Povodom nedavno završenog feljtona “Decenija vladavine Danila Petrovića” Savo Đ. Pavićević reaguje na pojedine stavove u kojima se Kuči u cjelini ili djelimično prikazuju kao protursko pleme i minimiziraju njihove žrtve u pohari 1856. godine, kao i njihov doprinos u borbi za crnogorsku slobodu
Kuči su svoju borbu sa Turcima počeli još 1532.
Nije mi namjera da bilo sa kim polemišem, htio bih upozoriti čitaoce da se zamjenom teza u javnosti stvara pogrešna slika o Kučima, koja ne odgovara istorijskim činjenicama.
Jesu li dakle, Kuči od prve polovine 16. pa do početka 20. vijeka bili proturske, odnosno anticrnogorske orijentacije?
***
Kuči su svoje borbe sa Turcima počeli 1532. godine, znači 72 godine prije boja u Lješkopolju (1604. g.), a u periodu od skoro četiri vijeka imali su 38 bojeva, koliko i jedno crnogorsko i brdsko pleme. Pored ovih bojeva bilo je još puno masovnijih sukoba sa Turcima (Gligor Stanojević „Istorija Crne Gore“, Marino Sanudo „Diarii“, I tom).
Turci su u svojim pohodima rano počeli koristiti crnogorska, odnosno brdska plemena, jedne protiv drugih. Tako je bilo i 1609. godine kada su uz Turke koji su htjeli da pokore Kuče bili i Crnogorci na čelu sa prvim crnogorskim spahijom (Gligor Stanojević, Jagoš Jovanović).
Zabilježen je primjer da su pripadnici istog bratstva iz jedne nahije, u prvoj pohari Kuča (1774. god.), nosili turski, a u drugoj pohari (1856.) crnogorski barjak (Marko Rašović).
U ovakvim akcijama učestvovali su i sami Kuči, tako što bi paša pozvao najuglednije plemenske prvake, uglavnom njih 12, navodno na neki dogovor, a onda bi im bilo rečeno da su taoci, i da određeni broj njihovih saplemenika mora učestvovati u nekoj akciji.
Na svaki poziv od strane Crne Gore ili susjednih brdskih plemena, Kuči su dolazili u pomoć. Tako je bilo i 1756. god. kada su vladike Sava i Vasilije tražili od Kuča da zaustave dio turske vojske koji je nadirao iz Albanije.
Slične akcije su nastavljene i u vrijeme Šćepana Malog.
“Morejski rat (započet 1684. godine, prim. S.P. ) je Crnu Goru zatekao u velikoj krizi. Međuplemenski sukobi između Crnogoraca i Brđana bili su žešći nego ikada, mada je uz materijalnu podršku Venecije narod bio spreman za borbu protiv Turaka. Od brdskih plemena odanost i spremnost za borbu prvi su izrazili Kuči.
Sa Crnom Gorom nije išlo glatko. Podjele među Crnogorcima osjetile su se već na početku rata. Poslije bitke na Vrtijeljci 1685. god. paša je bez otpora stigao na Cetinje i tu se zadržao četiri dana. Iz osvete paša je spalio Ljubotinj, Građane, Bjeloše, Ugnje, Očinice, Trnovo i Cetinje. Taj napad produbio je plemensku krizu i još više potencirao podvojenost Crne Gore na dva tabora: mletački i turski. Manji dio knežina pokorio se Turcima” (J. Tomić, „O crnogorskom ustanku u početku Morejskog rata“, Novi Sad 1903, 473-475. )
“…Nakon ovog poraza Sulejman-paša se pripremao za osvetu. Kuči su se zbog toga obratili za pomoć Mlečanima. Međutim i bez mletačke pomoći uspjeli su da zaustave pohod pašine vojske na Medun i ostvare veliku pobjedu na Malom Orljevu. Ubijeno je više od 1.500 Turaka, a zaplijenjeno je, mnogo oružja, konja i zastava” (Jovan Tomić, Crna Gora za Morejskog rata, Beograd 1907.)
