Vladimir Jovanović

NJEGOŠ 1832. O CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI

 

 

Autokefalnu Cetinjsku mitropoliju, prvi je, baš Petar II Petrović, pomenuo pod imenom Crnogorska pravoslavna crkva

 

U svojoj 19. godini se Njegoš zahvaljuje na željama za blagostojanije Crnogorske pravoslavne crkve. Taj smo podatak pronašli u pismu koje je 2. oktobra 1832. poslao Josifu (Rajačiću).

Petar II Petrovic NjegosKako je u to vrijeme Njegoš bio arhimandrit, prema crkvenim zakonima, rukopolagati sveštenike nije mogao – sve dok se nije zavladičio. Zbog toga se za uslugu (Njegoš veli „zajam”)  proizvođenja paroha za selo Kopito blizu Njeguša obratio Rajačiću, episkopu Eparhije dalmatinske u sastavu srpske autokefalne Karlovačke mitropolije.

Ukupno tri Njegoševa pisma za Rajačića, napisana septembra i oktobra 1832. na Cetinju, objavljena su, i odatle široko citirana, u knjizi Pisma I, 1830-1837: Cjelokupna dela P. P. Njegoša, knj. VII, Prosveta, Beograd 1951; za štampu priredio dr Miraš Kićović, bilješke i objašnjenja napravio dr Ljubomir Durković-Jakšić.

Jedva uočljiv „pleonazam” u drugom od tih pisama – da se u korespodeniciji crkvenih velikodostojnika jedan od njih drugom zahvaljuje za nešto što se podrazumijeva, naime za dobrobit Pravoslavne crkve – inspirisao nas je da provjerimo izvornik sa verzijom preštampanom u knjizi Pisma I.

I utvrdili smo, da kažemo, razliku. Ostavljajući bona fide neznatnu mogućnost da se radi o nepažnji priređivača knjige Pisma I, ipak, konstatujemo da smo decenijama uskraćeni za važno saznanje – od 1766. autokefalnu Cetinjsku mitropoliju, prvi je, baš Njegoš, pomenuo pod imenom Crnogorska pravoslavna crkva.

Krenimo redom; opisaćemo kontekst prepiske, iz izvornika prenijeti Njegoševa predmetna pisma (dva u potpunosti, te jedno, za našu temu ne toliko važno, u citatima), te u bitnom Rajačićeve odgovore i događaje koji su slijedili.

Njegoš se 12. septembra 1832. obratio Rajačiću:

„Vaše Preosvjaščenstvo, Milostivi Gospodine!

Oskudna parohija Kopitska u popovima prinuđava me moliti u Vašeg Preosvjaščenstva milost, da bi ste blagoizvolili pokazatelja ovog pisma, imenom Stanka Bogdanovića, postepeno u čin popovski proizvesti, počem je ova Mitropolija od dugog vremena, kao što će Vašem Preosvjaščenstvu biti poznato, udova, sljedovateljno ja ne imam na koga drugoga obratiti se prošenijem razvje na Vaše Preosvjaščenstvo.

Što se tiče moralnog povedenija predrečenoga Bogdanovića, to Vas slobodno mogu uvjeriti, da je vrlo česnoga. U naukam pak toliko imade vježestva, koliko je nuždno za ovdašnje svjaščenstvo, za sadašnja opstojateljstva.

Ako Vaše Preosvjaščenstvo udostoji moje prošenije ispuniti, ja ću Vam svagda za taj opščepolezni zajam blagodaran ostati.

Preporučujući se Vašim svjatim molitvama imam čest s osobitim visokopočitanijem nazvati se Vašeg Preosvjaščenstva, Milostivi Gospodine,

Pokornjeiši sluga, Arhimandrit crnogorski. Petrović”.

Malo objašnjenja: Mitropolija je, veli Njegoš, „ostala udova”, što znači bez arhijereja, jer se oktobra 1830. upokojio mitropolit Petar I Petrović. Takvo stanje je potrajalo do avgusta 1833. kada je Njegoš hirotonisan u Ruskoj crkvi; prethodno ga je januara 1831. u Manastiru Vranjina u monaštvo uveo i proizveo u čin arhimandrita mitropolit raško-prizrenski iz grčke Carigradske patrijaršije.

Što se tiče Rajačića, hirotonisan je 1829. u Sremskim Karlovcima za episkopa „Dalmatijskoga, Istarijskoga, Dubrovničkoga i Albanskoga i tamo prinadležaščih gradov Zadra, Šibenika, Derniša, Skradina, Dubrovnika, Kastel-Novago, Kotora, Budvi, Poli i pročih mjest i predjelov vseja Eparhii”, sa sjedištem u Šibeniku. Napomenimo da je Rajačić 1848-1861. bio i patrijarh srpski.

