LOVĆEN
Da l’ je vila na Lovćenu bila,
sva u suncu, naša Boka mila,
magična se tu ośeti sila,
blago orlu zbog njegovih krila.
Kad se vine nebu pod oblake,
pa sačeka jutarnje zrake,
sa Lovćena pud Cetinja gleda,
toj ljepoti potpuno se preda.
Pravo mjesto ko gledat umije,
svaki kutak nešto novo krije,
pogled pravi odatle se pruža,
sve izgleda ko procvala ruža.
A na vrhu – naša mudra glava,
na daleko širi mu se slava,
krš je uvijek kolijevka bila,
đe se rađa takva umna sila.
Nije orlu mjesto u nizine,
na planine uvijek se vine,
sa visine sve se bolje vidi –
sve od vrha pa do morske hridi.
Bez Lovćena nema Crne Gore,
bez planina – šta bi bilo more,
ko tijelu kad ukloniš glavu,
ko junaku da oduzmeš slavu.
Zato stoji gordo, vječno bdije,
našu dušu vjekovima grije,
u kamenu zapis našeg roda —
Lovćen vječni, sloboda, sloboda.
Be the first to comment