Podgorička autobuska stanica vonja na kuvanu hranu. Hrpa zgužvanih lica prati moj trk do šaltera. Osjećam nelagodu zbog toga.
Ja se izvinjavam. Za kolko kreće ovaj autobus za Budvu?
Za minut.
Smještam se u poluprazno vozilo. Kartu trpam u džep. Zumiram plavu kesu bijele sadržine, pored otečenih nogu starije žene. Po smradu shvatam da se radi o siru. Čini mi se da je u pitanju pljevaljski. Slankasti vonj sira mi tjera vodu na usta. To me podsjeća da provjerim jesam li ponio bočicu i sendvič. Sve je tu. Vozač svojim ulaskom širi miris duvana.
Autobuska stanica Budva. Stavljam ruksak na leđa i izlazim. Već osjećam određenu tremu. Češem znojavi potiljak dok kupujem novine i cigarete. Odlučujem se da popijem kafu i prelistam novine, jer sam stigao sat vremena ranije.
Put do Casper-a je užasan. U Budvu se sjatilo toliko naroda da se na momente jedva prolazi. Bez obzira što je oktobar. Vikend je.
Već nekoliko metara prije ulaska u moju omiljenu budvansku kafanu čujem jurcanje Čarli Parkera. Sijedam u ugao pored šanka. Osjećam kako, kao ljuštura, spada sa mene odvratan zadah mase. Brišem dlanom rosu znoja sa čela, poručujem kafu. „Prvi dio“ Vijesti stavljam pored sebe. Uzimam Art i pogledom prelazim preko naslova.
Amfilohije; Najbolja predstava – Malograđanska svadba; Muka sa ograničenjima: mi jezikom vidimo svijet. Posljednja rečenica mi nadražuje sliku u mozgu. Veliko platno, na sredini je ogroman jezik, a na njegovom vrhu, pobodeno ljudsko oko.
Poručujem pivo.
Nijedan tekst ne čitam do kraja. Ne zbog lošeg kvaliteta, naprotiv, već zbog uzbuđenja koje gmiže u talasima mojom utrobom. Uskoro ću biti licem u lice sa jednom, meni, jakom važnom osobom. Na tu pomisao otpijam ogroman gutljaj piva. Grcam u sebi.
Vadim svesku i prepisujem par rečenica iz teksta „Ironijski osvrt na samački životni stil“.
Jakna za usamljene ljude… Složićete se da samac u takvoj jakni ima velike šanse da tokom uobičajene, tužne samačke šetnje hladnim ulicama sivog velegrada „slučajno“ naleti na samicu u istoj takvoj jakni – čime je automatski definisana „ljepljiva“ situacija koja itekako pogoduje „socijalizaciji“.
Zatvaram svesku, vraćam je u torbu i poručujem još jedno pivo. Ipak je opet vadim i odlučno zapisujem pjesmu koja mi se, već par dana, vrti kroz glavu.
Slabosti
me vuku ka dnu.
Vežu mi tegove za noge.
Ponekad mi pritisnu rupu iz koje,
kao iz crijeva, curi krv.
Ne radi se tu ni o kakvom milosrđu.
Produžavaju mi život
samo da bi mogle dalje i dalje da ga jedu.
Sa čovjekom kojeg čekam sam se čuo par puta mejlom. Zamolio sam ga da se vidimo na pola sata. Zamolio sam ga i još nešto. Nisam siguran da će moje molitve biti uslišene. Zviždućem molitvu od Marije Šerifović. Provaljujem to i osjećam se blentavo.
Poznata figura prilazi mom stolu. Ustajem i trapavo pružam ruku. Praznih je ruku. Gutam pljuvačku s ukusom blage razočaranosti. Konačno otvaram kutiju, i palim cigaretu. Tripujem da me to opušta.
Naručuju se pića, mijenjaju se pepeljare, razgovara se na razne teme. Uglavnom o literaturi. Sioranu, svakako.
Preko puta mene je lice sa ožiljkom. Ćelava glava sa naočarima za vid. Dok izgovara riječi, oblikuje ih na čudan način.
Dragan Radulović. Jedan od preživjelih genija Tranzicionog Diznilenda. Pisac iz Budve. Profesor filozofije u srednjoj mješovitoj školi Danilo Kiš. Kakva simbolika! (Ovu rečenicu nadojenu patetičnim ushićenjem ne izgovaram na glas.)
Nakon višesatnog razgovora svako ide svojoj kući. Domu svomu.
Ponedjeljak, 12h i 45 minuta.
Neko zvoni.
Ko je?
Poštar.
Uzimam debeli žuti koverat namijenjen meni. Ostavljam ga na sto u dnevnoj sobi i idem u kuhinju da skuvam kafu. Neko vrijeme samo sjedim i posmatram ga. Nemam pojma što se nalazi u njegovoj utrobi. Odlučujem da ga rasporim.
Tek kasnije, mnogo kasnije, sam povezao da je vjerovatno došao do moje adrese preko zajedničkog prijatelja. Preciznije, preko mog prijatelja a njegovog bivšeg učenika.
Prvo što mi dolazi u ruku je list sa par, rukom ispisanih, rečenica.
Ipak sam odlučio da ti pošaljem fotokopirani rukopis. Ako nekome pokažeš ovo, znaš što te čeka.
Dragan Radulović
Nema znaka uzvika, samo tačka. Prolazi me jeza. Polako, kao da vršim transplataciju srca, vadim rukopis. Prožima me morbidan i perverzan osjećaj ushićenja dok iščitavam radni naslov.
Demonologija
Čitanje ovog štiva će promijeniti moj život, zauvijek.
Dušan Z. Đurović