“U Veneciji su sa oduševljenjem primili vijest o pobjedi 1688. godine, a to je ujedno bila prva velika pobjeda crnogorskih plemena u ratu protiv Turaka…. U ljeto 1688. godine na zboru na Cetinju donijeta je odluka o zbacivanju turske i primanju mletačke vlasti” (Istorija Crne Gore, tom prvi, knjiga tri, str. 185.).
A onda je 1774. godine, poslije dva i po vijeka može se reći manje, više uspješnog vojevanja došlo i do prve pohare Kuča.
Turci su napravili plan da se sa Kučima obračunaju jednom zauvijek. Nije ih više interesovalo nikakvo potčinjavanje i plaćanje harača.
Uz angažovanje pripadnika nekih plemena, dobro su odriješili kesu i podmitili sve koji su im mogli biti od koristi.
Turci su udarili na Kuče juna mjeseca 1774. godine sa 15.000 vojnika iz sedam pravaca. S obzirom na broj stanovnika Kuči nijesu imali nikakvog izgleda.
Doživjeli su poraz sa kakvim se nikad nijesu suočili. Poraženi, malo je reći, bili su desetkovani, ali se nijesu predali, borili su se i ginuli. Jedan od takvih primjera je Nikola Paunov Pavićević, koji je poginuo sa devetoro braće i bratanića. Uslijedilo je povlačenje prema Maloj rijeci gdje su ranije sklonjeni žene i djeca. Turci su ih pratili i borba je nastavljena. Kuči su tražili od susjednih plemena da ih prime na svoju teritoriju. Nijesu im izašli u susret. Očekivao se završni udarac. A onda je došao vojvoda Minja Radulov sa svojim Rovčanima, koji su uz velike teškoće i rizik, da budu napadnuti odveo Kuče u Rovca, pružili im utočište i spasili živote.
Hvala velikom čovjeku i junaku, vojvodi Minji i njegovim saplemenicima i danas, 236 godina poslije tog događaja.
Kuči su se počeli vraćati na svoja ognjišta poslije sedam godina. Mnogi su u međuvremenu naseljeni po Crnoj Gori, Hercegovini i šire, nijesu se nikad više vratili u stari kraj.
***
Riješen da prinudi Kuče da plaćaju porez, što su odbili vladici Petru I, knjaz Danilo je poslao brata, vojvodu Mirka, koji je sa svojom i vojskom nekoliko plemena ušao na prostor Kuča 28. juna 1855. U obračunu koji je trajao 3 dana poginulo je 80 osoba iz Kuča, uglavnom djece, žena i staraca, a 12 napadača. (Marko Miljanov). Ovaj okršaj je bio samo uvod u ono što će se desiti naredne godine.
Da bi prikrio namjeru novog napada i za to imao alibi knjaz je 15. maja 1856. godine uputio notu svim konzulima u Skadru, u kojoj ih obavještava da je razlog intervencije bio taj što su Kuči napali Pipere i Bratonožiće. Tom prilikom su navodno zapalili 5 kuća i zaplijenili 200 grla stoke. “A ti nesrećni ljudi od straha ne smiju da se vrate svojim kućama”. (Marko Rašović)
To je bilo obrazloženje sa najvišeg nivoa crnogorske države.
Ono što im je najviše smetalo ne pominju.
U feljtonu se kaže da je prvi dolazak u Kuče trebalo da posluži kao upozorenje drugim plemenima.
To se ne slaže sa sadržajem note upućene konzulima.
I nakon pohare nastavili borbu protiv Osmanlija
U Kučima je došlo do podjele na dvije struje, na one koji su bili za bezuslovno pripajanje Crnoj Gori i one koji nijesu bili protiv toga ali im je smetalo plaćanje poreza i obaveza da moraju ići na udaljene pazare koje je knjaz odredio kao jedina mjesta na kojima mogu trgovati. Znači radilo se o pitanjima od egzistencijalnog značaja.