U septembru 1832. Rajačić je bio u „kanonskoj vizitaciji”, tj. obilasku parohija oko Kotora i Budve, tada u sastavu Austrije. Kada je dobio Njegoševo pismo, Rajačić je, izvještajem na njemačkom jeziku, o tome obavijestio grofa Wenzeslaua Lilienberga Watera (1831-1841. u Zadru austrijskog guvernera Dalmacije). Pitao ga je da li da rukopoloži Njegoševog kandidata?

Lilienberg mu odgovara: ne samo da može, već je, iz političkih razloga, poželjno da uspostavi i produbi veze sa Njegošem i Crnogorcima. U tom smislu, Rajačiću poručuje da Njegoša pozdravi, zatim, ovlašćuje ga da u Šibeniku prima i druge crnogorske kandidate za rukopolaganje i „dade Crnogorcima gozbu i darove na guvernerove troške kad dođu na ređenje”.

Rajačić je Lilienbergovo pismo zaprimio 24. septembra 1832. u Castellastvi, današnjem Petrovcu. Tri dana kasnije piše Njegošu da će rukopoložiti naznačenog kandidata i „prosil bi usrednjeišije Vašu Prečestnost, ašče biste ljibov imjeli na opredjelitija imušči ili ot Vas, ili ot mene, den v Kotor priti prijezdom Vašim mene počestvovati”.

Njegoš mu je odgovorio 2. oktobra 1832. godine. U prvom pasusu tog pisma, preštampanog 1951. u knjizi Pisma I, kad Njegoš pominje Rajačićeva za pravoslavnu crkvu „blagoprijatna izraženija radi blagostojanija”, utvrdili smo značajno odsutupanje; ispuštena je suštinska odrednica –  c r n o g o r s k a.

Dakle, Njegoš se Rajačiću zahvalio za „blagoprijatna izraženija radi blagostojanija crnogorske pravoslavne crkve”. Upravo to piše u izvornicima na koje se priređivač knjige Pisma I poziva: Šematizmu Eparhije Bokokotorsko-dubrovačke i spičanske za godinu 1906. i u Srđu iz 1907. godine.

Časopis za književnost i nauku Srđ, na ćirilici i latinici, izlazio je u Dubrovniku. Vlasnik i izdavač bila je Srpska Dubrovačka Štamparija Dr. Gracić i Dr, odgovorni urednik u nama interesantnom periodu prof. Antonije Vučetić a uređivačka politika na fonu srpskog i-ili jugoslovenskog ujedinjenja.

Srđ je, iz pera prof. Vučetića, 1906. i 1907. objavio ukupno tri napisa o prepiskama Njegoš – Rajačić- Lilienberg. Već je prvi od njih „toliko zanimao širu publiku, srpsku i hrvatsku, da ga je više novina mal ne u cijelini preštampalo”, a „za ovaj uspjeh Srđa zaslužan je u prvom redu poznati rodoljub i pisac domaće srpske povjesti gospodin Tomo Popović iz Hercegovine, koji je nama velikodušno posudio prepisku” (Srđ, br. 3,  str. 110, 15. februara 1907).

U narednom izdanju Srđa (br. 4, str. 164-167, 28. februara 1907) su objavljena cjelokupna tri Njegoševa pisma. Iz tog priloga, citiramo drugo pismo u kojem Njegoš pominje – Crnogorsku pravoslavnu crkvu:

„Vaše Preosvjaščenstvo, Milostivi Gospodine!

S najvećim ushićenjem imao sam čest i sreću primiti Vašega Preosvjaščenstva prepočteno pismo od 27 prošastoga mjeseca o.g., u kome sam vidio Vaša blagoprijatna izraženija radi blagostojanija crnogorske pravoslavne crkve, o kojoj Vaše Preosvjaščenstvo otečesko popečenije nosi. Ja Vam imenom mojim i imenom cijeloga Crnogorskoga naroda prepokorno blagodarim i molim Vaše Preosvjaščenstvo i u buduće sadržati mu arhijerejsku blagost i na Vaš blagoslov pošiljati.

