Veselin Vesko Milović – Pjesma “U poznim godinama”

U POZNIM GODINAMA

U poznim godinama mojim
kao đetića, selo me vuče,
slike vidim nestvarno žive
nekako, kao da je bilo juče.

Pred očima je stara đedova kuća,
koju je radila njegova ruka,
od kamena se ođe sve pravi,
a prate ga znoj i velika muka.

Priroda nudi material pravi,
na kući omanja drvena vrata,
ručno su pravljena bez mašina
jer svaki seljak ima sto zanata.

Od kamena je put kojim se ide,
bistijerna, međa i guvno milo,
da nije postojanog kamena našeg
danas od toga ništa ne bi bilo.

Vremenom samo mijenja boju
za svaku namjenu dobro služi,
navikao je čovjek od davnina
da se s kamenom stalno druži.

A kad ljeto dođe, svi su na selo,
pristignemo i mi koji smo iz grada,
tada je svaka pomoć dobro došla
jer ljeti na selo ima puno rada.

Treba obaviti posla dosta,
uveče dobijamo zadatke radne,
ko će kositi, čuvati stoku,
spremati hranu za radnike gladne.

Reklo bi se srećan je onaj
čiji je zadatak vodu da nosi,
jer valjda je svima sasvim jasno
žedan radnik ne može da kosi.

Inače, u ovom bezvodnom kraju
voda je uvijek svakodnevna tema,
sasvim je jasno najviše je na cijeni
upravo tamo đe je uopšte nema.

Na selu se radi od zraka do mraka,
kratke pauze na zelenoj travi,
nakon veoma napornog dana
tek veče donosi počinak pravi.

Za nas mlade tada je fešta,
ponavljali smo uvijek istu scenu,
s kašikom u ruci svi oko kotla
sa uzavrele varenike da skinemo pjenu.

A tek kačamak kad počne da krčka,
kačamaljem udara vješta ruka,
priprema traje prilično dugo
da ne ostane od brašna neka guka.

Tada se doda skorupa i sira,
kačamak se dobro osmočit treba,
inače nema jedinstvenog ukusa
bilo bi ko da jedemo suvoga ljeba.

Tada još uvijek nije bilo struje,
kuvalo se na šporet i u sred ljeta,
petrolejka je bila umjesto sijalice,
blizu grada, a kao na kraj svijeta.

Imalo je i to svojih čari
svako je svakome bio drug,
imali su ljudi za sve mjeru
pružali su se koliko je guber dug.

I ničega skoro nije bilo,
a falilo nam ništa nije,
kako ubijediti ove danas
da se bolje živjelo prije.

Na počinak se ide vrlo rano,
śutra raditi opet treba,
na selu nema izvlačenja od rada
čak ni kad sunce prži sa neba.

Već na vratima miris lipe,
za sušenje se koristila spavaća soba,
čaj od lipe, zlata vrijedan
za zdravlje i kad dođu teška doba.

Na zidu slike predaka mojih,
odlikovanja razna sva su na broju,
nije tada trebalo moliti nekog
s ponosom su branili zemlju svoju.

Iznad kreveta vezeni ukrasi
sa porukama svakom na znanje,
podvig je to pored svih poslova
domaćicama treba odati priznanje.

U ćošku prislonjena lovačka puška,
vujo iz šume ni malo se ne stidi,
po sred sela po nekad dođe
sa ovčicama da se lično vidi.

Samo što smo počeli priču
jednog po jednog san hvata,
nakon onako napornog dana
ne bi čuli ni vuka da se pojavi na vrata.

Još sunce nije zavirilo u sobu
šareni pijetao već zoru javlja,
baba priprema drva za vatru
bakarni ibrik na šporet stavlja.

Još bi da spavamo ali pos’o čeka
sijeno se mora završit što prije,
svi se pribojavamo iznenadne kiše
treba ga skupiti dok sunce grije.

Kad se završi ono što je hitno
slijede igre za one nešto mlađe,
lopte, mice, plovke ili piljaka,
uvijek se nešto interesantno nađe.

Sve to i dalje vjerno gledam,
svaki detalj je jasan i mio,
da me nešto iz misli ne prenu
još bih i dalje na selo bio.