Ta struja na čelu sa Čejovićima nazvana je u feljtonu proturskom. Podsjećamo da su Čejovići dali 5 serdara od 7 koje su Kuči imali. Pripadaju ogranku Drekalovića koji su od prvog vojvode sredinom 16. vijeka do ukidanja vojvodstva u Crnoj Gori, krajem 19. vijeka, što znači skoro 350 godina, imali 18 vojvoda. Bili su poznati kao dobri vojnici. U Kučima se pjevalo ,,Nema boja do Čejova soja’’.
Nijesu bili slabići i nije moglo biti da više vole Tursku, nego Crnu Goru, svoju domovinu. Vjekovima su živjeli u granicama turske imperije sa velikim stepenom autonomije. Bili su na svojoj zemlji ,,Država u državi’’. Za takva stremljenja plaćali su visoku cijenu, a bili su spremni na to.
Na Petrovdan 1856. godine vojvoda Mirko je došao na Bioče sa glavninom svoje vojske. Poručio je Kučima da slobodno dođu kod njega, ali da po Danilovom naređenju moraju strijeljati 12 kučkih glavara, od toga 3 popa.
Ovakvi predlozi za Kuče su bili neprihvatljivi, što je bilo za očekivati.
Vojvoda Mirko je pitao Tura Petrovića sa Kosora, hoće li mu provesti vojsku, noću do Meduna. Odgovor je bio: ,,Danju đe svako vidi, da. Ali noću, u tajnosti, kao izdajnik, ne’’.
Poslije dužeg pregovaranja vojvoda Mirko je dao riječ vojvodi Bracanu Ivanoviću da neće biti paljenja i ubijanja ljudi, zatim je vojska sa domaćim vodičima ušla u Kuče.
Pošto je knjaževa vojska, sakupljena iz skoro svih krajeva Crne Gore zauzela vitalne položaje, započeto je ono što je ranije planirano.
Prve žrtve su bili oni koji su došli kod vojvode Mirka da ga pozdrave. A onda poče pokolj po selima, od kojeg ne bijahu pošteđeni ni bolesnici, starci, maloljetna djeca, trudnice i djeca u kolijevci.
Nedi Čejović su zaklali, u krilu, sina jedinca od dvije godine. Zapamćen je i pop iz okoline Skadarskog jezera koji je zaklao troje djece. Dvoje Ivana Radojeva, od tri mjeseca i dvije godine.
Pobijenima su glave stavljene na roglje, kako bi ih vidio i vojvoda Mirko. (Marko Rašović)
Interesantno je kako je uzvraćeno na gostoprimstvo koje su im upriličile pristalice pripajanja: ,,Nikola Jovanov Popović je od Bioča proveo vojsku, koja je bila pod komandom vojvode Mirka, do Meduna. Vojvoda i njegov štab je ugošćen u Nikolinoj kući, a po njihovom odlasku htjedoše da ga ubiju jer se navodno nije poklonio i skinuo kapu. Spasio ga je Jole Piletić. Za uspomenu, odnijeli su sve što je bilo vrijedno. Između ostalog, 12 srebrnih ledenica i noževa, a među njima dvije sablje, jednu koju mu je poklonio Petar I, a drugu vladika Rade’’ (Marko Rašović)
Vojvoda Mirko je ushićeno obavijestio brata ,,Zadatak uspješno izvršen. Posječeno je 50 glava. Od našijeh nije poginulo do 2 druga i to dosta rđava’’.
Italijanski izvori kažu da je žrtava bilo mnogo više. Poimenice se navodi, da je ubijena 131 osoba, 3 trudne žene, desetoro djece u kolijevci, 5 djevojčica, 13 sela spaljeno, 800 kuća opljačkano, zaplijenjeno 3000 grla sitne stoke, za krupnu stoku podaci variraju. (Miljan Jokanović)
Po Marku Miljanovu bile su 243 žrtve.
Zašto neki minimiziraju broj žrtava?
Zločin je učinjen, bez obzira da li je bilo nekoliko desetina ili nekoliko stotina žrtava. Ubijeni su na kućnom pragu, bez oružja.
Napadači su otišli srećni, pjevajući, crna obraza. A došli su da Kučima obraz spasavaju?
Kučima su ostale žrtve i dileme.
