Nedavno je iz štampe izašla zbirka pjesama “Kao sunce kad izlazi”, autora Veselina Veska Milovića, za koju je jednu od recenzija napisala prof. dr Milena Radović Savić. Recenziju prenosimo integralno.
27.06.2025.
Prof. dr Milena Radović Savić
“KAO SUNCE KAD IZLAZI”
Nova zbirka pjesama Veselina Veska Milovića, “Kao sunce kad izlazi”, kako je i sam pjesnik istakao, u svojoj uvodnoj riječi, predstavlja nastavak prve zbirke “Da li ti je neko reko”(2024).
To znači da u ovoj novoj Zbirci, Milović lirski obrađuje istu tematsko-idejnu nit, koja je naznačena i kroz same naslove ciklusa pjesama. Pored ove zajedničke osobine, i prvoj i drugoj zbirci zajednička je Milovićeva misao o svrsi pisanja, i uopšte svrsi umjetnosti- a to je da čitalac uživa, jer je to uživanje zapravo odanost ljepoti u kojoj su u sinkretizmu i stvaralac-umjetnik-pjesnik i recipijent te umjetnosti- čitalac. Ovo je istaknuto u Milovićevoj Uvodnoj riječi, gdje je kroz citiranje jedne odane čitateljke, njen komentar na prvu Zbirku zapravo komentar o dubokoj emotivnoj vezi između čitatelja i književnog teksta.
Kako je i sam pjesnik naglasio, nova Zbirka pjesama “Kao sunce kad izlazi”, sastoji se iz četiri dijela, a to su: pjesme za djecu, stihovane basne, ljubavna poezija i pjesme koje su pisane, rekla bih, kao poruka odraslima, sa svojim raznolikim temama, a koje su dio i našeg svakodnevnog života.
Prvi skup pjesama s naslovom “Još zeleni i sve cvjeta” pjesnik opisuje šaroliki svijet djetinjstva, u kojem ima mnogo iskrene radosti, ali ima i melanholije za svime kvalitetnim i dobrim, što je krasilo djetinjstva generacija od polovine 20. vijeka, a što je pod udarom novih civilizacijskih novotarija zauvijek izgubljeno.
Kao i u prethodnoj zbirci, pjesme za djecu imaju didaktičan karakter, ali često se ta didaktika zapravo više odnosi na roditelje i odrasle. To potvrđuje pjesma “Prvi zubić“. Ona odiše lepršavim humorom, ali u čijoj osnovi je, ipak, opomena odraslima – Ne gnjavite djecu!
“Šta li je to, da li znamo” je stihovana basna o mnogim negativnim osobinama životinja, a u koje je čovjek projektovao sebe. Milović je na strani životinja, čije plemenite osobine je čovjek degradirao, pa kroz ovu pjesmu Milović brani iznevjerenu pravičnost.
Pjesma “Dvije noge” je metafora za uživanje u ljepoti životinja, njihovom izgledu koji im je Bog dao. U pjesmi lirski subjekt, sam pjesnik, kao dijete je maštao da ima četiri ili sto nogu, ili da kao zmija hoda ležeći. Zaključak je, ipak, racionalan i daleko od mašte- priroda je napravila najpametniji izbor o izgledu životinja i čovjeka- i to treba poštovati!
Pjesma “Dogovor” je veoma zanimljiva, kada se ima u vidu njena forma. Sastoji se od 22 strofe od po četiri stiha. Liči na izvjesnu malu dječju poemu, i ukazuje na ozbiljno pjesničko nadahnuće i stvaralačke mogućnosti Veselina Milovića, kao pjesnika dječije poezije. Ova pjesma mogla bi se napisati i kao priča. Tema je sa starim motivom o neprijateljstvu mačke i miša, s tim da i ovo neprijateljstvo može preći u sporazumno prijateljstvo. Ova pjesma na šaljiv način uči djecu da dogovor može da bude rješenje nesporazuma i vječitih “ljutih” neprijatelja, kako među životinjama, tako i među ljudima.
Pjesma “Matematika” razbija đačke predrasude o matematici kao nauci koja im je “noćna mora”. Bez matematike život i ljudski napredak ne bi bili mogući i zato je treba učiti i poštovati kao nauku.
Pjesma “Bucko” je slika djetinjstva djece na selu, sredinom prošlog vijeka. To je jedan mali arhetip- praslika bezbrižnog djetinjstva, čiji djelić mozaika je činio i majčin domaći hljeb, zamotan u krpi na prozoru da se hladi, dok Buckovo nestrpljenje raste. Vrhunac sreće bi bio kad trčeći s “mazom” hljeba odlazi do drugara da usporede “čija li je maza veća”.
