RUKE KOJE SU ZNALE SVE
U starom dijelu grada,
đe je čekić nekad budio jutro,
sad samo paučina po izlogu stoji,
od prašine staklo postalo je mutno.
Nekad su tu majstori dan započinjali,
uz miris dima, uz priču i buku,
sad alat ćuti na stolu zarđalom,
kao da čeka vrijednu majstorsku ruku.
Krojač je znao po dodiru platna
šta od njega može da se kroji.
Nije se sumnjalo u njegovo znanje
koji model će najbolje da stoji.
Kazandžija bi vješto pravio kazan,
kovač bi pjevao dok savija željezo sivo,
a sajdžija bi vrijeme mjerio srcem –
u stolarskoj radionici uvijek je bilo živo.
Obućar bi cipele pravio s dušom,
miris kože bio je njegov znak,
sad samo izblijeđela tabla visi
da nekadašna radnja ostavi trag.
Brico je znao da brije i priča,
novu vijest iz grada uvijek ima,
uz miris sapuna i glas iz radija,
boravak kod njega prijao je svima.
Miris drveta iz stolarske radionice
śećanja divna znao je da budi,
uvijek je to bilo vraćanje u nešto
što jedino priroda može da nudi.
Danas su vrata poluotvorena,
u prašini još poneka alatka stara,
k’o da duh majstora još uvijek čeka
da neko dođe i ponovo stvara.
Jer ruke su znale bez škole i pera,
da poprave, stvore, da novo niče,
a mi smo ih zaboravili u prolazu –
kao da se nas to više ne tiče.
Tek kad nam nešto zatreba,
uspomene krenu – razmislimo pomno,
śetimo se tada tih ruku, tih ljudi,
što su znali sve, a živjeli skromno.
Be the first to comment