Slobodan B. Medojević
Bajo Pivljanin “kralj” uskoka jadranskog primorja
Narodno pamćenje odužilo se junaku i megdandžiji Baju Nikoliću Pivljaninu epskom pjesmom. Postoji, međutim, i onaj Bajo Pivljanin iz venecijanskih i nekih drugih arhiva, koji bilježe događaje u toku njegovog petnaestogodišnjeg izbivanja iz Crne Gore i bavljenja, uglavnom na prostoru jadranskog primorja, od Istre do Ulcinja.
Ove neprijeporne činjenice važne za sagledavanje sveukupne uloge Baja Pivljanina u Crnogorskoj i drugim južnoslovenskim istorijama odlično je obradio prof. Svetozar Borak, a sistematizovao i publikovao, dodajući i dragcojene rezultate sopstvenih istraživanja, publicist Vasko Radusinović u radu Bajo Pivljanin u venecijanskim i zadarskim arhivima Osim navedenih, istorijskom ulogom Baja Pivljanina bavili su se i hrvatski naučnici: Miroslav Bertoša, Istra: doba Venecije (XVI.-XVIII. stoljeće), Pula 1995; Hajduci u južnoj Istri, Kalendar Jurina i Franina, Pula 1977; Hajdučka epizoda naseljavanja Puljštine (1671-1675), Jadranski zbornik – prilozi za povijest Istre, Rijeke, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, sv. VIII., Rijeka-Pula 1973. i Slaven Bertoša, Kulturalno-antropološki aspekti hajdučkog naseljavanja južne istre (1671.-1676.) Lingua montenegrina, br. 3, Cetinje 2009. u mogućnosti smo da vrlo pouzdano rekonstruišemo u nauci malo poznatu kolonizaciju Crnogoraca –hajduka i njihovih porodica u Istru krajem XVII vijeka
Prvi glas o Baju Pivljaninu javlja se u terminaciji generalnog providura Antonija Priulija, datiranoj 11. juna 1669. godine, a izdatoj na Hvaru. On je sa još dvojicom hajdučkih harambaša, Grujicom Žeravicom i Vukosavom Puhalovićem, tražio nagradu od venecijanskih vlasti za ratne zasluge. Vlasti su ih uvrstile u spisak „zasluženih” i tako im omogućile uživanje tzv. „mrtve plaće”.
Iz spisa saznajemo da je Bajo bio skroman u zahtjevima, jer je i prije toga često izlagao život ratnim opasnostima, zadobijao je rane a nije dobijao nikakve nagrade. Sve je to činio u duždevoj službi. Zbog toga je bio uvršten u odred plaćene konjice, mada nikada nije morao uzjahati konja i ići u borbu.
Čini se da Baju Pivljaninu nije dala mira ratnička, hajdučka krv, pa je gledao kako da nastavi četovanje i upade na turska područja, uprkos potpisanom miru između Turske i Venecije u Kandiji. I kotorski uskoci, pogotovo brat Stojana Jankovića, Ilija, nijesu vodili računa o miru, pa su nastavili uskakati u turske krajeve i živjeti od pljačke. Venecijanci su tu neugodnu situaciju nastojali da riješe bez buke. Odlučeno je da se pozovu predstavnici peraštanskih hajduka i kotorskih uskoka u Mletke, što se i dogodilo u decembru 1669. godine.
Peraštane je predstavljao Bajo Pivljanin, zajedno sa Grujicom Žeravicom i Vukosavom Puhalovićem. Oni su učinili mletačkom duždu predstavku, datiranu 10. januara 1670. U predstavci su njih četvorica tražili da se hajdučkim porodicama u okolini Perasta, („gdje živi oko 1.500 duša”) pomogne tako što će ih preseliti u plodne Ravne Kotare, Risan ili negdje drugo.
Potrebno je zbog toga da im država obezbijedi hranu dok njihovi usjevi rode, da ih oslobodi carina kao što su oslobođeni Paštrovići, Grbljani i Peraštani i da se ne miješa u njihove sporove, pošto će oni pravno urediti odnose među sobom. Razumije se da je ovaj zahtjev ocijenjen u Veneciji kao pretjeran, pa su vlasti počele da odugovlače sa konačnim rješenjem. Bajo i njegovi drugovi našli su se u nevolji, pošto im je počelo ponestajati novca za trošak, koga su sami pribavili. „Umorni i suzni”, kako su se izrazili u svojoj novoj molbi upućenoj duždu, oni su zatražili da im se isplati vojnička plaća i zaostaci, kako bi se mogli vratiti svojim kućama. Iznos je bio 600 dukata. Njihova je molba uvažena, a neka su obećanja i ispunjena: narodu je podijeljeno nešto žita, a Baju, Žeravici i Puhaloviću data su nova odijela.
U junu 1670. godine providur Barbaro izdao je terminaciju po kojoj se u Risan šalje naročito mletački predstavnik koji će hajduke držati pod kontrolom, a sam Risan i sela oko njega predati hajducima i njihovim porodicama.
Mira je bilo dok Jusuf-aga Rizvanbegović nije 1671. godine pokušao da prodre u Risan. Hajduci su ga dočekali i sve Turke iz njegove ekspedicije pobili. To je izazvalo mučan utisak kod Porte u Carigradu, pa je na Veneciju otuda izvršen strahoviti pritisak i mletačke vlasti su morale da rasele sve hajduke Risna.