“Markovi ljubimci” je pjesma o ljubavi između djeteta i domaćih životinja. To je izistinska djetetova ljubav i briga koja, današnjem djetetu u gradu, može izgledati nestvarna, jer je to dijete, ne svojom krivicom, izgubilo vezu sa prirodom i životinjama. Zato je ovo pjesma-opomena!
“Ruke” pjesma je napisana u vidu gradacije o važnosti ruku u dječijem, ali i u životu zrelog čovjeka. Pjesma pravi lȗk od ruku bebe ka “zlatnim rukama” odraslog čovjeka.
Pjesma “Odlazak na selo” mogla bi se smatrati rodonačelnom pjesmom ovog ciklusa, kako po svoj formi, tako i po dubini emocija koje nosi u sebi. Ona ima 54 strofe, ponovo katrene sa četiri stiha. Po svojoj formi slična je pjesmi “Dogovor”, s tim da je od ove pjesme više od dvostruko duža.
Ona priča priču o dječakovom dolasku na selo, kod babe i đeda. Ono što posebno fascinira je Milovićeva sposobnost da na precizan način vrati u sjećanje sliku enterijera đedove i bakine kuće na selu.
Tu je mnoštvo detalja koji vjerodostojno opisuju život u seoskim kućama u Crnoj Gori, hranu koja se jela, odnos domaćina prema kući i domaćinstvu. Tu su djedovi mudri savjeti, a sve je zaogrnuto velom uzajamne ljubavi bake, djeda i unuka, ljubavi koja traje zauvijek kroz unukovo sjećanje, koji je već i sam na pragu starosti. Unukovo sjećanje je motiv koji nas upućuje na antologijsku pripovijetku Branka Ćopića “Bašta sljezove boje” sa svojim upečatljivim završetkom.
Na ličnom fonu sjećanja je i pjesma “Šećer u kocke” u kojoj dominira starinska, iskrena, čista ljubav i briga bake za svoje unuče, iskazana skromnim, ali za dijete, velikim darom- “šećerom u kocke”.
Pjesma “Biljkama bi bilo hladno“- pravi je primjer pjesme s ekološkom tematikom, u čast biljaka i sunca. Apostrofom, obraćajući se suncu, kao izvoru života /”Drago sunce sijaj jače,/da nam biljke budu zdrave,/ jer jedino tako ćemo,/ uvijek biti mirne glave./, Milović ispisuje pravu krilaticu u čast zdravlja naše Planete!
Drugi ciklus pjesama je obilježen naslovom “Za sreću je to adresa“. To je produžetak istog kruga pjesama iz prethodne Zbirke “Da li ti je neko reko”.
Razvoj dječije književnosti je, od samog svog početka, imao u svom poetskom korpusu motiv životinja, kako u prozi, tako i u poeziji. To interesovanje djeteta za životinje, tj. dječija poetska animalistika, kako je apostrofira teorija dječije književnosti, zauzima posebno mjesto i u poetskom izrazu Veselina Veska Milovića. Zauzima je na jedan originalan način-kao stihovane basne.
Kao i mnogi drugi dječiji pjesnici i pisci, Milović antropomorfizira životinje, projektujući u njima pozitivne i negativne osobine ljudi, što predstavlja poetsku modernost u njegovom pjesničkom izrazu. To su pjesme u kojima je prisutna intertekstualnost jer su nastale u korelaciji sa drugim književnim tekstom, u njegovim pjesmama s tematikom mnogih basni, kojima je svojim stihovanim izrazom dao jednu potpuno novu lirsku notu.
“Bik i zec” je stihovana basna koja upućuje na ljudsku osobinu neosnovane zavidnosti, kada su nam tuđe osobine ogromne, a svojima ne umijemo sagledati izistinsku vrijednost.
“Dječak i vuk” je stihovana basna o devalvaciji riječi, određenih prijetnji kazanih bez razloga- one tada gube svoju snagu i značenjsku važnost i ljudski rod zbog njih može biti samo na gubitku.
“Lav i miš” upućuje na staru narodnu izreku da se “dobro dobrim vraća”. “Lisica i roda” tematizuju princip nadmudrivanja dvije “prijateljice” vezan za hranu, a koji daje osnovnu pouku-naravoučenije da ne smijemo biti lakovjerni na lažove i prevarante i da bi zaštitili sebe moramo im znati inteligentno doskočiti na njihovu laž i prevaru. “Uporni gavran” pjesma je o čuvenoj pameti ptice gavran, čija je inteligencija ponekad ravna ljudskoj. “Lavica i lisica“, pjesma je koja aktualizira realnost naših života- o tome da su mnoge vrijednosti skopčane, prije svega, s kvalitetom, dok je kvantitet-količina često samo nauštrb vrijednosti.
