Povodom Dana opštine Budva (22.11.2025), u organizaciji Narodne biblioteke „Miroslav Luketić“, održana je promocija zbirke pjesama „Otac tvoj, Mediteran“ Borisa Jovanovića Kastela. O knjizi su govorili predśednik Hrvatskog književnog društva iz Rijeke Valerio Orlić, profesorica književnosti Zorica Joksimović i sam autor, dok je program vodila Stanka Stanojević.
Bio je to pravi dan za pravu promociju. Dan opštine ne pamti se samo po istorijskom događaju koji obilježava, već i po kulturnom duhu kojim se proslavlja. A ovogodišnje obilježavanje ostaće upamćeno po jedinstvenoj svečanosti: u gradu koji već dva i po milenijuma zapljuskuju talasi Jadrana, usidrio se poetski jedrenjak koji decenijama plovi Mediteranom i donosi najljepše darove koje čovjek može ponijeti – poeziju. U skladu s tim, Kastelov poetski brod dočekan je dostojno: mediteranskim pjesmama i toplinom glasova Ženske vokalne grupe „Harmonija“ iz Budve, koje su dale ton večeri i otpočele putovanje kroz stihove, mora i emocije.
Prvi se u ime izdavača prisutnima obratio Valerio Orlić, predśednik Hrvatskog književnog društva iz Rijeke. Podśetio je prisutne na nagrade koje je Boris Kastel dobio za svoje stvaralaštvo od Hrvatskog književnog društva i naglasio da to nijesu nagrade samo za stil u pisanju, nego i životno svatanje pogleda na književnost i uopšte na život.
Valerio Orlić vidi poeziju Borisa Jovanovića Kastela kao čistu esenciju života i stvaranja, duboko uronjenu u mediteranski prostor i njegovu simboliku. Kastelovi stihovi, prema njegovim riječima, odzvanjaju poput eha morskih dubina, noseći sa sobom valove prošlih i sadašnjih svjetova.
Poezija se kod Kastela otvara poput najljepše školjke na mjesečini: istovremeno krhka i snažna, prepuna svjetlosti i unutrašnje muzike. Ona je „tihi dah i titraj beskrajnog Mediterana“, u kojem se more, nebo, vrijeme i čovjek spajaju u nerazdvojivu cjelinu.
Orlić naglašava da Kastel „grli radost i težinu Mediterana i svijeta“ — ostajući vjeran tradiciji, istovremeno mudro i poletno pronalazeći nove vidike. Njegov poetski horizont stalno je okupan plavetnilom beskraja, jer pjesnik živi u Mediteranu kao u svom najdubljem zavičaju. More nije samo motiv, nego i kolijevka, utočište, ogledalo i glavni sagovornik Kastelove poezije.
Središnja nit zbirke, prema Orliću, jeste ljubav prema Mediteranu – ne samo emotivna, već i sudbinska povezanost sa civilizacijama, tradicijama i kulturama ovog prostora. Mediteran u Kastelovoj poeziji „stanuje u srcu pjesnika“, vrtloži se u njegovim snovima i pulsira u svakoj pjesničkoj slici. Tamo đe se talasi, vjetrovi, prošlost i sadašnjost susrijeću, nastaje Kastelov stih: pun harmonije, pokreta i žive energije.
Orlić naglašava da Kastelova poezija ima vanvremensku dimenziju. Njene slike nose dah stoljeća, duh slobode, duboku duhovnost. U dodiru sa morem pjesnik pronalazi istinu, temeljne osjećaje, vjeru u život i ljubav. Zato je njegovo stvaranje trajna plovidba — ne samo ka obalama Mediterana, već i ka obalama ljudske duše.
Njegove pjesničke vizije opisuje kao biserje utkano u prostranstvu Mediterana, svako od njih nalik malom svetištu, mjestu gdje se poezija rađa, čuva i obnavlja.
Govoreći o Kastelu kao pjesniku, Orlić zaključuje da je njegov rad testament Mediteranu, a Mediteran istovremeno njegov dom, nadahnuće i duhovno utočište.
Na kraju svog nadahnutog izlaganja, Valerio Orlić je uručio nagradu “Književno pero” Borisu Jovanoviću Kastelu za knjigu godine.
Zorica Joksimović Kastelovu knjigu „Otac tvoj, Mediteran“ vidi kao poetsko-kulturološki kaleidoskop Mediterana u kojem Kastel svojim stihovima otvara Mediteran kao prostor istorije, mitologije, jezika, mirisa, pejzaža i identiteta.
Opisuje jednu raniju promociju u Kotoru, gdje su Kastelovi stihovi, ambijent Pomorskog muzeja i sumrak na Jadranu „govorili istim jezikom“. Za Zoricu, to je bio trenutak iskonske harmonije prirode i poezije, đe je prostor „odgovarao“ na izgovorene stihove i tako pokazao šta je pravi Mediteran — mjesto u kojem riječ postaje zvuk, slika i dio prirodnog sklada.
Posebno ističe pjesmu „Voda“, kao snažan simbol majke, svetice, čuvarke i svjedokinje ljudske patnje. Kastelova voda „oprašta i kada ljudi izdaju“, „šuti kad čovjek glasno razara“ i time postaje metafora moralne postojanosti Mediterana naspram ljudske slabosti. Ona je istovremeno element, mit, majka i moralni korektiv.