Od Turaka ni glasa. A da su Kuči bili u nekoj ljubavi sa njima, vjerovatno ne bi bili samo posmatrači.
Što se tiče onih ,,četrdeset Turaka iz Podgorice’’ koji su po navodu feljtona došli da pomognu Kučima, to nijesu bili nikakvi Turci nego podgorički muslimani, sa kojima su Kuči generacijama imali dobre ljudske i trgovačke odnose. Uostalom, i neki drugi Crnogorci su imali sličnu komunikaciju sa Kotorom, iako je Boka pod mletačkom okupacijom živjela preko četiri vijeka.
Knjaz je preko svojih pristalica ustanovio sud, ali ne zadugo jer je evropska komisija osnovana 1859. godine odlučila da veći dio Kuča ostane u sastavu turske imperije. Danak Turcima nijesu plaćali.
Sve je vraćeno na početak.
Stoga se postavlja pitanje, što bi sa diplomatijom Petrovića? I zašto je sve urađeno na ovakav način? Sve su htjeli odmah, kako to oni hoće, bez pogovora, vidjeli su samo svoj cilj, nijesu vodili računa o interesima onih koje je trebalo integrisati u državu, koja se stvarala. Koliko je to bilo pogrešno pokazalo se ubrzo, a posljedice se vide i danas.
Knjaz je bio prijeke naravi, pa je po sopstvenom kazivanju, i strika Pera htio ubiti na vladičanskoj stolici da mu je nije ustupio. Uništavanje imovine i odsijecanje glava bila je redovna praksa širom Crne Gore.
Piperi su stradali 1853. godine, Bjelopavlići 1854, Kuči 1855. i 1856. god, Crmničani 1857. godine.
Neki ugledni Crnogorci spas su morali tražiti kod Turaka u Skadru.
Većinski Kuči su uradili sve da se proces pripajanja izvede mirno, ali knjaz i njegov brat su htjeli krv, zbog čega su u pamćenju ovog naroda ostali omraženi. Za njih je bilo neshvatljivo da nekoga uvedu u svoj dom, ugoste ga a on u znak “zahvalnosti“ ubija, otima i pali imovinu koja je značila opstanak.
Poslije druge pohare, Kuči su nastavili da ratuju, sa svojom braćom Brđanima protiv Turaka (napad na Kolašin 1858. godine).
Pohara i knjaz ostali su samo ružna epizoda u njihovoj istoriji.
***
Za pokazanu hrabrost i zasluge samo u ratovima 1876 – 1878. godine Kuči su odlikovani:
Čelični Karađorđev krst – 20
Zlatna Obilića medalja – 51
(Marko Rašović)
Čija je odluka da Kuči dobiju ovoliko odličja?
Ovoliko medalja za ,,privrženost,, Turskoj, u borbi protiv Turaka. Kakva logika?
Da su Kuči bili posvećeni ideji stvaranja crnogorske države konkretan dokaz je da su potpisnici deklaracije o ujedinjenju zajedno sa predstavnicima Crne Gore, koju su potpisali:
– Vladika Petar I i guvernadur Radonjić u ime Crne Gore,
– predstavnici 16 bokeljskih opština,
– još tri brdska plemena (Bjelopavlići, Piperi i Rovčani).
(Jagoš Jovanović, Stvaranje crnogorske države)
Drugi primjer iz knjige ,,Uzroci crnogorske kapitulacije 1916. godine’’ Petra Plamenca, ministra inostranih poslova u crnogorskoj kraljevskoj vladi.
,,29. decembra (1915) kralj ide na Lovćen i ja sa njim. Tog dana stizali su sa Danilova grada, Kučki vitezovi, najbolji junaci, najhrabrije zemlje na Balkanu.
Kralj je želio toga dana da vidi Kuče, jer ih je mnogo volio, ponajviše zato što se nekad na njih, bez razloga, mnogo ljutio. Kuči i Bratonožići daju riječ kralju da će povratiti Lovćen Crnoj Gori’’.
Zašto su Kuči išli na Lovćen, ako im Crna Gora nije bila na srcu?
“Vijesti”, 8. i 9. jun 2010.