“Lisica i jarac” ilustruju pogubnost ljudske brzopletosti i donošenja odluka naprečac, bez razmišljanja o posljedicama, ali i o lisičijoj, odnosno čovjekovoj neuništivoj pakosti jer, pakost je besmrtna. Tema brzopletosti, zbog koje smo uvijek na gubitku, prisutna je i u pjesmi “Pas i njegova śenka“.
“Međed i pčele” uče nas da alavost i neumjerenost uvijek mogu skupo da nas koštaju, a “Zlatna koka” da se lakomost plaća gubitkom onoga što već imaš.
Izučavaoci dječije poezije smatraju da su rima, ritam i zvuk tri osnovne osobine koje dijete vezuju za pjesmu. Rime, ritma i zvučnosti stiha ne manjka u sveukupnoj poeziji V. Milovića, a posebno u pjesmama namijenjenim djeci. Rima nije uvijek u svojim čistim kanonskim oblicima, ali je svakako prisutna u strofi gdje se obično rimuju dva stiha od četiri, kojima je Milović naklonjen u stvaranju svojih pjesama.
Ritam je u skladu s tematikom pjesme, pa tako u stihovanim basnama dominira brži ritam, ali u mnogim pjesmama približava se pripovijednom ritmu rečenice, kao što je to u nekim pjesmama iz drugih ciklusa, npr. “Tre sorele” ili “Od Fenikije do Butue”. Ritmu i jednoj opuštenoj razgovornoj dimenziji pjesme daju mnogobrojni dijalozi koji su zastupljeni u sva četiri ciklusa pjesama ove nove Zbirke.
Treći krug pjesama s nazivom “Kakve su to čudesne moći“, već samim naslovima pjesama i njihovom tematikom, upućuje na čudesnu moć ljubavi, osjećanja i emocije prisutne otkako postoji ljudski rod.
Posebno je zanimljivo da u nekim pjesmama Milović, ovaj put, u ram stihova i strofa, stavlja stare legende Boke Kotorske. “Ljubav Anta i Katice” motivisan je grobovima Ante i Katice koji su na ostrvu Sveti Đorđe, ispred dičnog grada Perasta. Pjesma priča priču o ljubavnom susretu dvoje mladih i njihovoj tragičnoj sudbini, kada Kata smrtno nastrada od nesmotrenog pucnja njenog dragog, dok je boravila u svojoj peraštanskoj kući-palati. Netom, vojnik francuske vojske, uspije da se zamonaši i nađe svoje tragično ljubavno grobno mjesto pored groba svoje drage. Ono što je uočiljivo kao nedostatak kvaliteta pjesme jesu poneke strofe kojima nedostaje skladnost rime, nema spontanosti u pojedinim stihovima.
Pjesma “Tre sorele” tematski je vezana za nesrećnu ljubavnu sudbinu tri sestre iz Prčnja, iz porodice Buća, a koje su se, igrom sudbine, zaljubile u istog mladića. Na kraju sve tri su umrle, samo je ostala kuća sa dva zazidana prozora koja su svjedočila o tragediji njihove ljubavi, a treći prozor najmlađe sestre, kada je umrla, ostao je otvoren jer ga nije imao ko zazidati, pošto se njihov dragi Jerko nikada nije vratio s mora. Prateći tematski, fabulativni tok legende, Milović nije uspijevao da svaki put spretno ubaci priču u dobro rimom osmišljenu strofu.
Pjesma “Mašta” je pjesma o izmaštanoj dragoj u snu, ali koja je ipak svoju inspiraciju našla u realnoj, stvarnoj ljepoti djevojke. Moglo bi se reći da je pjesma pomalo na fonu nestvarne ljubavi Laze Kostića nastale “među javom i međ snom”, a kakva je upravo bila njegova ljubav prema Lenki Dunđerskoj.
“Pismo” je pjesma koja sugeriše kako je sudar starog i novog često surov i beskompromisan. To se potvrđuje u usporedbi nekadašnjih starih, ljubavnih pisama i ovih današnjih, koja su izgubila draž kroz napredak informacionih tehnologija, pa tako mejlovi i brze poruke nemaju u sebi ljubavne čari. Tehnika je otišla naprijed, ali ljepotu starih ljubavnih pisama na hartiji, nije uspjela nadmašiti svojom brzinom, površnošću i kratkoćom.
