Veselin Vesko Milović – Pjesma “Krava”

KRAVA

Ne bi to bilo ništa čudno
da joj kažemo: „Hvala, mila”,
jer krava je porodicama mnogim
osnovna hraniteljka nekad bila.

Čuđenju stvarno nema mjesta
jer krava je bila izvor hrane,
a ko je bez nje živio tada
brojio je duge, gladne dane.

Krava se nikad žalila nije,
a svakog je dana davala više,
bez nje porodici, kao i selu
veoma loše uvijek se piše.

Još uvijek osjećam miris livade,
tek pokošene zelene trave,
mirisa sijena što se na suncu suši
najslađe hrane za dobre krave.

Ponekad i sada, kad sve utihne,
kao da mi majka tiho zbori:
„Prvo nahrani kravu, sine —
pa tek onda knjigu otvori“.

Nosili bismo joj travu i đetelinu,
brali najljepše cvjetove pored puta,
radili smo sve što smo mogli
da nam miljenica ne bude ljuta.

Zvali smo je imenima raznim –
bombonice, gospođice, ljepotice,
znali smo, iako smo još đeca
ona je opstanak naše porodice.

A ona je znala da uzvrati
sa puno varenike, skorupa i sira,
a kad dosta toga na polici ima
eto u kući potrebnog mira.

Uvijek smo bili u nekom strahu,
valjda je to tako kad se neko voli
da joj nešto teško ne bude
ośećali bi se kao da nas boli.

Danas je krava na slici s mlijekom,
u boji, na tetrapaku sija,
“To je domaća životinja” – kažu u vrtiću,
“Njena varenika organizmu prija”.

Kako da ośete radost i ljubav
kad kravu vide samo na reklami,
nema kod đece ośećaja pravih
valjda je jasno, krivi smo sami.

Zato postoji pjesma ova,
da se istaknu vrijednosti prave,
jer svako treba konačno da sazna
i ranije i danas šta znače krave.