Kastel je, prema njenim riječima, pjesnik vode i pjesnik Mediterana. Njegova putovanja po mediteranskim prostranstvima nijesu geografska, već duboko unutrašnja — povratak sebi kroz prizore, mitove, civilizacije i duhovne pejzaže. Njegova poezija je trajno uranjanje u „vode čovjekovog bića“, gdje se stapaju slovenska mitologija, feničanska krv, duhovi antičkih gradova, običaji Jadrana i tragovi svih koji su ovdje živjeli.
Završna poruka je da je za Kastela Mediteran unutrašnji zavičaj, moralno sidrište i nepresušna pjesnička ruda. Dok se veliki svjetski sistemi razlikuju, čovjek i Mediteran ostaju vječno vezani — „jedemo sardele iz istog pjata“, dijelimo svakodnevicu, pamćenje i mitove. Zato Kastelovo stvaralaštvo vidi kao beskrajnu, nedovršenu pjesmu Mediterana, koja će uvijek rasti i obnavljati se.
Moderatorka programa Stanka Stanojević u nekoliko navrata je čitala pjesme iz nove zbirke. Prije nego je dala riječ autoru ukratko ga je predstavila, ističući da njegovo predstavljanje gotovo nije ni potrebno, jer o Borisu Jovanoviću Kastelu najviše govore njegova djela i priznanja. Podśetila je da je autor brojnih knjiga poezije, eseja i prevoda, te dobitnik niza međunarodnih nagrada, kao i da su čak dva toma ogleda posvećena njegovom stvaralaštvu u crnogorskoj i južnoslovenskoj književnoj kritici: Mediteranski gospar (2008) i Konzul i juvelir Mediterana (2022).
Istakla je da malo ko tako predano i posvećeno gradi svoj odnos prema kolijevci civilizacije — Mediteranu — kao Kastel, te da su narodi Sredozemlja ovog pjesnika odavno prihvatili kao „svog“.
Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i jednim od najuglednijih glasova mediteranske poezije i književnosti na prostoru bivše Jugoslavije. Njegova djela prevedena su na više od dvadeset svjetskih jezika, a zastupljen je u brojnim antologijama crnogorske, južnoslovenske i evropske poezije.
Stanka je posebno istakla da je Kastelova pjesma „Montenegro“ čitana na svečanom prijemu povodom inauguracije predśednika Crne Gore 2023. godine — što dovoljno govori o značaju i prepoznatljivosti njegovog pjesničkog glasa.
Na kraju je dodala da autor živi i stvara u Podgorici, te pozvala prisutne da čuju riječ autora Borisa Jovanovića Kastela.
Boris Jovanović Kastel se na početku svog izlaganja obratio sljedećim riječima: “Poštovane dame i gospodo, dragi prijatelji, kolege i ljubitelji poezije, poslije Zoričine refleksije, Valerijevih impresija i posebno pjevanja naših morskih sirena, ne znam šta bih mogao reći osim jedno iskreno – hvala.”
Nakon toga je istakao da večerašnje okupljanje nije slučajno, već prirodan susret triju simboličkih tačaka: Budve kao grada mediteranske slobode, njegove vlastite poezije zasnovane na mediteranskom duhu, te imena Miroslava Luketića koje nosi biblioteka, a koje takođe priziva mediteransku tradiciju.
Govoreći o svom odrastanju, Kastel je naglasio da je Mediteran upoznao još kao dječak — u arhivima, antikvarnicama i muzejima — i da je kroz drevne karte, instrumente i knjige sanjao o svijetu koji mu tad nije pripadao. Istakao je da je tek kroz poeziju pronašao put u taj svijet, opisujući je kao „erotičnu, slobodnu i opijajuću silu“ koja ga je trajno privukla i oblikovala.
Poezija ga je, kaže, naučila da se svaka kap ljudskog iskustva može pretvoriti u stih, a svaki susret s morem u lično hodočašće. Vremenom, Mediteran je postao ne samo prostor, nego i njegova unutrašnja mjera — „preplavio je grkljan, nozdrve i nutrinu“, postavši istovremeno i tema i izvor njegovog stvaralaštva.
Kastel Mediteran opisuje kao „teologiju oslobođenja“: prostor koji ne pripada dogmi nego slobodi, identitetu i duhu. U njegovoj poetici Mediteran je beskrajna sinteza mita i stvarnosti, geografije i metafizike, drevnih civilizacija i savremenog čovjeka. Kroz primjere iz književnosti, istorije i etnografije on podśeća na bogatstvo mediteranskog imaginarija — od amazonki i benediktinki do Matvejevićevih vizija i priča pomorskih zanatlija.
Posebno naglašava ideju da su jedrenjaci njegove poezije zapravo simboli slobode, a slobodu definiše riječima Borislava Pekića: „Sloboda nije trenutno stanje; sloboda je trajno osjećanje cilja.“ Taj cilj, kaže Kastel, zove se Mediteran.
Na kraju, autor zaključuje da bi volio da njegova poezija bude makar mali plamičak velike civilizacijske baklje koja i danas tinja u svima nama.
Publika je zaista uživala i bila u prilici, kako je to kazala Stanka Stanojević, da prisustvuje izvrsnom predstavljanju poetike ne samo ove posljednje zbirke, nego cijelokupne poetike, jer kao što je autor kazao, on je od samog početka pjesničkog stvaralaštva posvećen Mediteranu u kome, zapravo, nalazi prostore slobode.
Be the first to comment