“Recept za ljubav” je vrcava, vragolasta pjesma, ali koja šalje ozbiljan, gotovo psihološki savijet za ljubav i njene začine, prije svega to su iskrenost i obostrana ljubav jer, ako toga nema, nema ni ljubavi.
“Plavetnilo tvojih očiju” motiv plavih očiju voljene drage, sličan je motivu Vaska Pope iz njegove antologijske pjesme “Očiju tvojih da nije” i stiha koji se nadovezuje/ “ne bi bilo neba/u našem malom stanu/ Milović kaže/ “Plavetnilo tvojih oči/nebo njima nije ravno/”.
“Smisao životu daješ” u ovoj ljubavnoj pjesmi Milović koristi stih kojim je naslovio zbirku svojih pjesama. /Kao sunce kad izlazi/ i ljepotu daje danu,/ željan tvojih toplih zraka,/ divan dan mi opet svanu./ Lirski subjekt osjeća svu ljepotu svoje drage. Ali, u pjesmi je i potpuno jasan psihološki savjet- da je ključ uspješne ljubavi u činu pronalaska sebi srodne duše-to je alfa i omega sretnog zajedničkog života.
Četvrti ciklus pjesama “Pitanje me jedno muči”
Svojim različitim naslovima pjesama, Milović nas upućuje na različite teme o kojima razmišlja. Pjesma “Crna Gora” ima patriotsku dimenziju, ali ne slavljeničku, punu radosti, već patriotizam ispunjen brigom o sudbini Crne Gore o kojoj, nažalost, odlučuju oni koji nisu voljeli nju, već svoju vlast i moć.
“Porodica” je pjesma koja ima jedan elegičan ton, ali koja precizno definiše rasulo porodice našeg doba. Milović kontrastno dočarava slike nekadašnje, funkcionalne porodice koju je krasila uzajamna ljubav njenih članova, sloga, zajednički ručak-sve je bilo u harmoniji. Dočim, danas je porodica, uočava Milović, raštimovana poput “raštimovanog klavira” i svako u njoj, nažalost, ima “svoga dirigenta” po čijoj komandi živi. Na ovu pjesmu tematski se nadovezuje pjesma “Majka” kojom Milović slavi majku kao stub svake porodice, ističući njenu žrtvu i hrabrost za svaku odluku koju je donijela.
“Kao ruža kad procvjeta” -Kao i u prethodnoj pjesmi, i u ovoj je metaforično iskazano jedinstvo i ljubav između majke i djece. Majka je “neumorni baštovan”, djeca su njene “ruže” koje čine buket. Ipak, savremeno doba je učinilo čudo koje se nekada nije moglo zamisliti- a to je da ruža zaboravi na baštovana. Ovo je pjesma, u čitaocu ostavlja gorčinu, jer ukazuje na potpuni poremećaj u porodici- emotivni krah djece koja, već stare roditelje, olako zaboravljaju.
“Nerođena” je jedna socijalna, protestna pjesma koja hrabro upućuje na pošast našeg doba, pogotovo u Crnoj Gori- a to je usmrćivanje ženske djece dok su još u fetusu. Hvala Veselinu Miloviću da je i ovako gorku temu uspio staviti u stih, dovoljan je samo jedan “A mogla je miljenica biti”.
“Đeca su svuda ista“- ovo je pjesma u slavu djeteta. Svijet je postao bezosjećajan na dječiju bol i smrt. Ova pjesma korespondira sa današnjim političkim, ratnim vremenom jer dječija suza ne boli one koji su za nju najviše odgovorni!
“Guvno“- pjesma koja evocira stara vremena i običaje. Guvno kao simbol jedinstva i sloge sela, simbol čuvanja tradicije.
“London 1907.” -pjesma je u kojoj je Milović lirski ocrtao predstavljanje crnogorske narodne nošnje na izložbi u Londonu, a koju će predstavljati “zor đevojka” Milena.
“Stari ribar“-pjesma melanholičnog, tužnog tona o tegobnom ribarskom životu. Na njenom kraju je moralna opomena da ribar, koji je kao siromah dijelio svoj ulov onima koji nemaju, kada je sasvim ostario-od svih je bio zaboravljen.
“Šah” je pjesma o čaroliji šahovske igre, ali se ističe ironično, u prvoj i posljednjoj strofi, da pravila šahovske igre, nažalost, ponekad važe i u životu “kad se desi da konj jedan matira i moćnog kralja”.
