralac. Čovjek bez stvaranja nije ništa. Stvarati znači posmatrati svijet. Stvarati znači nadati se, stvarati znači – promijeniti se, znači prevazići ono što je pred nama. Poezija stvara jedno drugo društvo. Pjesnik je oličenje savjesti. Poezija i umjetnost produžavaju egzistenciju. Čovjek stvara svoj identitet kroz ono što stvara u životu“.
Klod Simon: „Pisati znaci činiti, pisati ne znači izražavati se, nego stvarati smisao, graditi ljepotu samo riječima“.
Mario Vargas Ljosa: „Interesovalo me je što se nalazi iza transformacije stvarnosti u priču. Za umjetnika čin pisanja je početak svega. Stvarati znači boriti se protiv konfuzije koju umjetnik osjeća ne samo kao nešto spolja, nego naročito kao unutrašnju realnost. Proces rađanja fikcije je dug, težak, fascinantan. Apetit za ljepotom je jedan od simptoma umjetničkog duha“.
Ežen Jonesko: „Pisati jeste izmisliti, jeste zamisliti, to jest, izmisliti i konstruisati, a to je mašta, ali zamisliti to je ponovo naći, ponovo otkriti, ponovo stvoriti ono što je bilo, jer ono što je bilo, biće i jeste. Pisati jeste otkrivati. Umjetnost je, u odsustvu molitve, jedina stvar koja nas čini sličnim Bogu, jer je Bog tvorac, a umjetnost je stvaranje“.
Nadin Gordimer: „Kad ne bih mogla da pišem, mislim da bi to bio kraj mog života. To je najvažnija stvar za mene. Ali moj život pisca je stvarna osnova svemu, to je najvažnije. Sjetite se samo Njemačke, i danas rane iz tog rata bole“.
Jurij Termikanov, slavni ruski dirigent, traži materijalnu pomoć od Putina 2005. godine za muzičare s bijednim platama: „…Nas je svijet uvijek poštovao ne zato što imamo mnogo naoružanja, i što znamo da pravimo podmornice, već zato što imamo Puškina, Čajkovskog, Šostakoviča, Prokofjeva, Dostojevskog, Tolstoja… Sada svi imaju oružje, to više nije prednost, ako izgubimo našu kulturu, nećemo imati što da poštujemo“.
Sergej Paradžanov se obraća mladim režiserima (Umjetnici svijeta): „Ne žurite se da postanete režiseri trenutno, nego to postanite zauvijek, ovladavši velikom snagom i sakupljačkom energijom. Gledajte narod, posmatrajte pažljivo ljude, životinje, nebo, gledajte kako pada kiša, gledajte nepogodu, gledajte kako cvijet raste, kako jabuka zri, kako pada na zemlju da bi opet postala drvo. To je filozofija, filozofija života. Čitajte Bibliju. Biblija je prvi potresni detektivski roman. Mi mislimo da su Jevanđelja po Mateju ili Jovanu narodna, narod je izmislio legendu o Hristu i povjerovao u nju. I vi izmislite svog junaka i učinite ga takvim da ga zavolimo. Prinudite nas da zavolimo pejzaž, majku, ženu, dijete, kolijevku i kolica u kojima provodimo djetinjstvo. Volite pticu koja leti, zavolite krst naš režiserski, krst koji nosimo na Golgotu. On se sastoji iz filmskih traka. A taj krst koji mi nosimo na Golgotu stvaranja, na festivalima dobija nagrade. Taj krst nije od drveta, on je od filmskih kutija koje mi nosimo na Golgotu“. Svi citati su iz mojih knjiga.
POBJEDA: Pratite li aktuelna dešavanja u Crnoj Gori?
BOGAVAC: Svakako da pratim. Kad se voli zemlja to je sastavni dio te ljubavi. Zabrinjavajuće je što su pretenzije na nju mnogobrojne. Ona je sada pod pritiskom i unutra i spolja. Ubijeđena sam da će sama naći rješenje kako da se oslobodi toga tereta. Bilo kakva nacionalna opredjeljenja mogla bi nanijeti štetu Crnoj Gori, ubijati njenu suštinu. Ovdje mislim na onu vječnu Crnu Goru, zemlju veličanstvene istorije, a građanski koncept će je činiti vječnom, izdvajati među državama u svijetu, pošto je ona po mnogo čemu već izdvojena i osobena. Doživljavam je kao moju i svačiju, širom otvorenu prema svijetu, u mnogo pravaca, a ne u jednom, niti ka samo jednima.
U razgovoru sa Dadom Đurićem (objavljenom u knjizi „Razgovori sa Dadom“) pitala sam ga što mu je najvažnije u životu, on je odgovorio: „Da ne osramotim Crnu Goru!“ Vjerujem da sam svim onim što sam uradila u životu, u zemlji i daleko od nje, ispunila i ovaj svojevrsni Dadov amanet.
POBJEDA: Dugo živite u Francuskoj. Može li se reći da ste danas Francuskinja?
BOGAVAC: Nijesam postala ni Francuskinja, niti mi je bilo potrebno da balansiram. Moji bliski prijatelji znaju da je tako, a najviše je to osjetio moj muž, a poslije i moja djeca. Dolazila sam svake godine dva puta u domovinu i zavičaj, pijem tursku kafu svih ovih šest decenija… Ima mnogo onih koji jedva čekaju da se „utope“ u nešto „veće“, „jače“, „svjetlije“, to mene nije interesovalo… Ne mislim da za to imam neku posebnu zaslugu, otpor „prilagođavanju“ poklonila mi je gorštačka priroda rođenjem… Naravno da mi je Francuska mnogo pružila, volim njenu kulturu i mnogo toga još, voljela sam i volim Pariz, koji mi je u neku ruku „dao“ i te moje knjige, ali taj dio mene nijesam željela da mijenjam, ni da izgubim. To ne govorim da bih se dopala nekome u Crnoj Gori, već je to prosto jedna istina moga života.
