
U ime trenutka pepeljaste osnove
bacam savršene riječi
iza ogledala.
U prolaznom shvatanju
vrijeme je zaboravilo svoje krake,
zdrobljene u tišini
nerođenog pupoljka
negdje u nama samima.
Rana se pretače
u drugu ranu,
razjarenim sudarom materije.
Ponekad mi raskrvare put,
tek toliko
da ne izgubim sebe.


Be the first to comment