“Zemlja srećnih ljudi” osvrt je na društveno uređenje, pri čemu bi u zemlji vladao red, ne bi bilo potrebe ni za policijom, ni za sudom. Ljudi bi bili spremni da se međusobno pomažu, puni saosjećajnosti za tuđu muku. Da ovo, nažalost, nije moguće, Milović potvrđuje stihom “realno bi ovo moglo/kad bi ljudi bili ljudi”. Pošto nisu-sve nam je suprotno od prvotne zamisli jedne humano uređene zemlje.
“Odrastanje” Milović parodira današnja odrastanja djece i mladih. U svemu je važna samo vizuelna dimenzija. Aludira se na ljubavi nastale preko društvenih mreža. /”noge, grudi i zadnjica/spisak često nije duži” dok “mozga niko da se śeti”.
“Ljepota” pjesma koja ukazuje na razliku između fizičke i duhovne, unutrašnje ljepote duše. Dok se fizička ljepota brzo gasi “poput sunca”, duhovna ljepota je ta koja snaži, jača svako ljudsko biće.
Svojom metaforičnošću, ironijom i podrugljivošću, posebno je zanimljiva pjesma “Da li nam treba“. Na veoma vješt način, Milović je preko određenih tjelesnih organa dao osobine ljudskih karaktera, njihove moralnosti, potpomažući se, pri tom, narodnim izrekama, što pjesmi daje moderan izraz intertekstualnosti.
Nižu se stihovi “kad guza nije lakoma/obraza ste čista”/. Nekima su glave “ko bronzini prazni” /”Pogledaj ga kakav je/ ko muva bez glave”/ /”Na kičme se mnogi žale/kad isprave da ih boli/ kao lignja tako žive, /navikli su, a i vole”/.
“Ekološka“- je pjesma kojom se opominje, preko motiva zaboravljene, narodne, lirske pjesme “Ovce čuva čobanica Rada” jer sve više uviđamo, nebrigom prema prirodi, da smo zemlja “ekološka na papiru/ priroda nam samo kaže/ “Ostavite me na miru!”/.
“To je prava poezija” – urušavanjem pravih vrijednosti u današnjem savremenom životu, može se dovoljno reći uočavanjem za kojim riječima danas imamo sve manje potrebe, pa se pjesnik s pravom pita /”šta to bješe pažnja,/ ljubav, radost, sreća ili sloga”/. Umjesto njih /”biznis, novac i interes/ ti pojmovi sad se traže”/.
Da su pomjerene moralne vrijednosti i u ljubavi, svjedoči pjesma “Pitanje jedno“- sve češće smo svjedoci ljubavnih parova čije se godine razmimoilaze sa starošću, odnosno mladošću njihovih tijela. Tako u Kotoru, pjesnik vidje kako /”gospodin jedan od sto ljeta,/ zaljubljeno, kao u pubertetu,/mladu damu Kotorom šeta”/.
“Od Fenikije do Butue” Ovo je stihovana legenda o nastanku Budve, legenda-poema koja čuva uspomenu na antičku Budvu i njene Kadma i Harmoniju. Ostaje, pored “Harmonije” Čeda Vukovića, jedno poetsko svjedočenje o slavnoj, istorijskoj prošlosti Budve.
Pjesma “Mogren” čuva legendu o imenu plaže Mogren i o hrabrom mornaru Mogrenu koji je preživio brodolom.
“Ručak na biciklu” Milović parodira savremeno doba i moderno poručivanje ručka preko dostave na aplikaciji Glovo, ručka koji “na biciklu” nikada neće biti “bolje od onoga što majka sprema”.
U mnogim pjesmama u zbirci je prisutan žal i nostalgija za prohujalim vremenima, ali ne s nekom sladunjavom notom, već sa gorčinom što smo odbacili stare vrijednosti, ustupivši mjesto novom, nakaradnom, koje nema ni istinski smisao, niti ga krasi suština kvalitetnog i lijepog. Sve ovo potvrđuje i pjesma “Savremeni restorani” u kojoj je istaknuto kako je konobaricu danas zamijenio moderni aparat na dugme.
Posljednja pjesma u najnovijoj Zbirci “Kao sunce kad izlazi” je pjesma o, sada već zaboravljenoj koroni, i kako smo s njom “drugovali”. Ipak, ovom posljednjem ciklusu pjesama, kao i čitavoj novoj Zbirci, najjači umjetnički pečat dala je pjesma o antičkoj Budvi “Od Fenikije do Butue”, a koja potvrđuje izistinski pjesnički dar našeg sugrađanina, Veselina Veska Milovića.
Be the first to comment