Čini mi se da sve ovo najbolje potvrđuje misao Sretena Perovića, našeg velikog crnogorskog pjesnika, umjetnika, akademika i mog dragog i dugogodišnjeg prijatelja, koji je nedavno preminuo i na ovaj način mu odajem dužnu pocast. „Prateći sve ono što Branka Bogavac objavljuje u listovima i časopisima, kao da je tek na početku života, pažljivi čitalac bi mogao zaključiti da je upravo jezik, izvornost i poetičnost crnogorskog idioma, ono što je kao stvaraoca najčvršće veže za tlo iz kojeg je potekla i kome se uporno i bez uzmaka – vraća. Jezik koji uspijeva da se izbori za najtajnovitije finese, čak i na pariskoj vjetrometini, u sredini koja je iznjedrila toliko sjajnih umova i primamila mnoga značajna imena gotovo iz svih nacionalnih literatura… Ima ona neku tajnu moć zbog koje joj pisci pričaju, zbog koje je puštaju da ih vodi…“
POBJEDA: Kako ste počeli i da li postoji nešto što bi se moglo nazvati životna filozofija Branke Bogavac?
BOGAVAC: Počela sam u Parizu, koji je veliko čudo, osnažena sa dva fakulteta i velikim snovima. Ima u njemu toliko kulturnih događaja, pa ako je čovjek raspoložen može po cio dan nešto da prati, sluša, posjećuje muzeje ili neka kulturna i naučna dešavanja. Najprije sam, kao i većina onih koji se u njemu nađu, pratila sve to s ogromnim interesovanjem i divljenjem. Nijesam mislila da ću ikada direktno sretati neke od najvećih stvaralaca moga doba. I onda, kako sam oduvijek vjerovala u magične slučajeve i isto takve susrete, desilo se da za Književnu reč iz Beograda uradim intervju sa Žanom Kasuom (tada predsjednikom Francusko-jugoslovenskog društva), pjesnikom, romansijerom, važnim članom Pokreta otpora. Tekst je objavljen na prvoj i zadnjoj stranici! Počelo je slučajno, ali je od tada sve krenulo kao na filmu.
Nekada se dese neke stvari jer ih gura neka unutrašnja želja koja otkrije ono što je oduvijek bilo u nama. Uvijek sam, po prirodi, bila optimista i okrenuta prema pozitivnim stvarima, ili nečem novom. Nijesam od onih koji muče svoju svijest stalnim preispitavanjima prošlosti ili onim što ih može ometati da napreduju. Naučila sam još kao dijete da moram da idem naprijed s povjerenjem u sebe, što mi je u vrlo konkretnim situacijama pomoglo. U mojoj knjizi sjećanja „Susret je najveci dar“ opisujem kako sam ostvarila razgovore s Borhesom, Paredžanovim, Margerit Diras, Umbertom Ekom i mnogim drugima. Nekome se čini da ti ljudi prosto jedva čekaju da im neko zatraži razgovor. Sioran je izbjegavao medije, a do nekih je, u trenutku njihove najveće slave, bilo nemoguce doći. Ja sam, zahvaljujući svojoj vjeri u sebe koju sam umnogome ponijela iz zavičaja, uspijevala da dođem do njih i ne obavim samo jedan običan, mali razgovor, već nešto što, po rijecima mnogih znalaca, ostaje vrijedno svjedočanstvo njihovog rada, ali i našeg vremena. S ponosom bih navela riječi dragog prijatelja prof. dr Draška Došljaka, iz jednog njegovog objavljenog teksta: „Napisala si kapitalne knjige o drugima i jednu nježnu o SEBI, znamo da počinje vrijeme kada će se o tebi sve više pisati. „U tom smislu doživljavam i Vaše interesovanje za moj rad i istinski Vam se zahvaljujem na toj velikoj pažnji koju mi ukazujete.
POBJEDA: Što je ono iz Crne Gore što ste prenijeli na vašu djecu?
BOGAVAC: Moj muž često kaže za naš stan: „Ovo je Crna Gora!“ Nije to samo zbog slika crnogorskih slikara, tu su i oni veliki iz Srbije, nego je takva opšta atmosfera, nešto sa Balkana. Moja djeca i svi unuci rođeni su u Francuskoj i svi govore naš jezik, kao i moj muž. Na to sam izuzetno ponosna, jer nije lako zadržati maternji jezik u stranoj zemlji. S obzirom na moja uvjerenja, nijesam ih okivala u nešto što su možda mogli da dožive kao nametanje, bili su slobodni da biraju ono što najviše vole iz obje kulture. Jezik je bio najvažniji, pošto se upravo preko njega prenose sve vrijednosti jedne kulture. Danas mi je moja unuka Elena rekla da sam i na njih prenijela moj karakter, što doživljavam kao pohvalu, iako znam, to jest slutim, da im je to možda i prejako nasljeđe. Jer, osim našeg čuvenog depresivnog optimizma, i snaga našeg karaktera može da ispadne i kao potencijalna ranjivost.
Be the first to comment