Jedno jedino skorobi me, što ne mogu udevletvoriti Vam sastati se s Vašim Preosvjaščenstvom, budući da nešto narodnja djela a nešto i slabo sada moje zdravlje tome granicu polažu, niti mi dozvoljavaju za sada lično od Vašeg Preosvjaščenstva blagim sovjetima, za kojima moje srce žedni, napojiti se. No imam upovanije na Svemogućega, da će i ta silna moja želja ispunjena biti i po vremenu i da ću imati udovoljstvije Vas gdjegod posjetiti.

Među tijem molim ponizno Vaše Preosvjaščenstvo, da ne biste otrekli se, u slučaju mojeg potrebovanija, pomoći u Duhovnim stvarima ovome narodu, koji će znati uvažavati i počitovati Vaš[a] blagodejanija i Vaše za sada meni pismeno nastavlenije, i biće mi dobro došlo, od koga trudiću se da učinim blagoupotreblenije i Vašem Preosvjaščenstvu priznatelnim ostaću.

Preporučujući sebe i sav narod ovaj Vašim svjatim molitvama, imam čest s otmjenim visokopočitanijem i blagovjenijem nazvati se Vašeg Preosvjaščenstva, Milostivi Gospodine,

Pokornjeiši sluga Arhim. crnogorski Petrović”.

 

Faksimil 1

 

Što se kasnije zbilo? Rajačić je, odgovorom od 7. oktobra 1832, ponovio prijedlog da se sretnu, ali Njegoš i pismom od 12. oktobra 1832. otklanja takvu mogućnost.

Ukratko, Njegoš mu piše da „mi stostruko teško i pada, što ne mogu srećan biti Vaše Preosvjaščenstvo posjetiti”, ali se nada „da i ovako ne će se taj žar ljubavi u Vašim prsima ugasiti, počem svaki Crnogorac, koji je srećan bio svetu desnicu Vašeg Preosvjaščenstva cjelivati, ne može dovoljno da se nahvali koliko Vi njih otečeski dočekujete i ljupko predusretate”.

Biranim riječima Njegoš piše o „Njegovom Prevoshoditeljstvu Gubernatoru Dalmatinskom” Lilienbergu, koji nastoji „da Crnogorcima bude dobro od strane austrinskih podanika; no može i on biti tvrdo uvjeren, da i ja sav vozmožni moj trud prilažem vnušavajući Crnogorcima, da dobro počituju i uvažavaju Austrinsko Vladjenije”. Cijeni što austrijski imperator „po svome blagoutrobiju ščedro izliva blagost svoju na našu braću tamošnje Srblje”, itd.

Josif RajacicNo, izlivima srdačnosti uprkos, izgleda kako Njegoš nije bez razloga izbjegao susret sa Rajačićem, koji je bio austrijski podanik – ali i njihovo povjerljivo lice. Narečeni prof. Vučetić, u tekstu Vladika Rade, guverner Lilienberg i vladika Rajačić1832-3. godine: po službenijem spisima (Srđ,  br . 6, str. 275-284, 31. jula 1906), piše za Rajačića da je austrijskim vlastima „donosio sve na znanje”, a da naredne godine, nakon Njegoševe „ruske” hirotonije, „nastadoše nekako napete prilike”.

Naime, Rajačić je 12. oktobra 1833. od Lilienberga tražio „zgodne naredbe o postupanju” pri Njegoševom povratku sa zavladičenja iz Rusije. Lilienberg je, svjedoče dokumenti, dao nalog da se „apsolutno ne dopusta služba u crkvi crnogorskomu vladaru pod zapelu naj strože odgovornosti našijeh svećenika dušobrižnika”.

I zaista, Rajačićevi su sveštenici – iguman Manastira Savina Makarije (Grušić), koji se prema Njegošu „oštro pokazao, tako dajbudi sam iguman izvješćuje”, te paroh u Kotoru Jakov Popović – otklonili i pomisao da vladika crnogorski u tamošnjim crkvama činodjejstvuje.

O Njegošu paroh kotorski „razgovarao se s okružnim komesarom povjerljivo”, a Rajačiću isti se tužio „na vjernike, da su protiv njega što sluša [austrijsku] vladu”. Te vjernike iz Kotora koji su srdačno Njegoša dočekali, zapisano je u Srđu, predvodili su Lubardić, Matej Netović i Nikola Ognjenović, k tome i drugih „više stotina Crnogoraca stiže u Kotor, da vidi Petra; ali bi dopušteno samo šestorici da uljezu u grad”.

 

(NAPOMENA: TEKST JE OBJAVLJEN U NEDJELJNIKU MONITOR 14. JUNA 2013. GODINE)

 

 

Tagovi: , , , , , , , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

September 2017
M T W T F S S
« Aug    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930