Lovćen u očima Kurt Haserta (I)

Priredio: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

  Iz knjige ,,Crnogorske planine” koju su 2004. godine priredili i objavili istaknuti crnogorski botaničari i naučnici: Vukić Pulević, Vasilije Bušković i Danijel Vincek dajmo fragmente neke od najljepših putopisa i zapisa o Lovćenu. Kurt Hasert (1868-1947), istaknuti njemački putopisac i geograf, čiji je rad ostavio neizbrisiv trag u istraživanju Crne Gore. Hasert, je bio je među pionirima koji su krajem XIX vijeka svojim knjigama i radovima posvetili značajnu pažnju Crnoj Gori, predstavljajući je evropskoj publici kroz prizmu geografije i kulture. Njegova temeljna istraživanja počela su 1891/92. godine, tokom kojih je detaljno proučavao prirodne osobine Crne Gore i karakteristike njenih ljudi. Njegov rad uključuje vrijedne priloge o fizičkoj geografiji zemlje, s posebnim naglaskom na kras, kao i doprinos iz oblasti kartografije, zbog čega ga mnogi smatraju ocem crnogorske geografije i kartografije. Kurt Hasert je svojim djelima pružio značajan doprinos boljem razumijevanju Crne Gore u evropskim okvirima, ostavivši vrijedan nasljeđe o našoj zemlji i njenom narodu.

Naučni dio mog putovanja bio je završen i uz povećano raspoloženje sljedećeg dana, 10. oktobra, stigli smo na Cetinje. Nismo propustili da prije toga posjetimo divlje romantičan pećinski izlaz Rijeke. Pri sunčevoj pripeci živo smo koračali dobro poznatom kolskom cestom, sa Belvedera još jednom bacili pogled na jezero i na izmigoljcom uvijen planinski svijet iza nas, da bi pola sata kasnije sa gromkim – hura – pozdravili pitomu ravnicu Cetinja. Prije nekoliko dana novoizgrađeni vodovod, uz proslavu je predan na upotrebu stanovnicima a danas su državni oci slavili njegov rođendan. Svuda su odzvanjali puščani hici, muzika i vesela pjesma, svečano odjevena masa naroda talasala se ulicama bogato ukrašenim zastavama. I nama je požeIjeno dobrodošlicu i srdačno smo primljeni od prijatelja i poznanika, kojih sam ovdje, kao i po Crnoj Gori, tako mnogo našao, što me i zadržalo pri dolasku na Cetinje. Dva dana bila su posvećena odmoru i oproštajnim posjetama. Brat moga vjernog Marka preuzeo je transport prtljaga za Kotor, tako da smo se 13. oktobra pozdravili sa Cetinjem.

Ja, međutim, nisam htio da se rastanem od meni dragih Crnih Planina a da ne izađem na njihov najslavniji vrh, Lovćen. Brzi parobrod za Rijeku kretao je tek za dva dana, tako da mi je ostalo dosta vremena za realizaciju mog plana. Brojni pješački prilazi, tovarne staze i udoban jahački put vodili su gore na Lovćen sa svih strana. Mi smo se odlučili za stazu što ide od Bajica. Preko jako zakrašćenog i gustim bukvama obraslog a brojnim dolinama usječenog krečnjačkog temena više časova smo se penjali do jedne izdužene ravnice koja je imala vrlo nepravilnu konfiguraciju i prelazila u izduženu uvalu Korita. Jedan mali kraški potok i izvori koji nikada ne presušuju natapali su travnatu nizinu, dok je drugi u jakom mlazu izbijao iz krečnjačke stijene nedaleko od prastare ruinirane crkve. Njegova voda bila je vanredno hladna (+5°C) i tekla kroz niz korita da bi se nakon toga izgubila u cvjetnim livadama.

Jedna gotovo neprohodna prašuma visokih bukava okruživala je lijepe poljane i veće udoline što su u većini slučajeva bile sa lijepo obrađenim njivama i ljudskim domovima. Iz zbrke visova i udubljenja izdizali su se u svom veličanstvu oba glavna vrha Lovćena, Štirovnik i Jezerski vrh, koji su pogrešno imenovani kao Lovćen. Neposredno se uzdiže nezgrapan kosi kolos Štirovnika sa svoje široke osnove, koji se strmi zidovi vertikalno spuštaju ka uskoj dolini koja ga dijeli od Jezerskog vrha. Nijedno drvo ne raste na njegovim divlje zakršćenim, teško pristupačnim stijenama. To je potpuno drugačije od njegovog susjeda čije se svijetle često kristalne stijene uzdižu u strme litice, a samo donji dijelovi su mu presvučeni svijetlim hrastovim i bukovim šumama. Stijene formiraju jedan oštar uski greben koga s obje strane zahvataju usjeci i jedan mali nastavak nalik poklopcu starače. U svim dijelovima Crne Gore prepoznatljiva je njegova karakteristična forma i izdaleka vidljiva, a kao prepoznatljiv znak, kapela posvećena uspomeni vladike Petra II. Jedno muljevito jezero, zapravo bara, s tamnozelenom vodom koga napajaju podzemni izvori, što u ljetnim mjesecima potpuno nestaje, dalo je ime Jezerskom vrhu. Ovdje se želi dati napomena u odnosu na domaće mjesne nazive ukoliko se oni odnose na karakteristike okoline. U jednoj sušnoj zemlji voda i snijeg igraju istaknutu ulogu pa se zbog toga odgovarajuća imena i najčešće pominju, na primjer: Suvo polje, Dobra voda, Mokro, Ponorska gora, Ponikvica, Ubli, Sušica, Ledenica pećina, Drecin usov. Šuma i vrste drveća ponovo se reflektuju u nazankama: Gvozd, Golija, Travni dô, Borovnik, Lipa ili Lipnik, Bukovik ili Bukovica, Dubovik ili Dubrave, Jabuka, Trešnjevo, Javorje planine i dr. Stočarstvo ili prisustvo nekih životinja podsticaj su za imena: Žabljak, Riblje jezero, Golubovci, Katunska nahija, Meděd, Jelen dô, Kosovi lug. Boja uslovljava imena kao što su: Crvena greda, Bijela, Crno jezero i mnoga druga. Po spoljašnjoj formi, položaju ili crkvi javljaju se nazivi: Crkvice, Podgorica, Troglav, Korito, Krivi dô, Sto. Iz klime proizilaze imena: Studena planina, Župa, a iz narodnog predanja: Savin kuk, Drobnjak, dok se već pomenuta imena familija i srodstava vezuju za: Kuči, Vasojevići, Petrovići, Banjani i mnoga druga. (nastaviće se)