Jednoga jutra, u junu 1671. godine, rišnjanski hajduci su ukrcani na galije i svi prevezeni u Pulu u Istru. Tek tada su počele nevolje jer su hajduci počeli u ogorčenju pljačkati. Po nalogu Senata, u Pulj je stigao providur Barbaro i uspio je smiriti uznemirene Crnogorce. Podijelio im je (u okolini Pulja) zemlju i žito do novog roda.
Boravak hajduka na Puli i okolini znatno je pojačao sukobe između starog i novog stanovništva, čemu su mletački rektori posvećivali veliku pažnju, ali problem nisu uspjeli riješiti.
Od prekršaja i kaznenih djela u čijoj osnovi leže socijalni motivi, ponajprije borba za golu egzistenciju, najbrojniji su sukobi oko zemljeValja potom spomenuti i kriminalne delikte protiv života i imovine, od čega su najbrojniji bili prijestupi iz koristoljublja.
Brodom Baja Pivljanina naoružani su hajduci plovili uz obalu i napadali ribarske čamce koji su se sklanjali u luku Verudu i ostale manje zalive u okolini Pule, čekajući smirivanje uzburkanog mora ili duvanje povoljnog vjetra kako bi prepolovili Kvarner. Nakon brojnih žalbi Senat je u aprilu 1672. zatražio od rašporskog kapetana da ispita probleme koje hajduci stvaraju i da im oduzme barke s kojima raspolažu. Providur za zdravstvo Bernardo Gradenigo izdao je zapovijst da se gajeta Baja Pivljanina spali, ali hajdučki prepadi na ribare i brodove nijesu prestajali. U izvještaju koparskog podestata i kapetana Lorenza Donada opisuje se napad na barku lošinjskog kapetana Šimuna Gladulića, koji se pri povratku iz Venecije, u martu 1674., zbog nevremena morao zadržati u uvali Valmižeji kod Premanture. Noću su kapetana i putnike napali naoružani hajduci, a Gladulić je ubijen kad je pokušao pružiti otpor. Brod je opljačkan, a dvojica svještenika su vezani. Na kasnijem ispitivanju oštećenici su izjavili da su hajduke prepoznali po „turskoj odjeći“ i govoru. Uskoro je puljski knez-providur podignuo optužnicu protiv nekoliko hajduka, među kojima su bili i Bajo Nikolić Pivljanin i njegov brat Petar. Mnogim se hajducima sudilo u odsutnosti, jer su pobjegli i napustili Istru odmah nakon što su otkriveni u vršenju prijestupa.
Kaznena djela počinjena iz osvete također su bila vrlo učestala. Poznata hajdučka osveta bila je duboko ukorijenjena u njihovoj svijesti, pa je došla do izražaja i tokom boravka u Istri.
Jednako mnogobrojna bila su i kaznena djela počinjena iz obijesti. Tako su u junu 1674. napadači na barku lošinjskog kapetana Gladulića, na cesti koja vodi u Pulu, pokušali napasti puljskog hirurga Zuanne Malanfu, ali im je on pobjegao u suprotnom smjeru.
Porast hajdučkih prijestupa valja pripisati kolebljivom, ponekad i blagonaklonom stajalištu Senata prema njihovim deliktima, koje je bilo uslovljavano državnim i diplomatskim potrebama Mletačke Republike.
Novo podneblje nije odgovaralo dojučerašnjim Bokeljima, pa su mnogi od njih bježali kod senjskih gusara i hajduka, odajući se ponovo oružju i ratovanju, a neki su se vraćali u Boku, razumije se kradom. Tamo su ih čekala hapšenja, tamnice i prikivanje na vesla, na galijama. Iz istih razloga je pao u nevolju i Mato Njegušević. Za njegovo izbavljenje zauzima se Bajo Pivljanin, čijem se prezimenu ovoga puta dodaje i Nikolić.
On je tim povodom uputio 27. marta 1673. godine molbu duždu u kojoj smjerno moli za slobodu svoga zemljaka, ali otvoreno prijeti da će „u slučaju ako se ostali hajduci, na galijama i u tamnicama, ne puste na slobodu, hajduci morati štititi svoje živote”.
Postoje svi znaci da je Bajovoj molbi udovoljeno, pošto se više nije čulo za bunu Crnogoraca u Puli.
Nemogavši opstati u Puli, Bajo Pivljanin se nastanjuje u Zadru u ljeto 1675. godine i djeluje kao jedan od vođa uskoka.
U Boku kotorsku se vraća 1684. godine i ponovo počinje s hajdučijom. Pivljani i Banjani u Boku su došli organizirano zaslugom Baja Pivljanina 1685. godine. Kod mjesta Dražin Vrt (okolina Kotora) postoji kula Baja Pivljanina, u kojoj je, po predanju, boravio tokom četovanja.
Kao pomoć Crnogorcima, kotorski providur Zeno šalje odred hajduka i Bokelja pod Bajovim zapovjedništvom. Do sukoba sa Osmanlijama došlo je na Vrtijeljci, gdje su Osmanlije izvojevale pobjedu.
Bajo Pivljanin poginuo je početkom maja 1685. u bitci na Vrtijeljci pored Cetinja. Sahranjen je pred Vlaškom crkvom na Cetinju.
Objavljeno u Crnogorskom glasniku XIII/2012, broj 74.
